Uvodno

Nakon većeg odmaka vremena, teško je sa sigurnošću potvrditi tko je iz naše grupe suputnika idejni začetnik ovog putovanja. Ono što je sasvim sigurno jest da je prilikom jedne nedjeljne kave u Šestinama na dnevni red stigla i tema Formule 1. Uz razgovor o šansama ostalih vozača pored Verstappena i Red Bull-ovog superiornog bolida kao usputna zanimljivost spomenuto je kako će se u nadolazećoj godini, velika nagrada Japana održati već u travnju umjesto dotadašnjeg, znatno kasnijeg termina u listopadu.

Obzirom da je svakome tko ima pristup internetu vrlo dobro poznato kako je to vrijeme kada u Japanu cvatu trešanje čiji kadrovi preplavljuju društvene mreže te uzevši u obzir da nemamo apsolutno nikakvih drugih planova, došli smo do sasvim razumnog zaključka kako nam se pruža prilika za nezaboravno putovanje.

Budući da ovakav put iziskuje značajan angažman u vidu planiranja, pred nama je u nadolazećim mjesecima bio vrlo nezahvalan posao svakodnevnog provjeravanja ponude avionskih letova i odgovarajućeg smještaja (hvala Bruno što si otprilike 97% posla preuzeo na sebe). Nedvojbeno zahvalniji dio planiranja odnosio se na odabir atrakcija odnosno lokaliteta koje bi svatko želio posjetiti te smo shodno tome kreirali itinerar dnevnih aktivnosti za svaki pojedini dan putovanja.

Kako se slučajno ne bi predomislili, odlučili smo započeti sa najskupljom individualnom stavkom i prvo kupiti avionske karte. Jednom kada je trošak leta, a zatim i karata za utrku podmiren, odustajanje više nije bilo opcija. Riječ je dakle o svojevrsnom pritisku koji smo izvršili jedni na druge, a koji je pomogao nadomjestiti potencijalne nedostatke odvažnosti, ukoliko bi se isti pojavili (budući da je grupni IQ vrlo nizak, izuzev naše Sare, sasvim neizgledna situacija, ali zlu ne trebalo).

Vrlo spretno/sretno naišli smo na ponudu Egyptair-a, koji je nekako upravo u to vrijeme uveo povratnu liniju prema Japanu za više nego pristupačan iznos od 488,00 eura (da odmah odgovorim na neizrečen upit potenijalnog čitatelja – let do Tokyja je zrakoplovom Boeing 787 kojem se, prema našem skromnom mišljenju, zaista nije imalo što za prigovoriti unatoč trenutnim Hitman – Agent 47 kontroverzama koje prate Boeing kao avionsku kompaniju). Jedini je nedostatak, ako ga uopće možemo takvo nazvati činjenica da aviokompanija leti za Kairo iz kojeg zatim leti u Tokyjo putem Budimpešte.

Konačni plan puta obuhvatio je punih osamnaest dana, uključujući vrijeme provedeno u zraku. Prvih šest dana boravili smo u Tokyju nakon čega smo Shinkansenom odjurili za Kyoto – bazu drugog dijela našeg puta. Iz Kyota smo zatim svakog jutra vrlo rano odlazili na dnevne izlete u Osaku, Hirošimu, Miyajimu i Suzuku. Budući da je naš povratni let unaprijed odgođen za čak dva dana, bili smo primorani rezervirati dodatne dane u hotelu u Tokyju kako bi bili bliže zračnoj luci Narita. U nastavku će stoga biti iznesena opažanja o pojedinim mjestima, koja bi budućim putnicima mogla biti od koristi.

Svako naše putovanje počinje na istom mjestu – Caffe baru Domino u Cvjetnom naselju koji predstavlja točku 0,0 našeg koordinatnog sustava. Nakon brzinske kave krenuli smo na višesatnu vožnju do Budimpešte gdje smo uplatili dvotjedni parking automobila u neposrednoj blizini aerodroma. Vlasnici su nas zatim zajedno s našom prtljagom prevezli na aerodrom (trošak parkinga bio je cca pedesetak eura). Nakon kraćeg kašnjenja uslijedio je trosatni let za Kairo, kratak layover te dvanaest sati dug let do željene destinacije – Tokija.

