Priča o godišnjem odmoru provedenom u Italiji, putu koji je bio pred nama, posjetu stazi u Imoli te dojmovi s Velike nagrade Italije koja se 1. rujna ove godine održala u Monzi.

Kada smo se vratili u Zagreb brojač kilometara na našoj Mazdi pokazivao je 3.223,6 prijeđenih kilometara. Prilično velik broj za jedan godišnji odmor koji se pretežito sastojao od posjeta Italiji. Mi smo se vratili u komadu, ali ne i Mazda koja u Milanu ostala kratka za zadnje desno staklo zahvaljujući pljačkašu koji je za svoj plijen odlučio odabrati upravo naša kola.

---

Priča počinje još tamo u mjesecu ožujku kada mi je moja bolja polovica oduševljeno predala kuvertu u kojoj su se nalazile dvije ulaznice za utrku Formule 1 u Monzi. Posve je vjerojatno da nisam jedini veliki obožavatelj Formule 1 koji nije nikada bio na utrci pa ne treba niti napominjati kako me ovaj poklon izuo iz cipela od sreće. Ne želim niti zamisliti kako je bilo njoj dok je tražila razno razne načine kako nabaviti jeftinije karte. One preko službene F1 stranice su itekako paprene, a gotovo sve što je do tada ostalo u prodaji bile su ekskluzivne karte za posjete boxevima i kompletnom paddocku sa vrtoglavom cijenom od nekoliko tisuća eura. Koliko god to bilo primamljivo ovo je i dalje nekoliko tisuća eura previše za nas više ili manje obične smrtnike. Ali upornost se isplatila pa je sa zvukom sirene, tik pred moj rođendan, uspjela nabaviti karte.

Nekoliko je razloga zašto smo odabrali baš Monzu. Jednim dijelom je to što u trenutku kupovine karata više nije bilo koliko toliko dostupnih ulaznica za utrke u Imoli, Austriji ili Mađarskoj. Isto tako, termin utrke trebalo bi uklopiti u naš termin godišnjih odmora, a s obzirom da kao i svi na godišnji idemo ili u srpnju ili u kolovozu Monza je bila lokacija koju smo najlakše mogli uklopiti u naše planove. Drugi razlog je taj što iz nekog razloga volim Italiju. Posebice Serie A, ali i glazbu, umjetnost i kulturu. U tim aspektima zaista imaju ono nešto. S druge strane, na ovom putovanju naučili smo da su u stvarima koje im idu Talijani zaista dobri, no istovremeno su u nekim stvarima daleko ispod najnižeg standarda kojim se hvale da ga imaju. Samim time, moji stavovi o talijanskom načinu života bili su itekako stavljeni na kušnju. Nadam se da ću to uspjeti dočarati u ovome tekstu.

Istini za volju, nakon nabavke karata nismo odmah išli u rezervaciju smještaja iako bi to bilo najlogičnije. Za pretpostaviti je da su najbolja prenoćišta (ona po razumnim cijenama) u blizini staze bila već odavno rezervirana pa smo dijelom radi lijenosti, a drugim dijelom radi raznih komplikacija u životu odugovlačili s organizacijom cijelog putovanja. Zapravo, sve što smo znali jest to da ćemo 1. rujna 2024. godine biti tamo na stazi, a put kojim ćemo doći do te staze ćemo kad tad dogovoriti. 

I tako je i bilo, nekad u drugoj polovici srpnja počeli smo gledati smještaje i krenuli s rezervacijama. Kako je sve u i oko Monze već odavno bilo popunjeno, odlučili smo da ćemo na utrku krenuti iz Milana gdje smo našli smještaj nedaleko od glavnog željezničkog kolodvora, popularnog Centralea. Istovremeno, trebalo je nekako doći i do Milana, a budući da smo se odavno dogovorili za talijansku turneju od nekoliko razmatranih opcija, odlučili smo do najvećeg grada Lombardije doći turom Zagreb – Trst – Ravenna – Rimini – Bologna – Milano. 

Trst

Ova ruta predstavljala je okosnicu našeg putovanja, a spavali smo u ukupno tri mjesta. Prvo noćenje čekalo nas je u Trstu i moram priznati da me ovaj grad itekako ugodno iznenadio. Budući da godinama slušamo o shoppingu u Trstu, pogotovo za vrijeme Jugoslavije, nismo previše dvojili hoćemo li posjetiti ovaj grad. Još zanimljivije mi je sve postalo gledajući seriju Crno bijeli svijet pa smo jednostavno morali to vidjeti. 

Do Trsta smo došli autocestom Zagreb – Rijeka, a zatim na granični prijelaz Pasjak. Put je prošao bez ikakvih problema. U grad smo stigli već oko 9 ujutro, a brzo smo se dovezli do smještaja uz prilično strmi i uski put do dijela grada gdje nas je čekalo prenoćište. Mislim, nije bio problem doći do gore, no teško se bilo oteti dojmu da ljudi s većim vozilima imaju dosta veći izazov u manevriranju tako uskom ulicom. 

