Formula 1, a i motosport općenito, vrlo često pričaju neke od najboljih sportskih priča – impresivne, nerijetko tragične, priče hrabrosti, prijateljstva i ljubavi, iznimnih događaja i djela, čiji su najbitniji aktovi često kondenzirani u pukim sekundama, ili – kako se taj inkrement vremena doživljava u Formuli 1 – čitavoj vječnosti. Ovo je jedna od tih priča.

Prošle sam godine u ovo vrijeme napisao tekst o Jochenu Rindtu, jedinom posthumno okrunjenom prvaku Formule 1. Tajming tog teksta nije bio slučajan, baš kao ni ovog, jer je sam kraj ljeta doba u kojem se tradicionalno održava Velika Nagrada Italije, događaj na čijoj je iteraciji 1970. godine život izgubio Jochen Rindt. Upravo takva sudbina par godina kasnije stigla je i protagonista današnjeg teksta, Ronnija Petersona – ali tragična sudbina u i van bolida, stil vožnje i iznimne vještine za volanom nisu ni izdaleka jedine stvari koje povezuju dvojac istinskih velikana jedne ere Formule 1.

Bengt Ronnie Peterson rođen je 1944. godine u Švedskom gradu Örebro. Otac Bengt bio je vlasnik pekare, a sinu je omogućio da već s osam godina sjedne u kart. Slijedile su formativne vozačke godine u karting natjecanjima na domaćoj i europskoj sceni, gdje se od brojnih uspjeha izdvajaju dva naslova karting prvaka Švedske 1963. i 1964. godine. Uspjesi u kartingu otvorili su mu put u Formulu 3, u koju ulazi 1968. godine i osvaja naslov 1969. godine, što je bilo dovoljno da šefovi momčadi Formule 1 bace oko na brzog i atraktivnog Šveđanina.

Prva vrata Formule 1 otvorila su se u momčadi Antique Automobiles Racing Team Colina Crabbea 1970. godine, iste one godine koje je Jochen Rindt poginuo i posthumno osvojio naslov. Antique Automobiles Racing Team bila je momčad koja je funkcionirala tako da se natjecala kupljenim bolidom od postojeće tvorničke momčadi, u ovom slučaju March 701. Prva Ronnijeva utrka bila je u Monacu, a on je odmah zablistao i utrku završio kao sedmoplasirani te tako bolji i od odustalih tvorničkih Marchovih bolida. Samu utrku pobijedio je Jochen Rindt nakon što je zadnjem zavoju posljednjeg kruga utrke Jack Brabham pod pritiskom Rindta proklizao u ogradu i tako prokockao vodstvo i pobjedu.

U mnogočemu kod Petersona mogli su se vidjeti obrisi Jochena Rindta. Bio to stil vožnje koji je bio beskompromisan i temeljen na velikom prirodnom talentu, ili pak činjenica da je vozio i osvojio Formulu 2 paralelno Formuli 1, ili činjenica da je, baš kao i Austrijanac, svojim vožnjama zaradio epitet najspektakularnijeg vozača Formule 1 svoga vremena.

„Ronnie vozi apsolutno do kraja, cijelo vrijeme. Ako nije brz, onda je to do bolida, a ne do njega.“ – Colin Chapman

Te svoje debitantske sezone u Formuli 1 Peterson nije osvojio ni boda, ne zbog svojih vozačkih sposobnosti, već su uvjeti u Antique Automobiles Racing Team-u bili takvi da je samo jedan motor bio dostupan za cijelu sezonu što je vrijeme testiranja svelo na minimum. No, bez obzira na to, Petersonovo umijeće za volanom opet je primijećeno i već je 1971. bio promoviran u tvornički March tim. Malo bi bilo reći da je to napravilo razliku, jer je Peterson te godine ostvario četiri druga mjesta, te po jedno treće, četvrto i peto mjesto u ukupno 11 utrka što ga je na kraju sezone dovelo do titule viceprvaka Formule 1. Prvak te godine Jackie Stewart ipak je bio nedostižan s ukupno 6 pobjeda, no Ronnijevo drugo mjesto u poretku vozača zasigurno je okrenulo neke glave.