Tokio

U grad smo stigli u večernjim satima po lokalnom vremenu te smo nakon kraće (možda malo duže) borbe sa pribavljanjem karte za putovanje lokalnom linijom vlaka stigli do našeg smještaja u Edogawa Cityju na postaji Kasai. Riječ je o četvrti koja se nalazi u istočnom dijelu grada i koju je možda najjednostavnije opisati kao predgrađe, iako takav pojam ne bi u potpunosti koincidirao sa našim poimanjem predgrađa. U suštini, riječ je o četvrti koja se odlikuje nešto nižim građevinama, mirom i tišinom.

Idućeg jutra nakon prvog sna u horizontalnom položaju poslije dvodnevnog puta, uputili smo se u istraživanje gradskih ulica. Koliko god pretenciozno zvučalo, potpuni doživljaj Tokija zaista je teško dočarati pisanom riječju. Šetnjom kroz neke od najpoznatijih četvrti kao što su Shibuja, Shinjuku, Ahikabara, Ginza, Minato, Taito osjećate da su vam sva osjetila istovremeno angažirana.

Blještavilo neonskih reklama koje obasjavaju bezbrojne nebodere dominirajući nebom, mirisi začina, žamor razgovora, glasna glazba, vokalne reklame, te more lokalnih ljudi i turista stvaraju toliko živopisnu atmosferu da ne znate gdje bi se prvo okrenuli. Zbog toga je vrlo važno unaprijed odrediti lokalitete koje želite posjetiti na određeni dan kako ne biste gubili dragocjeno vrijeme.

Iako bi navedeni opis pojedincima mogao uzrokovati anksioznost važno je istaknuti kako se na svakom koraku nalaze parkovi i šintoistička svetišta koji osim što gradu daju nevjerovatan šarm, djeluju kao prirodni kontrast betonskim čudesima. Nadalje, ljubaznost lokalnog stanovništva i čistoća ulica dodatno će vas umiriti, a znatiželja tjerati na cjelodnevno hodanje – sve kako biste upili svaki mogući detalj.

Prije puta, moje bi se osobno viđenje Tokija moglo poistovjetiti s četvrti Shinjuku. Mjesto je to koje predstavlja kombinaciju apsolutno svega ranije navedenog te u sudaru modernog i tradicionalnog čini svojevrstan kozmopolitski raj. Ovdje istovremeno možete vidjeti poslovne nebodere i uske uličice s malim restoranima i karaoke barovima. Na svakom koraku, futuristički trgovački centri stoje tik uz povijesne hramove, a high-tech gadget trgovine sudaraju se s malenim suvenirnicama. Ulicama se u večernjim satima u potrazi za razonodom istovremeno gužvaju poslovnjaci u elegantnim odijelima i turisti s ruksacima. Neonske reklame u manjim ulicama zamjenjuju tradicionalni lampioni, dok se mirisi ulične hrane miješaju s profinjenim aromama luksuznih restorana.

Lokalno stanovništvo odmor od gužve traži u obližnjem prekrasnom parku Shinjuku Gyoen. Mjesto je to na kojem smo prvi put vidjeli veći broj već spomenutih trešanja, a koje su posredstvom društvenih mreža postale svojevrsna razglednica. U parku nas je uhvatio nenadani pljusak pa smo vrlo brzo shvatili zašto u Japanu razlikuju čak sedamdeset i dva godišnja doba. Vrijeme je izuzetno prevrtljivo pa se na sunčan dan u trenutku navuku kišni oblaci i kratke rukave vrlo brzo mijenjaju jakne. Također, sunce je za travanj bilo neobično jako i pržilo nam je potiljke u svakoj mogućoj prilici. Stoga je svakako preporučljivo opremiti se šiltericama ili šeširima koji štite od sunca.