Vrijeme je bilo lijepo pa smo grad prošli pješke, napravili smo dobrih desetak kilometara i vidjeli sve što možeš vidjeti kada se u nekom novom gradu nalaziš prvi put. Grad se posebno ističe svojim, da tako kažem, austrougarskim dijelom i onom njihovom klasičnom arhitekturom koju možemo pronaći u dosta naših gradova. Samim središtem grada dominiraju lijepe i prostrane ulice u kojima se jako teško izgubiti. Također, možete tamo pronaći i Canal Grande di Trieste koji ulazi dosta duboko u grad. Praksa je to koju smo vidjeli u nekoliko talijanskih gradova. Nisam siguran zbog čega, zbog kontrole plime i oseke ili zbog nečeg drugog? Sam taj kanal ide gotovo skroz do crkve pod punim imenom Chiesa Sant’Antonio Nuovo uz koju se praktički odmah nalazi jednako lijepa Srpska ortodoksna crkva.

Trst se tako pokazao potpuno suprotnim od mojih očekivanja. Nekako sam uvijek smatrao da ću se zateći u nekakvoj Rijeci na steroidima. Možda to Trst i jest, ali na mene zasigurno nije ostavio takav dojam. Prekrasna arhitektura gotovo diljem šireg centra. Sve fasade su svijetle. Lako je uočiti kako klima uređaji nisu na vidljivim mjestima, a umjesto vanjskih jedinica ovih uređaja pročeljem zgrada i balkonima dominiraju prekrasni kućni vrtovi. 

Spomenuo sam da je Trst i strm grad, a to se najviše vidjelo na lokaciji našeg smještaja. U brdo i još malo dalje. Nije bila zahvalna ni Mazda nakon što nas je Google naveo na krivi trag pa je Trstom, osim svježeg jadranskog zraka prolazio i miris spaljenih lamela. 

Sljedeći dan krenuli smo dalje. Dogovor je bio da ćemo izbjeći autoceste i ići istočnom obalom uz more. Prije nastavka puta odmah na izlazu iz Trsta stali smo u dvorac Castello di Miramare, prekrasno zdanje koje je u 19. stoljeću podigao austrijski nadvojvoda Maksimilijan sa svojom suprugom Charlotte od Belgije. Iako njih dvoje nisu predugo boravili na ovom mjestu, nakon njihovih smrti dvorac je ostao jedno od ljetovališta ostalim Habsburgovcima. U moru oko dvorca zabranjeno je kupanje, a voda je bila kristalno čista i bistra tako da smo bez poteškoća mogli vidjeti ribe i sa prilično velike udaljenosti. 

Putovanje lokalnim cestama uz obalu prema mjestu Milano-Marittima kraj Ravenne pokazalo se kao pun pogodak jer je zaista bio gušt putovati kroz Padsku nizinu. Do Milana-Marittime trebalo nam je nekih pet sati, a s obzirom na to da su na Autostradi vladale ogromne gužve može se reći da smo stvarno dobro odabrali. Na putu smo skrenuli u gradić San Donna di Piave gdje smo ručali te u Choggiu, a kroz deltu rijeke Po lagano smo ušli u Emiliju-Romagnu i naše odredište u, kako volim slobodno prevesti, Milano na moru. 

Milano-Marittima

Nekoliko redova iznad pohvalio sam se izvrsnim odabirom puta uz obalu, ali ovo se definitivno ne može reći za naš smještaj u Milanu-Marittimi gdje smo proveli šest noćenja. Podsjećam, ovo nam je bio prvi duži boravak u Italiji pa smo neke stvari iskusili na bolniji način. Plan je bio pronaći nešto jeftiniji hotel kako bismo uštedjeli dio novca na ostale sadržaje koje bismo vidjeli u Italiji, kao i za troškove kojih će sigurno biti na utrci u Monzi. 

U ovom mjestu odlučili smo se na hotel s tri zvjezdice, doručkom i solidnim recenzijama na Bookingu pod čijim smo utjecajem zapravo i donijeli konačnu odluku. Koliko smo samo promašili. Odmah po dolasku bili smo primorani platiti još 100 eura za parkirno mjesto te još 15 eura za nekakvu općinsku pristojbu. Što god to bilo. Recepcionarka se pohvalila svojim znanjem mađarskog i njemačkog, ali je odmah napomenula da ne zna baš pričati engleski. I to je nešto što je tipično za Talijane. Itekako znaju Engleski, ali ga ne žele pričati, a ponajmanje s turistima. Još manje ako ste iz Hrvatske.