Da je okrenulo neke glave potvrdilo je to što je Peterson – nakon ne tako dobre 1972. godine, u kojoj je osvojio samo 12 bodova, ali, valja istaknuti, 12 više od tadašnjeg timskog kolege Nikija Laude –  za iduću sezonu potpisao za ekipu Colina Chapmana, Lotus. Peterson je u ekipu stigao u dobrom trenutku; Lotus 72, fundamentalno isti onaj bolid koji je Jochena Rindta doveo do naslova bio je i dalje dovoljno dobar za pobjede. Godinu dana ranije Emerson Fittipaldi u sjedalu istog bolida uzeo je naslov prvaka Formule 1, a Lotus titulu najboljeg konstruktora.

Po pitanju sirove brzine, stvari su odmah sjele na svoje mjesto. Peterson je osvojio pole poziciju već u drugoj utrci te godine, a zanimljivo, sezonu završio s čak 9 pole pozicija u svoje ime u ukupno 15 utrka. Međutim, te pole pozicije tek su se polovično pretvorile u pobjede, a razlog tome je tradicionalno Lotusovo koketiranje s pouzdanošću bolida. Lotus je bio najbrži, ali se kvario i njemu i timskom kolegi Fittipaldiju, tako da je prva Petersonova pobjeda došla tek u osmoj utrci sezone u Francuskoj. Do kraja je nanizao još tri pobjede, ali naslov je na kraju završio u rukama konzistentnog Jackija Stewarta. Ronnie je sezonu zaokružio kao trećeplasirani u poretku, 3 boda iza Fittipaldija, s tim da je Šveđanin uzeo četiri pobjede naspram Brazilčeve tri.

Ronnie je bio poznat po tome što nikada nije trošio previše vremena na testiranje i podešavanje bolida. Njegov preferirani način rješavanja zavoja bio je usmjeriti prednji dio svog bolida prema vršku zavoja, a zatim pritisnuti gas i zavrtjeti stražnje kotače sve dok oni ne zakrenu čitav bolid do željenog kuta za izlaz. Rezultat toga bilo je proklizavanje koje je u isto vrijeme izgledalo i divlje i profinjeno.

Jackie Stewart se prisjetio:

„Ali silno sam se divio njegovoj vještini. Bezbroj puta, osobito 1973., slijedio bih ga u zavoj i pomislio, ‘ooo Ronnie, ovaj put si pretjerao, vani si!’. Ali uvijek se uspio nekako vratiti. Nije me čudilo što su ga gledatelji voljeli – bilo ga je uzbudljivo gledati i s mojeg mjesta.“

Svojevremeni izvještaj s Velike Nagrade Velike Britanije 1973. sažeo je razlog zbog kojeg su mnogi gledatelji Formule 1 u to vrijeme kupovali ulaznice za utrke: „samo gledanje Petersona kako vozi Lotus 72 kroz zavoj Woodcote bilo je vrijedno cijene ulaznice.“

Nova 1974. donijela je novi Lotus, nazvan Lotus 76. Taj se bolid pokazao katastrofalnim pa su i Ronnie i novopridošli Jacky Ickx radije odabrali voziti stariji Lotus 72. Stari vuk imao je još pobjeda u sebi pa je tako do kraja te sezone dovezao Šveđanina do još tri. Razvoj novog bolida išao je toliko loše da su Peterson i Ickx bili prisiljeni voziti Lotus 72 i u sezoni 1975. Sada već arhaični bolid nije više bio na razini ostalih pa je Peterson tu sezonu završio bez pobjede i na 13. mjestu u poretku vozača, ali i te sezone bodovno bolji od timskog kolege Ickxa.

Ostati u Lotusu i voziti prastari bolid više nije imalo smisla, i Peterson je za iduću sezonu potpisao za Shadow, ali ga je Chapman uspio nagovoriti da odradi još jednu sezonu obećanjem da će požuriti s razvojem novog Lotusa 77. Dogovor koji je postojao između njih dvojice očito nije potrajao dugo jer je Peterson odvozio samo prvu utrku sezone za Lotus, gdje mu je momčadski kolega bio Mario Andretti. Za ostatak sezone Peterson se vratio u svoju staru momčad March, koja mu je omogućila da se još jednom okruni kao pobjednik Velike Nagrade Italije. 1977. godine prelazi u Tyrell i vozi legendarni Tyrell P34, bolid sa šest kotača, ali sezona je puna odustajanja i Peterson je završava tek 14. u poretku te biva suvereno pobijeđen od momčadskog kolege Particka Depaillera.