Akihabara poznata i kao Akihabara Electric Town milenijalcima pruža iskustvo u ovom trenutku možda i najbliže izumu vremeplova. Riječ je o četvrti prepoznatljivoj po trgovinama koje prodaju anime, manga i gaming artikle, uključujući nenadmašne Pokemone, Yu-gi-oh, Naruto, Dragon ball i slično. Također su sveprisutne igraonice koje osim novijih naslova kao što je Tekken sadrže i klasične igrice koje je ovih dana teško pronaći. Iako je i na dan posjeta Akihabari padala jaka kiša, to nas nije nimalo omelo jer smo većinu dana proveli u opisanim trgovinama i igraonicama, a u naš smo se smještaj navečer vratili znatno lakših novčanika.

Naša Sara je tog dana pokazala nevjerojatnu dozu strpljenja, čekajući u tišini dok smo satima raspravljali koje ćemo Pokemone uvrstiti u našu kolekciju. (Pretpostavljam da nas njezina sposobnost da ostane smirena ne bi trebala pretjerano čuditi, s obzirom da je i u svom profesionalnom radu okružena trogodišnjacima).

Japan je zemlja gdje marljivost i predanost svakom zadatku prožimaju sve aspekte života, bez obzira na zanimanje. Bilo da se radi o sushi majstoru koji s ljubavlju i preciznošću slaže svaki komadić ribe ili inženjeru koji osigurava da vlakovi uvijek stižu na vrijeme. Težnja ka savršenstvu vidljiva je u svakom detalju, a sve to Japanci postižu bez žurbe, s nevjerojatnom smirenošću i strpljenjem koji su duboko ukorijenjeni u njihovoj kulturi.

Spomenuta predanost kao integralni dio njihove kulture nerijetko prelazi u vrlo surovi oblik perfekcionizma koji može imati nesagledive posljedice na mentalno zdravlje. Nije stoga lako othrvati se misli da ovakav „mindeset“ ponekad ulazi i u sferu pretjerivanja. Samo primjera radi, usporedbu ćemo povući sa četvrti Ginza. Ginza je, dakle, četvrt poznata po trgovinama luksuznih brendova kao što su Balenciaga, Louis Vuitton, Gucci, Seiko. Ono što je u cijeloj priči posebno jest da nije riječ toliko o „trgovinama“ luksuznih brendova, koliko zgradama luksuznih brendova. Dakle, trgovine se prostiru na većem broju katova, što bi netko mogao protumačiti kao perfekcionizam, a netko čak i kao svojevrsno pretjerivanje.

Od preostalih mjesta koja nam padaju na pamet u trenutku pisanja svakako su Asakusa svetište u Taito Cityju i Tokyo Tower u Minato Cityju. Asakusa, također poznata kao Senso-ji, jedan je od najstarijih i najpoznatijih hramova u Tokiju. Šetalište koje do njega vodi nakrcano je brojnim štandovima koji prodaju suvenire i rukotvorine pa ovdje možete kupiti poklone za vaše najmilije.

S druge strane, Tokyo Tower, smješten u Minato Cityju, svojevrsni je hommage Eiffelovom tornju. Ovaj crveno-bijeli i 333 metara visok toranj ujedno je i jedan od brojnih vidokovaca. Iako predstavlja svojevrsnu kopiju francuske znamenitosti, postao je jedan od simbola suvremenog Tokyja.

Nedvojbeno je kako se s njega pruža lijep pogled na okolicu, ali zasigurno najimpresivniji vidikovac jest onaj s observacijskog kata Tokyo Skytree-a. Riječ je o jednom od najviših tornjeva na svijetu visokom 644 m. Kako bismo dočarali panoramu grada, prilažemo sliku bez ikakvih daljnjih komentara.