Hotel je bio kao putovanje kroz vrijeme i to u prošlost. Tragovi vlage na zidovima, grumenje prašine na ormaru i klima koja se plaća 5 eura dan. Na sreću, uz malo šarafanja uspio sam upaliti klimu ručno i bez daljinskog. 

Doručak? Ne znam jeste li ikada vidjeli švedski stol na kojemu ne smiješ uzeti ono što želiš. Kraj stola stoji frustrirana konobarica koja će ti ono što želiš staviti u tanjur. A onoga što želiš baš i nema. U ponudi je bila kajgana, prepečena slanina, dvije vrste salame, nešto voća i to je to. Prva tri dana bilo je onih malih verzija Nutelle. Četvrti dan Nutellu je zamijenio neki jeftiniji namaz, a petog dana nije bilo ni toga.

Milano-Marittima smješten je u pokrajini Emilia-Romagna, a svojim položajem bio je idealno mjesto iz kojeg su nam mjesta poput Ravenne, Riminija, San Marina i Imole bila na sat vremena vožnje. Ujedno je to i planski napravljeno turističko mjesto, još tamo početkom 20. stoljeća i od tada pa sve do danas se razvilo u jedno prilično jako turističko središte za Talijane. O svemu tome, naravno, nismo imali pojma kada smo birali naš smještaj. 

Gledajući u cjelini, to mjesto je savršeno za odmor. Ili barem za talijanski način odmora. Dugačke ulice, palme, vegetacija, kilometarske pješčane plaže – sve to pomalo podsjeća na Kaliforniju – ali nakon nekoliko dana provedenih tamo ne mogu reći da mi se imalo svidjelo. Mjesto je naprosto natrpano hotelima i apsolutno svaki dodatni sadržaj potrebno je platiti. Na plažu nije moguće otići samo tako da baciš ručnik i smjestiš se, već je potrebno platiti ležaljku čije cijene, ovisno o redu u kojemu se nalaze, variraju od 40 do 25 eura na dan. Ne treba niti govoriti da se nismo previše kupali te smo se više koncentrirali na neka druga odredišta i svakodnevna putovanja jer su to mjesto i taj hotel u nama budili nelagodu i praktički smo odbrojavali dane kada ćemo do Milana. 

San Marino

Od tih svakodnevnih putovanja svakako bih izdvoji San Marino i Rimini. Ova peta najmanja država na svijetu ima svoj glavni grad – San Marino – smješten na 739 metara visokom brdu Titano. Otuda i naziv za njihovu kultnu nogometnu reprezentaciju Titani čiju Twitter fan stranicu od srca svima preporučujem. Nažalost, do vrha se nismo popeli jer je bila prilična gužva u prometu, a pješke ili žičarom nam se nije dalo. Bez obzira na to, i s naše lokacije imali smo impresivan pogled na Jadransko more i Rimini u nizini.

U podnožju brda Titano popili smo kavu, a zatim se zaputili u nekakav trgovački centar na samoj granici San Marina i Italije. Tamo me dočekalo jedno od najvećih iznenađenja na našem putovanju. Govorim u jednini zato jer smo na drugom katu tog centra sasvim slučajno naletjeli na valjda najbolju trgovinu glazbenih instrumenata u kojoj sam bio u životu. Budući da sviram gitaru gotovo cijeli život bilo mi je jako teško izaći van. Govorim o prostoriji koja je imala pregršt Fender Custom Shop gitara kojima su početne cijene bile od 4.000 eura. Uz legendarni Fender na zidovima i policama nalazili su se brendovi kao što su Gibson, Martin, Taylor, Gretsch i mnogi drugi.

Unutra se može pronaći što god ti srce poželi. Bas gitare, bubnjevi, klaviri, pianina, gitare, saksofoni i puno toga drugoga. Najskuplja gitara koju sam tamo pronašao bila je Martinova akustična gitara (zaboravio sam puni naziv) od 13.800 eura. Iako sam bio voljan pronaći nešto za sebe tamo, pa čak i možda malo odriješiti kesu, dosta toga je bilo puno preskupo. Možda neki drugi put. 

Nakon San Marina smo se spustili u Rimini, grad prekrasne arhitekture s brojnim rimskim ostacima: zidine, mostovi, crkve i gradska vrata. No sve to zasjenio je, kako ga ja volim nazvati, kondomat. Stroj za prodavanje kondoma na sred glavnog trga u Riminiju. Ako ti se prijebe… 

Imola

Oduvijek mi je želja bila otići u Imolu i vidjeti kako Autodromo Enzo e Dino Ferrari izgleda uživo i moram priznati da me izgled staze stvarno oduševio. Bezbroj puta sam, kao i mnogi drugi, vozio na trkaćim simulacijama ovu stazu i možda je jedina u kojoj znam sve zavoje na pamet. Hrpa serijala F1 trkaćih simulacija te izvanredna Assetto Corsa Competizione pobrinuli su se za to da se jako brzo snađem gdje je koja strana svijeta i kako doći do određene točke u sklopu staze, premda smo tamo bili prvi put.