Što se privatnog života tiče, Ronniju je srce ukrala Barbro Edwardsson, kćer slikara. Upoznali su se u disku u Örebru 1969. godine, za Božić 1973. objavili su zaruke, da bi se vjenčali u travnju 1975. godine. Iste te godine, par je dobio kćer Ninu Louise, koja je ime dobila po dobroj obiteljskoj prijateljici, supruzi preminulog Jochena Rindta. Barbro je bila često viđena na utrkama kako prati i podržava voljenog Ronnija, a nakon što je on uposlen u Lotusu 1973. godine, Barbro je također tamo dobila posao kao službeni mjeritelj vremena ekipe. Tako je Barbro postala stalan sudionik i stožerno ime pratećeg jet-set svijeta automobilizma te zajedno s Ronnijem izgradila najpoznatiji i najprepoznatljiviji par Formule 1 70-ih.

Kakve god da su probleme između sebe imali Colin Chapman i Ronnie Peterson, za sezonu 1978. godine oni su ih naizgled riješili, te se Šveđanin na iznenađenje mnogih vraća u momčad Lotus. U vremenu koje je Peterson proveo izvan momčadi, Chapman je kuhao bolid s revolucionarnim efektom prianjanja, a Mario Andretti marljivo radio na razvoju tog bolida i Lotus više nije bio nalik onome od prije par sezona, već se u rukama Petersona i Andrettija našao pobjednički bolid.

Općenito, tijekom 70-ih, Super Šveđanin, kako mu je bio nadimak, slovio je za jednog od najboljih vozača u Formuli 1 kad je u pitanju bila čista brzina u jednom krugu, ali bi tijekom 1978. Andretti često bio taj koji bi bio bolji u kvalifikacijama. Ronnie Peterson je te sezone uzeo dvije pobjede, obje u trenucima kada je Andretti odustao. Čak četiri puta te sezone bolidi Lotusa ušli su u cilj kao prvi i drugi, i svaki put redom Andretti – Peterson. Često bi se promatračima na stazi činilo da je Peterson brži dok u stopu prati Andrettija, ali Šveđanin bi svaki put bez pokušaja napada otpratio Andrettija u cilj. Ubrzo je postalo jasno, Andretti je kao nagradu za svoju vjernost i razvoj bolida dobio status prvog vozača, dok je Peterson ugovorno pristao biti druga violina i pritom to poslušno ispunjavao. Andrettijeva vještina razvoja bolida dovela je neposlušni Lotus do punog potencijala, a Petersonovo poštovanje prema Andrettiju na stazi bilo je upravo prešutno priznanje toga. Cijelo to vrijeme Peterson je odbio sudjelovati u bilo kakvim kontroverzama i u brojnim je prilikama odbacio spekulacije izjavama da je Andretti jednostavno bio brži od njega.

Možda je tu unutarmomčadsku dinamiku najbolje u svojoj knjizi „Moje godine s Ferrarijem“ opisao veliki Niki Lauda:

„Peterson uopće nije znao dobro podesiti bolid; samo ga je vozio. Njegov mu je talent omogućio da prevlada probleme u upravljivosti bolida za brzi krug u kvalifikacijama, ali ne i na dan utrke. Također, ako ne možete podesiti bolid, niste dobri kao razvojni i testni vozač. Peterson je znao da Andretti zna podesiti bolid i da je vrlo dobar razvojni vozač. Andretti bi podesio svoj vlastiti bolid, a tim Lotus bi zatim podesio Petersonov bolid na isti način. Istina je da je Andretti apsolutno zaslužio svoje svjetsko prvenstvo, a Peterson nije imao problema s tim što je drugi vozač. Zapravo, on i Andretti bili su jako dobri prijatelji tijekom cijele te godine, sve do Ronnijeve posljednje utrke. Drag mi je bio Ronnie Peterson i bio sam tužan kad smo ga izgubili.“

Tome u prilog govori i anegdota prema kojoj je na Chapmanovo bazično automobilističko pitanje o tome je li bolid predupravljao ili podupravljao, Ronnie odgovorio: „Uh…..pa nisam baš siguran…“.

Petersonova vještina i prirodni talent daleko su nadmašili većinu vozača 70-ih, ali mnogo se puta pokazalo da se prvenstva ne osvajaju isključivo vještinom. Kažu da je Peterson vozio kako bi se prilagodio bolidu, umjesto da je napravio bolid koji bi odgovarao njegovom stilu vožnje. Svojom izvanrednom vještinom jednostavno bi radije zaobišao problem nego li ga popravio.