Gastronomija i cijene

Pitanje koje svakako treba zasebno adresirati jest – je li Japan zaista toliko skup, a kratak odgovor je – ne. Cijene u restoranima i trgovinama čak su nešto i niže od onih u Hrvatskoj. Usporedbe radi cheeseburger u McDonaldsu u Zagrebu trenutno košta 1,80 eur, dok isti u Japanu košta 1,19 eur. Mala bočica Coca-Cole u Zagrebu se prodaje za 1,05 eur dok se ista u Japanu prodaje za 0,83 eur.

U više navrata ručali smo fantastičan ramen u rasponu cijena od šest do deset eura, a porcije su tolike da ih je teško dovršiti. Nekoliko smo puta posjetili restorane tipa „all you can eat“ i za dvanaest do petnaest eura jeli neograničene količine hrane i pića. Također smo za nekakvih tridesetak eura po osobi jeli sasvim solidne steak-ove uz prilog salate, riže i ukusnog vina.

Iako bi se čitateljima rafiniranijeg ukusa govor o pizzerijama mogao činiti svetogrđem, valja spomenuti kako je zemlja preplavljena talijanskim restoranima koji očigledno uživaju popularnost među domaćim stanovništvom. Stoga smo u više navrata probali i sasvim ukusne pizze za desetak eura. Skrušeno priznajemo kako nitko iz grupe i nije preveliki ljubitelj sushija pa ne bi bilo korektno raditi prevelike usporedbe, no budući da bi posjet Japanu bez sushija bio nepotpun, probali smo ga na više mjesta i ono što smo jeli bilo je istovremeno ukusnije i jeftinije od Zagreba.

Naravno, sva pitanja vezana uz cijene i troškove prilično su subjektivna i ovise o afinitetima i mogućnostima pojedinog putnika, ali generalno, bit ćete siti i oduševljeni ićem i pićem te u pristojnom smještaju za vrlo prihvatljiv novac. Također, u vrijeme pisanja ovog putopisa, yen je znatno oslabio pa je Japan trenutno jeftinija destinacija nego ikad do sad. Svakako je preporučljivo prije puta pribaviti karticu kojom ćete lako kupovati yene i razmjenjivati uplate sa svojim suputnicima. Pobrinite se da osim plaćanja putem mobilne aplikacije pribavite i fizičku, budući da u većem broju restorana i trgovina plaćanje mobitelom nije opcija. Također, određeni dio trgovina, prima samo gotov novac pa je praktično kod sebe uvijek imati i gotovinu.

Također, dodatno je pitanje – koliko dana izdvojiti za posjet Tokiju. Odgovor bi svakako bio najmanje sedam. Mišljenja smo kako smo imali još štošta za vidjeti, ali jednostavno nije bilo dovoljno vremena. Budući da je grad ogroman, svakog ćete dana dobar dio vremena utrošiti na put do željenih lokaliteta, isto vrijedi i za povratak u smještaj. Upravo je zato važno izraditi ranije spomenuti itinerar kako bi ograničeno vrijeme iskoristili na najbolji mogući način.

Kao glavnu razliku između gradova kao što su Tokyo, Osaka ili Kyoto, osim činjenice da se u Kyotu i Osaki hoda na desnoj strani (source – instagram/opažanje/trust me bro) treba istaknuti nešto ležerniji pristup odijevanju i općenito životu. Dok je za gotovo svaku odraslu mušku osobu u tokijskim vlakovima poslovni imperativ nošenje odijela, kravate i cipela, stanovnici „manjih“ gradova očigledno nisu toliko opterećeni. Ovakvo zapažanje nema za cilj preispitivanje modnih izbora stanovnika ostalih gradova već je riječ o opasci koje pruža uvid u razlike u načinu života između središta azijske ekonomije, mode i tehnologije i „manjih“ gradova. Također, možda je riječ o osobnom dojmu, ali nam se učinilo da su stanovnici izvan Tokija bili nešto povučeniji. Za pretpostaviti je kako je nešto slabija turistička posjećenost u korelaciji sa rezerviranijim pristupom strancima.