Od Milana-Marittime do Imole putovali smo otprilike sat vremena. Stazu nije bilo teško pronaći jer se nalazi praktički usred grada. Najprije smo parkirali na jednom manjem parkingu kod zavoja Rivazza 2, a ono čemu smo posvjedočili bilo je baš za pamćenje. Prvi put u životu sam vidio F1 bolid kako niže krugove. Nenadano smo uhvatili Alpine kojim je upravljao Jack Doohan na testiranju. 

Osjećaj je bio fenomenalan, a prodiranje bolida kroz zrak dok se spušta prema Rivazzi 1 od šikane Variante Alta na licu mjesta izgleda zastrašujuće. Stoga i ne čudi zašto je kombinacija posljednjih dvaju zavoja na ovoj stazi toliko zahtjevna za vozače i zašto upravo ovdje osvajaš ili gubiš kvalifikacije. Punim gasom spuštaš se nizbrdo, a onda slijede dva oštra, brza zavoja ulijevo. Niti jedna trkaća simulacija ili prijenos utrke to ne može dovoljno uvjerljivo dočarati.

Budući da nije bila riječ o utrci niti bilo kakvom službenom vidu natjecanja, već samo o testiranju, imali smo slobodu obići praktički svaki dio staze, osim bokseva i tribina. U samom središtu staze nalazi se predivni park do kojega se dolazi cestom koja prolazi ispod staze. Dan je bio sunčan i sunce je nemilosrdno pržilo, ali vegetacija koja okružuje stazu izgledala je umirujuće i spokojno. Parkirali smo nedaleko od glavne tribine i ostatak smo prošli pješice. Odmah kod startno ciljne ravnine imali smo priliku još jednom vidjeti bolid, ovoga puta u punom gasu prije ulaska u Tamburello. Teško je to opisati. Na licu mjesta vidiš kako je svjetlo brže od zvuka, a dok se, jureći preko 300 na sat, približava prema tebi osjećaj je kao da se bliži sudnji dan. Posao mi je blizu aerodroma, a ovaj zvuk je kud i kamo moćniji od zvuka aviona koji grmi po nebu. Zamišljam kako bi bilo vidjeti njih 20 dok se utrkuju? 

Sam park Acque Minerali je predivan. Da živim u Imoli vjerojatno bih slobodno vrijeme provodio isključivo u parku, trčeći ili vježbajući na spravama. Već sam rekao, vegetacija nevjerojatno umiruje i reklo bi se možda na prvu da takve stvari nisu spojive sa trkaćom stazom. U Imoli itekako jesu.

Unutar obujma staze nalazi se dio posvećen Ayrtonu Senni, a okružuju ga na stotine zastava iz čitavog svijeta koje su izvješene na zaštitnoj ogradi. Senna na spomeniku je tužan. Gotovo suznim očima gleda u ružu koju drži u ruci i kao da se pita što bi bilo da…?

Nedaleko od Sennina spomenika nalazi se i mjesto sjećanja posvećeno Rolandu Ratzenbergeru. Do tamo nažalost nismo došli jer je bilo izuzetno vruće. Sada mi je malo žao zbog toga, ali vratit ću se jednom sigurno.

Dok smo se šetali parkom i vraćali nazad u kafić u sklopu staze na pivo teško je bilo ne zamijetiti dobar broj ljudi kako trči oko staze. Vidjeli smo ih barem desetak. Dok sam ih gledao kako nižu krugove bilo mi je teško ne zapitati se utrkuju li se to s Alpineovim bolidom na stazi. Ako da, tada im šanse i nisu toliko loše. A mislim da i oni to znaju.

Imola kao grad nije ništa posebno. Tipičan talijanski gradić kojim, kao u mnogim drugim gradovima, na središnjem trgu Del Duomo dominira ogromna crkva. Grad je pust. Vjerojatno zato jer smo bili tamo u vrijeme ručka. Talijani inače otvaraju sve svoje trgovine, restorane i ostale usluge u 10 sati, a gotovo svi zatvaraju već u 14 ili 15 sati. U lokalnim birtijama položaje su, kao kod mene u Slavoniji, zdušno čuvali domaći momci. Tiho je i nema gužve. Čak je i parkinga bilo na pretek.

Danas Milan, a onda formula Monza

U Milano smo došli u petak, 30. kolovoza, skrenuvši putem u Bolognu u kojoj smo proveli otprilike tri sata i odmah požalili što nam Bologna nije bila središnja destinacija. Međutim, stigavši u Milano ubrzo je postalo nemoguće ne primijetiti razliku između sjevernog dijela Italije i južnijih dijelova, koji čak nisu niti blizu klasičnog talijanskog juga. Milano je metropola, poseban grad i jedan veliki shopping centar u kojemu ne postoji novac koji ne možeš potrošiti. 