Bez obzira na sve to, on je vjerovao da će njegovo vrijeme doći:

„Pogledajte povijesne knjige“, govorio bi prijateljima. „Nikad nije postojao vozač koji je pobijedio sve utrke. Imat ću priliku pobjeđivati utrke i osvojiti prvenstvo.“

Andretti ga u početku zapravo nije ni želio u momčadi. „Recite mi gdje piše da trebamo dvije zvijezde [u momčadi]“, rekao je. Ali oduvijek mu se Ronnie sviđao – nije ni bilo nečega što mu se ne bi svidjelo – ali je ozbiljno sumnjao da bi aranžman koji je predložio Chapman mogao funkcionirati.

„Kada sam potpisao svoj ugovor s Lotusom za 1978., potpisao sam da sam broj jedan. Mislim, to je bilo nedvosmisleno”, objasnio je. „Osjećao sam da sam to zaslužio. A Ronnie je potpisao kao broj dva…“

Iako je Peterson džentlmenski poštivao ugovor i nije se bunio, istovremeno je tražio je opciju koja bi mu donijela barem ravnopravne šanse, a upravo to se otvaralo u McLarenu za sezonu 1979.

Nažalost, to nikad nije dočekao – kobna je opet bila Monza.

Vikend je loše počeo. Prvo se motor Petersonovog Lotusa 79 pokvario na treningu u petak što je značilo da je Šveđanin morao trening odraditi do kraja u slabo održavanom prošlosezonskom Lotusu 78, kojeg osobno nije volio, koji je za utrku u Monzi bio prilično manjkav po pitanju brzine na pravcu i čija je konstrukcija oko dijela gdje dolaze vozačeve noge bila slabija nego na novom modelu. Za subotnje kvalifikacije, Lotus 79 je bio spreman, i Peterson se kvalificirao kao peti, a Andretti kao prvi. Loša sreća nastavila se na dan utrke kad su za vrijeme jutarnjeg zagrijavanja na njegovom bolidu otkazale kočnice – Ronnie je naposlijetku za utrku ipak morao sjesti u Lotus 78.

Novinar Freddy af Petersens prisjeća se scene između Petersona i Andrettija nakon kvalifikacija:

„Mario je počeo smatrati Ronnija pravim prijateljem i rekao mu je: ‘Ajmo voziti ovu utrku prema ugovoru, ali posljednje dvije utrke ti i ja ćemo se utrkivati ​​za naslov i dovraga s ugovorom. Jer ne želim osvojiti [prvenstvo] dok cijeli svijet vjeruje da ti nije dopušteno preteći me!“

Teško je ponekad iz perspektive sadašnjeg vremena shvatiti zašto i na koji su se način nekad prije stvari radile, jer je upravo razina trenutnog postupanja nusprodukt mnogih pogrešaka i lekcija kroz povijest neke domene, u ovom slučaju sporta – Formule 1. Takva jedna formativna pogreška dogodila se i ovdje. Naime, osoba koja je zadužena upaliti svijetla za početak utrke, tog dana u Monzi napravila je to prije nego li su se svi bolidi nakon kruga zagrijavanja zaustavili na svoja startna mjesta. Kako su se bolidi na slabijim startnim mjestima još kretali kada je dan znak za početak utrke, to im je naravno dalo prednost nad bolidima ispred koji su kretali iz mjesta. Rezultat toga bio je taj da se na uskom dijelu staze prije prve šikane nagomilalo jako puno bolida. Jody Schekter i Riccardo Patrese za pretjecanje iskoristili su proširenje koje je bilo dio stare staze, ali to je značilo da se na suženom dijelu moraju ponovo uključiti na stazu. Dok je Schekter to odradio bez problema, Patrese je izašao ispred Jamesa Hunta, koji je na to naglo reagirao i udario u Lotus Ronnija Petersona. To je pokrenulo strašan lančani sudar koji je zadesio nagomilanu grupu bolida, gdje je sudjelovalo čak njih osam.