Poveznica između svakog od posjećenih mjesta jest i činjenica da gotovo nitko ne govori engleskim jezikom, stoga smo u većini komunikacije bili prisiljeni koristiti i grubi jezik ilitiga pokazivanje prstom na željeno. Ipak, restorani imaju jelovnike i na engleskom jeziku (navodno su na engleskim jelovnicima jela skuplja, ali ovo nismo primjetili). Unatoč nenadmašnoj ljubaznosti lokalnog stanovništva, možda upravo činjenica tvrdoglavog odbijanja učenja engleskog daje kvalitetan uvid u svjetonazor i kulturno nasljeđe japanskog naroda. O ovome ostavljamo spekulirati čitateljima.

Ono što predstavlja kulturološki šok za svakog poštenog Hrvata jest kronični nedostatak kafića i pekara. Iako društvene mreže obiluju lokalima u kojima osim kave možete vidjeti i male svinje, kapibare, mačke ili nešto treće, sasvim je sigurno kako ne postoji kultura ispijanja kave koju mi toliko predano njegujemo (ovdje se vidi naša predanost koja prelazi u pretjerivanje). Umjesto kafića i pekara Japan je preplavljen aparatima koji prodaju sokove, kavu, čaj, peciva, slastice i slično. Iako su mi osobno na prvu djelovali nezanimljivi, budući da ih u hrvatskoj više gotovo i nema (izuzev onih za kavu) priznajem da su vrlo praktični i mogu pružiti brzinsku okrijepu. Također, trgovine poput 7/11, Lawson i Family marta nalaze se na svakom koraku.

Kyoto

Prije više od sto pedeset godina, Japan je pod vladavinom cara Meijija doživio epohalne promjene. Jedna od najznačajnih je svakako ukidanje feudalnog sustava te posljedično otvaranje zemlje stranom utjecaju modernizacije i globalizacije. Car je također, u svrhu slabljenja političke i vojne moći samuraja 1868. godine premjestio prijestolnicu iz Kyota u Edo ili Tokio. Osim što je ovo preuređenje imalo političke i administrativne implikacije, imalo je i dubok kulturni utjecaj na gradove.

Kyoto, kao nekadašnja prijestolnica, ostao je simbol tradicije i povijesti Japana zadržavši svoju izvornu atmosferu i bogatu kulturnu baštinu koja ga čini prepoznatljivim. Danas, hodajući njegovim ulicama, možete osjetiti duh prošlosti koji se odražava kroz prekrasne hramove, tradicionalne drvene kuće i autentične japanske običaje.

U urbanističkom smislu stoga predstavlja svojevrsnu opreku Tokyju. Mnogo se više pažnje pridaje obiteljskim kućama nego li apartmanskim naseljima. Ovo je osobito vidljivo u tradicionalnoj četvrti Gion s njezinim starim i niskim drvenim zgradama. Gion je također poznat i kao četvrt gejši te kao takav predstavlja idealno mjesto za šetnju.

Budući da je Kyoto nekadašnja prijestolnica, u njemu se nalazi i slavna carska palača čiji se kompleks prostire u krugu više kvadratnih kilometara, tvoreći zaista impresivno područje. Iako se arhitektura carske palače razlikuje od palača i dvorova europskih vladara, osobno odaje snažniji dojam grandioznosti. Gotovo minimalistički dizajn građevina s fokusom postavljenim na prostrane šetnice i prekrasne vrtove, odiše daleko većom profinjenošću, elegancijom i skrivenim osjećajem moći. Možda je dojam najlakše usporediti sa izrekom „money talks, wealth whispers“.

Osim nezaobilazne carske palače svakako valja istaknuti vrtove i jezerca dvorskog kompleksa Nijo koji također ostavljaju bez daha, a kako i ne bi kada na njihovom uređenju rade djelatnici koji rukama ili sasvim sitnim alatom na pojedinim mjestima uklanjanju travu kako bi njezino mjesto mogla zauzeti željena mahovina.