Premda je grad ljubiteljima sporta najpoznatiji po rivalstvu dva nogometna giganta, u brojnim trgovinama diljem grada mogu se vidjeti dresovi Intera i Milana jedan pored drugog. Samo središte grada naslonjeno je na impresivnu katedralu Il Duomo koja je valjda velika kao čitav zagrebački glavni trg. Odmah pored Il Duoma nalazi se galerija Vittorija Emanuelea II. u kojoj neprestano vlada gužva. Nije to nešto posebno iznenađujuće kada znamo da se u sklopu te galerije nalaze najpoznatije svjetske modne marke: Gucci, Armani, Prada, Chanel, Ferrari, Louis Vuitton i mnoge druge. 

Gužva je ogromna, ali čovjek se mora zaustaviti na trenutak i snimiti svu tu ludnicu te uzeti nekoliko slika impresivne kupole i mramornog poda. U sklopu ove galerije nalazi se i knjižara. Bila je to jedina knjižara na našem putovanju u kojoj sam uspio pronaći knjige koje nisu na engleskom jeziku. Nevjerojatno je koliko ne vole taj jezik. Osmjehnula mi se i sreća jer sam uspio pronaći knjigu koju u kod nas već duže vrijeme tražim. 

Inače, bio sam uvjeren da ću u Italiji kao veliki obožavatelj njihove Serie A kupiti barem dva ili tri dresa, ali kvaliteta u službenim fan trgovinama klubova kao što su Bologna, Inter i Milan bila je izrazito niska. Za početak, svaki klub prodaje jeftiniji dres po cijeni od kojih 100 eura i skuplji dres po cijeni od 150 eura. I sve bi to bilo u redu da kvalitete tih dresova nisu katastrofalne i ni na koji način ne opravdavaju cijenu koja je iskazana na njima. Jeftinije verzije imaju zaista loš kroj i razočaravajuć materijal, a one skuplje razlikuju se po mrvicu boljem kroju i kragni. Srećom, u blizini Interove trgovine bio je impozantni NBA Store iz kojega je stvarno bilo teško izaći. 

Valja istaknuti i dva muzeja koja smo posjetili. Prvi je bio Museo Civico di Storia Naturale di Milano, odnosno prirodoslovni muzej, gdje za 5 eura možeš vidjeti sve što te zanima od postanka svijeta do danas kroz brojne fosile i primjerke gotovo svake životinjske jedinke na ovome svijetu, a kao takav je možda i ponajbolji muzej takve vrste u kojemu smo imali priliku biti. Drugi muzej je muzej Leonarda da Vincija koji je više interaktivne prirode. Lako je uočiti koliko je truda uloženo u taj muzej koji je koncipiran na način da su vrijedni inženjeri pretvorili u stvarnost hrpu nacrta iz Leonardovih bilješki. Pokretni lav, mitraljez, leteće sprave, bicikl i još hrpetina stvari nalazi se tamo. Cijena je nešto viša – 15 eura po osobi. 

Kroz Milano smo najviše putovali pješice i metroom. Grad je stvarno ogroman pa u dva-tri dana nije bilo moguće sve obići, ali zato smo u našim nogama ostavljali po desetak kilometara dnevno čime su pametni satovi koji upravljaju svačijim životima bili itekako zadovoljni. Moram pohvaliti milanski metro kao jako čist, prozračan i efikasan, unatoč brojnim gužvama koje se tamo stvaraju. Ne mogu reći da smo imali loša iskustva s pokušajima pljačke u metrou, to nas je čekalo poslije. 

I prije nego krenem na samu utrku, još malo o talijanskoj kuhinji. Čitav život slušao sam priče o fantastičnoj talijanskoj kuhinji predvođenu razno raznim tjesteninama, pizzama, sirevima, lasagnama i ostalim. Prema tome ne treba niti naglašavati više nego je potrebno da smo jedva čekali probati barem nešto od toga. No, iz moje perspektive moram priznati da je talijanska kuhinja ostavila debelo razočaranje. Za početak, meniji su rijetko kada na bilo kojem jeziku osim na talijanskom (zašto me to još čudi), a menije na stranim jezicima moguće je dobiti tek nakon što ih zatražiš, pa iako se nalaziš u samom središtu metropole kao što je Milano. Drugo, meniji su im ogromni i za hrpu toga ne znam ni na hrvatskom što znači. Možda to govori više o meni nego o njima, ali hrana poput lazanja, špageta, pizza i drugih stvari je hrana koju pravimo bolje kod nas nego tamo. Recimo, lazanje smo dobili su one koje lako možeš kupiti u Lidlu, samo podgrijane i to za 15 eura. Špagete smo rijetko gdje uopće i našli u ponudi, koliko god to čudno bilo, a pizze su bile lošije od onih koje imam u dostavi. U principu, ako je hrana u restoranu slabije kvalitete, dobit ćete porciju prosječne veličine. Ako se nalazite u boljem restoranu i hrana je sasvim OK, porcija će biti prilično mala. 