Lotus Ronnija Petersona bočno je udario u metalnu barijeru pri brzini od 200 kilometara na sat i odmah se zapalio. Neki od vozača koji su i sami bili sudionici nesreće, kao Hunt, Regazzoni i Depailler, odmah su shvatili nevolju u kojoj se Peterson nalazi i priskočili mu u pomoć. Dok su vatrogasci gasili požar, trojica vozača uspjela su izvući Petersona iz gorućeg bolida, i on je prošao samo s manjim opekotinama, ali nažalost, nakon što je izvučen iz bolida postalo je jasno da je zadobio teške višestruke prijelome obje noge.

Kako je sudar bio golem, bilo je više unesrećenih vozača. Najviše je pozornosti liječnika i osoblja staze odvlačio Vittorio Brambilla koji je u kaosu sudara naletio na nečiji kotač koji ga je potom udario u glavu i onesvijestio. Iako s, kako je kasnije ustanovljeno, 27 fraktura u nogama i stopalima, Peterson je bio svjestan i nije izgledalo da je u životnoj opasnosti. Na trenutak se činilo da je izbjegnuta velika tragedija. Prebačen je helikopterom u bolnicu u Milanu gdje se tokom večeri doktori nisu mogli usuglasiti oko načina tretiranja ozljeda te je operacija odgođena. Preko noći Petersonovo se stanje pogoršalo i ustanovljena mu je embolija, a do jutarnjih sati nastupila je koma i otkazivanje bubrega. Ronnie Bengt Peterson proglašen je mrtvim u 9 sati i 55 minuta 11. rujna 1978. godine u dobi od 34 godine i tako okončao svoju karijeru s 10 pobjeda u 123 nastupa u Formuli 1. Sport je time još jednom naplatio svoj namet tamo gdje je najviše boljelo, naprasno uzevši osobu čija vozačka, ali i životna i priča, jednostavno nije trebala biti završena.

Sama utrka se, naravno, nastavila, a pobjedu je uzeo Niki Lauda koji nije dao da ga smete buktinja Petersonovog bolida evociranjem sjećanja vlastitog sudara dvije godine ranije. A kako je u tom trenutku Peterson bio jedini konkurent Andrettiju za titulu, smrću Petersona Mario Andretti je matematički postao svjetski prvak Formule 1.

„Bilo je tako nepravedno imati tu tragediju povezanu s danom koji je vjerojatno trebao biti najsretniji dan u mojoj karijeri“, rekao je Andretti, „Nisam mogao slaviti, ali isto tako, znao sam da će taj trofej biti sa mnom zauvijek. I znao sam također da bi Ronnie bio sretan zbog mene.“

Ronnijev lijes na pogrebu nosili su njegovi vozački kolege Åke Strandberg, James Hunt, Jody Scheckter, John Watson, Emerson Fittipaldi, Gunnar Nilsson i Niki Lauda.

Nakon Ronniejeve smrti, Barbro se s kćeri Ninom povukla iz javnosti. Iznimno teško nosila se s gubitkom, a nakon nekog vremena ušla je u vezu s bivšim F1 vozačem Johnom Watsonom, Ronnijevim velikim prijateljem. John Watson praktički je posvojio Petersonovu obitelj i smjestio ih u svoju neoklasicističku vilu u seoskoj idili zapadno od Londona, ali prazninu u Barbrinom srcu nije mogao ispuniti. Svaka istinski romantična ljubav završava tragično, pa je tako završila i ova između Ronnija i Barbro. Četrdesetogodišnja Barbro Peterson pronađena je mrtva u Watsonovoj vili 19. prosinca 1987. nakon fatalne kombinacije alkohola i tableta za smirenje. Pokopana je pokraj Ronnija u grobnici obitelji Peterson u rodnom Örebru.

Od brojnih narativa, situacija ili presjeka Formule 1 1970-ih godina, teško da nešto dočarava duh vremena bolje od života i tragične sudbine Ronnija i Barbro Peterson. Bila su to vremena krvi, znoja, suza s primjesom mirisa benzina, vremena dobrog života i iznimne sreće, ali i iznimnih tragedija, vremena kada se vozilo brže i riskiralo kao nikad više, a pogibalo nikad lakše. Valjda se zato, barem naizgled, više i voljelo.

Cijelu stvar možda i najbolje zaokružuju bezvremenske riječi Maria Andrettija:

„Nažalost, utrkivanje je i ovo…“

Za kraj, George Harrison je 1979. godine u čast Ronniju Petersonu ispjevao pjesmu pod nazivom “Faster”.

---