Iskrena je preporuka u večernjim satima posjetiti budistički hram Toji čiji vrtovi imaju osvjetljenje trešnjinih krošanja što cjelokupnu atmosferu čini vrlo romantičnom (unatoč gužvi).

Nemojte nikako propustiti niti hram Kiyomizu-dera. Riječ je o zaista lijepoj lokaciji na kojoj ćete biti u prilici uloviti prekrasne kadrove. Zamjerka je što je riječ o vrlo poznatoj, pa stoga i turistima napučenoj lokaciji. Ako želite na više mjesta osjetiti atmosferu i mir japanskih hramova, možda će istu lakše doživjeti u manje posjećenim i “anonimnijim” hramovima u Kyotu na koje možete naići i sasvim slučajno.

Na rubu grada nalazi se poznata bambusova šuma koja me se osobno i nije dojmila. Nemojte me pogrešno shvatiti, mjesto je zaista lijepo, ali već od zore obiluje turistima koji pokušavaju uhvatiti dobru fotografiju. Usred čudesa Tokija sasvim je lako zanemariti gužve, ali nekako sam mišljenja da je šuma mjesto gdje od iste tražite spas. Istog smo jutra posjetili vidikovac s kojeg se pruža pogled na cijeli Kyoto koji je poznat i kao utočište za majmune. Iako mi druženje s majmunima nije strano iskustvo budući da dobar dio slobodnog vremena već godinama provodim s Brunom i Bornom, ovi su ipak nešto drugačiji.

Priznajem da sam prilikom izrade itinerara mislio kako je riječ o tourist trap lokaciji na kojoj se nalaze možda 3-4 životinje otužnog stanja, ali bio sam u krivu. Majmuna je zaista mnogo, bezbrižno šeću vidikovcem, uživaju u suncu i međusobnoj igri. Za pedesetak centi možete kupiti kikiriki ili suho voće kojim ih hranite. Ipak, ne smijete ih gledati u oči ili dodirivati jer postaju vrlo agresivni (provjereno, pas mater nervoznu). Kvaka leži u tome što do vidikovca vodi sasvim lijep komad strmog puta, ali ako i niste u formi, uvijek možete sjesti na klupe koje su predviđene za odmor.

Suzuka

Obzirom da nismo bili sigurni što očekivati u vidu gužve prilikom posjete samoj stazi, ustali smo vrlo rano i krenuli na željezničku postaju u Kyotu. Djelatnici željeznice bili su temeljito pripremljeni te su uz velike znakove na kojima su bile naznačene linije i vremena polaska vlakova prema Suzuki i sami usmjeravali/vodili putnike.

Put i povratak sa utrke svakako treba izdvojiti kao jedan od napornijih trenutaka putovanja obzirom da je zbog ogromne posjećenosti u vlakovima potrebno stajati kroz dulje periode vremena (i po nekoliko sati), a prozori se ne mogu uvijek otvoriti. Ipak, uzbuđenje je bilo opipljivo, budući da je većina putnika uredno kršila nepisano pravilo putovanja u japanskim vlakovima – bez glasnog razgovora.

Utrka očigledno privlači i domaće ljubitelje automobilizma jer smo prilikom šetnje od postaje do same staze vidjeli stotine sportskih jurilica, kako japanskih tako i europskih. Njihovim je vlasnicima zajedničko to što ohrabruju njihovo fotografiranje, a neki idu čak toliko daleko da otvaraju haube kako biste vidjeli svu slavu benzinskih motora.

Ulaznice koje smo pribavili bile su obični „general admission“. Po ulasku na stazu odlučili smo prohodati njezin veći dio u potrazi za mjestom koje najbolje odgovara našim željama. Tako smo obišli i slavnu „osmicu“, gdje šetnica za posjetitelje podilazi ispod samog trkališta. Budući da se na pojedinim mjestima gledatelji nalaze tik uz stazu, preporučljivo je koristiti čepiće za uši. Naposljetku smo za praćenje utrke odabrali „Spoon“ obzirom da bolidi nužno moraju usporiti pa je moguće dobro ih vidjeti i eventualno fotografirati.