Još nešto, a odnosi se na njihovu potrebu naplaćivanja pribora za jelo. Mislim, za takve bezobrazne troškove ljude treba kazneno goniti. U svakom restoranu za stolom te dočeka pribor i čaša, samo što ti onda taj pribor naplate od tri do pet eura. Ako vas je dvoje, pripremite se za to da će uz hranu i piće i sam pribor biti trošak koji ćete morati dodatno platiti. Ako vam je račun 50 eura, od toga je barem 7-10 eura otišlo na pribor kojim ste jeli. 

Monza

Noć prije utrke uzbuđenje je raslo, a posvuda po Milanu mogli smo vidjeti hrpetinu fanova kako se vraćaju s kvalifikacija u Monzi u kojima je Mclaren zaključao prvi red s Landom Norrisom i Oscarom Piastrijem. Majice Ferrarija, Mercedesa, Red Bulla i McLarena dominirale su MIlanom, a nerijetko se moglo vidjeti u razno raznim kafićima i restoranima kako se svi ti fanovi zajedno druže. 

Utrka je na rasporedu bila u nedjelju 1. rujna u 15:00h, a prijevoz do Monze bio je prilično dobro organiziran. Iako smo krenuli na utrku u 10:00 gužve nažalost nije bilo moguće izbjeći. Plan je bio da od apartmana dođemo pješke do milanskog Centralea, a zatim brzim vlakom do Monze. Sve je išlo prema tom zacrtanom planu i ovdje treba pohvaliti organizatore na prilično dobrom vođenju cijelog tog puta. Ne mogu tvrditi kako je bilo ekipi koja je krenula do Monze sat ili dva iza nas jer za pretpostaviti je da su se stvarali još veći čepovi. Gotovo svi punktovi na glavnom milanskom kolodvoru bili su otvoreni kako bi protočnost ljudi bila još veća, a najduže stajanje na mjestu trajalo je možda nekih deset minuta, što su organizatori pravovremeno uočili i vrlo brzo nas pustili u vlak. No, takvih stajanja i zadržavanja ionako nije bilo puno.

Vlakovi u Italiji su drugi svemir u odnosu na naše i to je jedna od pozitivnih stvari koju smo tamo imali priliku vidjeti. Izuzetno točni, na kat i klimatizirani pa na taj način nude sasvim ugodno putovanje. Ovo me dovodi do pitanja zašto se kod nas, k vragu, ne napravi nekakva strategija po kojoj će se kroz određeno vremensko razdoblje riješiti putovanje željezničkim prometom čime bi se smanjile gužve u prometu i što bi dovelo do toliko drugog potencijala? Znam, to je već neka druga i složenija priča. Možda neki poltron ipak voli F1 pa i pročita ovaj tekst i nešto pokrene po ovom pitanju. Možda..

Put do Monze trajao je nekih deset minuta, a tamo smo opet bili organizirani u kolone i s vlaka smo presjeli na autobus koji je vozio do Parca di Monza. Čitav promet bio je podređen gradskim autobusima koji su nas prevozili pa je odluka da ne idemo autom na utrku barem u ovom aspektu bila ispravna. Putovanje autobusom do spomenutog parka trajalo je također nekih desetak minuta, a gradom su prolazili najprije potočići, a onda sve veće i veće rijeke ljudi obojane majicama omiljenih im timova. 

Nakon što smo izašli iz autobusa na ulazu u park imali smo još otprilike nekih dva kilometra pješice do ulaza u stazu. Na tom putu bilo je moguće pronaći brojne outlete sa hrpetinom majica, dresova, duksi, šuškavaca, Burago autića, kapa i mnogih drugih stvari kojih se možeš sjetiti i povezati ih uz Formulu 1. Najprije smo, naravno, kupili pivo za mizernih 8 eura. Prilično velika cijena za razvodnjeni Heineken, ali s druge strane cijena boce vode od pola litre bila je 1,50 eura pa je barem taj dio bio razuman s obzirom na izuzetno vruć dan. Moja bolja polovica mi je kupila kapu od Ferrarija s brojem 16 koja je itekako pomogla u zaštiti od sunca, a ja sam si još uzeo lijepo dizajniranu Ferrarijevu polo majicu. 