Sadržaj i ishod utrke vam je u potpunosti poznat. Uz crvenu zastavu već u prvom krugu utrke gledali smo još jednu u nizu dominantnih pobjeda Maxa Verstappena. Nizozemac koji je startao sa pole positiona iz kruga u krug marljivo je gradio svoju prednost pa je pri svakom prolasku našeg zavoja ostavljao sve veći razmak između ostalih vozača.

Osim same utrke, svakako je bilo zanimljivo pratiti gledatelje koji su svaki prolazak domaćeg dečka – Yukija Tsunode ispratili glasnim aplauzom. Simpatični su također bili i meksički navijači koji su Checovo drugo mjesto feštali ravno osvajanju titule. Gledajući njihovo, ali i veselje i zadovoljstvo ostalih posjetitelja svakako potvrđuje ono što čitatelji vrlo dobro znaju – Formula nadilazi pojam automobilizma, ona je daleko više od testa brzine i vještine vozača ili tehnoloških dostignuća konstrukcijskih timova, riječ je o spektaklu koji ujedinjuje ljude iz svih dijelova svijeta.

Kao manju zamjerku organizaciji izdvojili bi činjenicu da se velika većina ponude odnosi upravo na proizvode sa likom i imenom „Yuki Tsunoda“, što znači da je mogućnost izbora bila uvelike ograničena.

Iako nije najpristojnije, svakako pri povratku preporučamo pregurati se na vrh reda koji se formira za vlak obzirom da su kolone doslovno kilometarske, a posljednji odlazi s postaje u 19:15 h (mi balkanci tips and tricks).

Hirošima

Posjeta Hiroshimi ne može proći bez muzeja mira koji se nalazi nekoliko stotina metara od mjesta gdje je 45-e bačena atomska bomba. Iako su eksponati i priče koje ćete vidjeti duboko potresni, isti nas podsjećaju na strahote rata koje se ne smiju ponoviti. Budući da je nakon japanske predaje i okončanja sukoba grad iz temelja obnovljen, izgledom nas je najviše podsjetio na manje europske gradiće odlikujući se širokim ulicama i šetalištem koje se prostire uz rijeku Otu koja razdvaja grad na dva dijela. Život, kao i Ota teće u nešto laganijem ritmu stoga izuzev lokaliteta vezanih uz rat i nećete vidjeti nešto neviđeno. Kao takav, posjet gradu je idealan za punjenje baterija.

Ipak, uz posjet gradu nezaobilazno je posjetiti obližnji otok Miyajimu. Riječ je o otočiću koji obiluje vegetacijom zbog koje su se rasprostranile srne koje bezbrižno drijemaju na gradskim ulicama. Zelenilo i hramovi idealni su za bezbrižnu šetnju pa će vam jedina briga biti gdje stati na okrijepu. Ipak, već prilikom iskrcaja na otok, spikeri upozoravaju na već spomenute srne i podsjećaju da je riječ o divljim životinjama koje je bolje ne hraniti. Krunski dragulj otoka jest Itsukushima shrine, ili lebdeći torii. Riječ je o jednom od najposjećenijih lokaliteta u Japanu koji se prigodno nalazi na UNESCOV-oj listi zaštićene kulturne baštine. Ime lebdeći nadjenuli su mu jer se za vrijeme plime u potpunosti nalazi u vodi.

Fuji

Operacija Fuji bila je toliko kompleksna da smo ju morali izvesti čak dva puta. Naš je Bruno, naime došao na fantastičnu ideju, a koja je glasila – rentajmo Skyline GTR R34 i s odvezimo se na jedno od pet poznatih jezera (Yamanakako, Kawaguchiko , Saiko, Shojiko and Motosuko) s kojih se pruža pogled na planinu Fuji. Ukoliko ste ljubitelji oktana, svakako preporučamo ovu aktivnost (a i ako niste, bragging rights na priču o jurnjavi japanskim autocestama u ovakvoj jurilici vrijedi svakog eura). Ovo nas je zadovoljstvo za jedan dan koštalo 317 eura (vozila tipa Evolution Lancer ili Impreza znatno su jeftinija – cca 90 eura).

Posao s papirologijom trajao je gotovo sat vremena, uglavnom zato jer, kao što smo ranije napomenuli ni vlasnik ovog objekta nije znao niti riječi engleskog. Nakon što potpišete i entuzijastično kimate glavom potvrđujući da nećete voziti protivno japanskim propisima, što uključuje prekoračenje brzine ili zabacivanje stražnjeg dijela vozila (zbog kojeg gubite pravo na osiguranje i plaćate puni iznos nastale štete na vozilu) dobit ćete ključeve.

Odlučili smo se za jezero Kawaguchi koje je nekakvih sat i pol vožnje udaljeno od Tokija, ono što nismo uzeli u obzir da će nam trebati znatno duže obzirom na gradsku gužvu. Da se vratimo na uvodnu rečenicu o dva posjeta. Zašto dvaput? Pa, kada smo stigli na jezero, kiša i magla koje su tog dana padale u potpunosti su sakrile Fuji, stoga smo se odmah dogovorili kako ćemo po povratku iz Kyota u Tokyjo ponovno unajmiti auto i obići planinu.

Portal ovakvog tipa predstavlja idealno mjesto za dijeljenje doživljaja brze vožnje. Ljubitelji automobilizma u najboljoj mjeri mogu razumijeti osjećaj slobode i zadovoljstva koje donosi brza vožnja na otvorenoj cesti. Relativno slab promet dušu je dao za pretjecanje, a auto vas jednostavno „vabi“ da ga stisnete.

Ali, vratimo se mi na posjet Fuji-u. U drugom pokušaju vrijeme je nas je poslužilo. Sunčan dan uz blagi povjetarac započeli smo kavom prije negoli smo u obližnjem rent-a caru unajmili sasvim običan gradski auto jer je jedini cilj tog dana bio vidjeti planinu u svom njezinom sjaju. Odlučili smo se za južnije jezero Yamanako i nakon dvosatne vožnje uz jezero smo tražili idealno mjesto za ručak i kavu.

Fuji nas je grupno ostavio bez daha i sasvim je razumljivo zašto ju lokalno stanovništvo smatra svetom planinom. Svojom monumentalnom prisutnošću na horizontu, Fuji ne samo što impresionira svojom ljepotom, već i inspirira duboko poštovanje prema japanskoj kulturi i prirodi.

Daikoku

Druženje s jurilicama nismo ograničili na rent-a-car ili formulu. Odlučili smo da put ne može proći bez posjeta parkiralištu Daikoku, gdje se u sumrak okupljaju automobilski entuzijasti. Ponovno smo se zatekli kako oduševljeno zurimo, kao što smo to činili i kod ranije epizode s Pokemonima u Akihabari. Sve što ćete vidjeti na društvenim mrežama nije prenapuhano jer automobilima nema kraja. Honde, Nissani, Mazde, Mitsubishiji, ali i europski i američki „muscle“ auti, svi dotjerani sukladno željama i osobnim stilovima vlasnika. Za sve vrijeme posjeta parkingu vladala je dobra atmosfera, smijeh, pristupačnost i zafrkancija.

Zaključno

Budući da me moj dragi prijatelj i kolega – Luka Softić konstantno podsjeća da sam obećao poslati putopis, njegov ćemo sadržaj zaključiti dosad napisanim. Naravno da će iz toga razloga štošta ostati neizrečeno. Upravo iz tog razloga Bruno i ja stojimo na raspolaganju za dodatne upite (dozvolite mi da za logistička pitanja parafraziram Žutog – a ne znam, nek Bruno kaže).

Piše: Rudolf Tomašinec

10 godina F1pulsa Čitaš nas redovito? Ne želiš više gledati reklame? Podrži Puls portal s 3 eura mjesečno na ovom linku