Ako idete na utrku Formule 1 potrebno je opskrbiti se samo nužnim stvarima. Kabanica, krema za sunčanje, rezervne čarape, ručnik, pa čak i rezervna majica predstavljaju nešto što bih svima preporučio da ponesu sa sobom. Čak je bilo dozvoljeno unijeti vlastitu hranu pa sam tako vidio ljude koji vade hrpetinu sendviča iz svojih ruksaka, što je itekako razumljivo, ali i ljude koji vade posude s pečenom piletinom, pohanim mesom i špagetama, što mi je pak bilo malo manje očekivano. Jedna od stvari koja mi je apsolutno nelogična jest to da je moguće unijeti vlastitu bocu vode, ali ona mora biti najviše od pola litre. Mi smo imali bocu od litre koju smo napunili prije glavnog ulaza na stazu i čiji smo sadržaj ljubomorno čuvali za poslije, samo da bismo ju bili prisiljeni baciti na travu prilikom ulaska na teritorij staze. Sve bi to bilo razumljivo, ali istovremeno je hrpetina drugih ljudi puštena s barem desetak boca vode od pola litre i velikim drvenim kišobranima. Nisam nikako uspio shvatiti taj koncept osiguranja, ali eto.

Bili smo smješteni s unutarnje strane zavoja Parabolica, a kako smo se približavali samoj stazi sve jače smo mogli čuti brujanje i režanje motora iz šasija bolida Formule 2. Iako su slabiji od svojih pandana u Formuli 1, zvuk je svejedno bio impozantan. Prema stazi su se slijevale rijeke ljudi, a mi smo došli na naše odredište otprilike oko 13:15h. Iako nije bilo većih stajanja put je potrajao. Mislio sam da smo došli dovoljno rano, no gotovo sva mjesta već su bila popunjena. Također, ostao sam blago razočaran kada sam shvatio da nećemo moći pratiti utrku putem velikih ekrana kojih je na stazi hrpa, a baš su dva takva ekrana bila smještena s naše strane staze pa je ekipa sa suprotne strane ravnice prije Parabolice mogla lako pratiti događanja na stazi. 

Prije utrke i na samom njenom početku bilo je strašno vruće, a atmosfera se dodatno zagrijala kada su prije utrke Charles Leclerc i Carlos Sainz nakon parade vozača došli u zasebnom skupocjenom Ferrariju i dala intervju tik ispred mjesta gdje smo bili smješteni. Tifosi su doživjeli orgazam pa je tribinama ubrzo odjekivala pjesma za sretan rođendan Carlosu Sainzu. Zatim su ispucavali majice iz onih topova, a to je vještina koja im je jako loše išla jer dobar dio majica nije niti prešao zaštitnu ogradu. One majice koje su prešle preko nerijetko je uhvatilo više osoba pa je pala i pokoja svađa između ljudi koji su smatrali da im ta majica s pravom pripada. Ludilo! 

Inače, park u Monzi prilično bio je prilično devastiran za vrijeme velike ljetne oluje prošle godine koja je poharala ovaj dio Europe. Brojna drveća više nisu na svojim mjestima, a još veći broj je osakaćen i proći će godine dok se ne vrate na staro. Ovo je lako vidjeti i na TV ekranima, a posebice kada usporedite utrke prije 2023. s utrkama nakon te nesretne oluje. Sam asfalt je novi jer čitavu godinu trajala obnova staze, ali također duž cijele staze uništena je trava uz stazu baš zbog tih radova. Nije odveć pomoglo niti to što jako dugo vremena nije pala niti kap kiše pa je sav taj okoliš djelovao žedno i iscrpljeno. 

Vrućinu i nemilosrdne udare sunca ubrzo su ublažili bolidi Haasa koji su pušteni nekih 40-ak minuta prije utrke na stazu. Za njima su uslijedili svi ostali: Aston Martin, Williams, VCARB, Sauber i naravno Ferrari. Poslije Imole nekoliko dana ranije, ovo je bio trenutak koji sam stvarno čekao i osjećaj je bio neopisiv. Teško je reći što je impresivnije, zvuk bolida dok se približava prema tebi i dok ga ne vidiš, trenutak dok je pored tebe ili trenutak kada te prešiša i počne šaltati brzine kad ulazi u Parabolica. Nakon što bolidi prolete kraj tebe, za njima ide ogromna količina vjetra koji kao da je uznemiren tim divljim nemanima koji su ga uznemirili za vrijeme odmora. Nama je taj vjetar itekako dobro došao jer nas je fino rashladio. Mislim da ovo barem na neki način može dočarati kako izgleda bolid Formule 1 uživo. 

Za vrijeme utrke bilo je moguće čitavo vrijeme slušati komentatore koji su se izmjenjivali na talijanskom i engleskom jeziku, otprilike po minutu svaki. Koliko sam shvatio, dio je bio sa službenog talijanskog TV prijenosa sa neponovljivim Carlom Vanzinijem, a drugi dio sa službenog F1TV prijenosa gdje su Alex Jacques i David Coulthard također jednako dobro odrađivali svoj posao. 

Već sam rekao da nije bilo moguće pratiti utrku preko velikih ekrana pa sam se poslužio malim ekranom svog mobitela i upalio F1TV. Razumljivo, odstupanje je bilo otprilike pola minute za stvarnim razvojem događaja pa mi je trebalo određeno vrijeme za priviknuti se. Strogi čitatelj ovog teksta reći će da smo platili dobar dio novaca za otići tamo i biti na utrci, a onda ju gledati preko mobitela. Taj strogi čitatelj bio bi, jednako tako strogo gledano, u pravu, ali treba se snaći s onim što imaš. Izdvojio bih još ogromno oduševljenje publike u prvom krugu najprije kada je Piastri prošao neuvjerljivog Norrisa, a još veći ushit kada je tog istog jadnog Norrisa prošao Leclerc. Publika je bila oduševljena i predugim zaustavljanjem Maxa Verstappena u boxu i uplašena prilikom Norrisovog naglog kočenja prilikom njegovog prvog zasutavljanja u box. 

Il predestinato se bližio pobjedi, a kako je krug za krugom to postajalo jasnije tako je i publika bila sve glasnija i glasnija kada je prolazio. Bilo je teško othrvati se takvom oduševljenju pa sam mu i ja razdragano mahao kako se utrka približavala svome kraju. Charles Leclerc prošao je ciljem kao pobjednik na domaćoj utrci, a prvi put od 2019. godine Ferrari je uzeo pobjedu u Monzi. Carlo Vanzini u ekstazi je vikao IL PREDESTINATO VINCE, a mi smo brže-bolje krenuli na dugačak put nazad u apartman. 

Na žalost ili na sreću nismo sudjelovali u onim impresivnim fotografijama prilikom proslave pobjednika na ciljnoj ravnini jer imam osjećaj da još ne bismo došli kući da smo kojim slučajem ostali tamo. Iako je glavnina ljudi ostala na stazi slaviti svog heroja, nismo mogli izbjeći gužve, što je razumljivo. Do Milana i apartmana trebalo nam je nekih dva i pol sata. Naravno, po dolasku u apartman pogledao sam još jednom snimku utrke jer dobar dio toga nisam uspio uhvatiti na licu mjesta i bilo je baš zanimljivo čuti koliko su se razlikovali moji dojmovi i čitanje utrke od dojmova komentatora poput Davida Crofta koji do kraja nije vjerovao da Leclerc može izvesti svoju magiju, dok se s lica mjesta više nego jasno vidjelo da je McLaren uprskao još jednu pobjedu. 

Posjet utrci Formule 1 opisao bih kao odlazak na nekakav rock festival. Puno šetanja, puno gužvi, a još više znoja i prašine. Vi koji ste bili na Ferragosto jamu ili bilo kojem drugom festivalu znat ćete o čemu govorim. Ipak, čitav život sam se pitao kako ti bolidi izgledaju uživo, kako miriše i koliko uopće možeš vidjeti na utrci. Svoje odgovore sam dobio, a jedva čekam ponovni izlet na sličan događaj. Nisam siguran kada će se to dogoditi, ali vjerojatno ću ciljati na Mađarsku ili Austriju, jer smo se Italije prilično zasitili za jedan određeni period. 

Povratak kući 

Kada smo se vratili u Zagreb brojač kilometara na našoj Mazdi pokazivao je 3.223,6 prijeđenih kilometara. Prilično velik broj za jedan godišnji odmor koji se pretežito sastojao od posjeta Italiji. Mi smo se vratili u komadu, ali ne i Mazda koja u Milanu ostala kratka za zadnje desno staklo zahvaljujući pljačkašu koji je za svoj plijen odlučio odabrati upravo naša kola.

Kući smo kretali u ponedjeljak rano ujutro. Kroz prethodna tri dana u Milanu konstantno me proganjao osjećaj da možda ne bi bilo loše provjeriti auto i barem malo ga provozati i parkirati na drugo mjesto. Prevagnuo je onaj drugi glas koji mi je govorio da ne paničarim i da je sve u redu pa ipak nisam otišao. Ipak, auto sam zatekao s razbijenim staklom na zadnjim desnim vratima i u priličnom neredu. Teško je odrediti kada se pljačka dogodila jer nismo bili u autu od petka. Naravno da nisu ukrali ništa vrijedno, tek ručnik, kabel od punjača i nekoliko kemijskih olovki, ali šteta je učinjena. Staklo je bilo smrskano u milijun komadića pa ga nismo ni očistili dok se nismo vratili u Zagreb. Odlučio sam ne pozvati policiju, jer tko želi imati posla s talijanskom policijom. Ionako ne znaju engleski.

Ostao je tako gorak okus u ustima, a lekcije su valjda naučene. Do Zagreba smo putovali u trećoj traci, iza kamiona brzinom od 80 do 90 na sat. 

Ali ajde, barem je Leclerc pobijedio, a štetu će pokriti kasko.

Josip Jelušić

---