F1 je vrhunac autosporta, to nije sporno, ali utrke izdržljivosti su za mene pravi pokazatelj sposobnosti i umijeća vozača i konstruktora, disciplina koja odvaja velike vozače od prosječnih vozača,pobjedničke strojeve od hrpe lima na 4 kotača. Zašto to mislim? Smatram da je puno veće umijeće napraviti bolid koji će izdržati 12 ili čak 24 sata čistokrvnog utrkivanja u različitim vremenskim uvjetima nego bolid F1 koji je napravljen za samo 1,5-2 sata utrkivanja. Također taj bolid mora biti pažljiv s gorivom, izvrsno balansiran, pogotovo na stazi koja je zapravo javna cesta, puna neravnina i različitih nesavršenosti. Mnoge od njih su slavne i upisane su velikim slovima u knjige motosporta, među njima i 12 sati Sebringa te 24 sata Daytone, ali ultimativna kraljica utrka izdržljivosti i jedna od kraljica motosporta uopće je 24 sata Le Mansa, utrka na kojoj su ispisane stranice najvećih, najpoznatijih, ali i najtužnijih događaja u povijesti motosporta. Zovu te utrke nisu odoljeli i mnogi F1 vozači te su na ovaj ili na onaj način ostali upisani kao pobjednici i nosioci pobjedničkog vijenca Le Mansa, a neki i po nekoliko puta.

Mike Hawthorn

Prvi vozač koji je osvojio i 24 sata Le Mansa i naslov prvaka F1. Uspjeh koji je vrijedan divljenja, pogotovo u vrijeme kad se jako često ginulo na stazi i u vrijeme kada su glavni vozači toga doba bili Juan Manuel Fangio, Stirling Moss i Peter Collins, stoga 3 pobjede, 18 podija i 4 pole positiona u 45 započetih utrka nije malen rezultat. A još poraziti Fangia u po mnogima “Utrci stoljeća” 1953. godine u Reimsu ne može baš svatko. Naravno, da nije bilo džentlmenskog poteza Stirlinga Mossa kad je molio da povuku diskvalifikaciju Mikea Hawthorna s jedne od utrka, ne bi ni došao do naslova, ali eto, tako je kako je. Ali Hawthorn je daleko bio od omiljenog vozača, pomalo prgav i arogantan, s velikom dozom mržnje prema Nijemcima, što se manifestiralo upravo na utrci 24 sata Le Mansa 1955. godine na kojoj je pobijedio, kada se dogodila najveća tragedija u povijesti motosporta. Naime, 2 sata nakon početka utrke, pri vodstvu kojeg je držao na granici ludila ispred Mercedesovog Fangia odlazi u boks s namjerom da svoju smjenu završi ispred Fangia i koči prekasno na ulazu u boks. To je natjeralo Lancea Macklina u Healeyu da naglo promijeni putanju kako bi izbjegao Hawthornov Jaguar i vrati se na stazu, u putanju Pierrea Levegha u Mercedesu koji nalijeće na Macklina i punom se brzinom zabija u njega te zajedno s bolidom Levegh završava katapultiran na tribine. Posljedica je smrt Pierrea Levegha i 83 gledatelja, Macklin se izvukao bez ozljeda, a i Fangio koji se našao u blizini je prošao bez posljedica. Ubrzo Mercedesu dolazi naredba iz Stuttgarta da se povuku iz utrke s obzirom na nesreću i još teške političke odnose između Njemačke i Francuske.S obzirom na posljedice i strašnu nesreću, Mercedesov šef Alfred Neubauer dolazi do šefa Jaguara s prijedlogom da se i oni povuku, ali Lofty England je to odbio s objašnjenjem da njegovi vozači nisu nikog usmrtili. Na kraju pobjedu odnio Mike Hawthorn koju je proslavio unatoč tragediji. Službena istraga je okrivila organizatore za tu nesreću s obzirom na loše sigurnosne standarde staze u to doba, ali ne treba zaboraviti tko je započeo cijelu tu tragediju.

Phil Hill

Još jedan prvak F1 i pobjednik 24 sata Le Mansa, s tim da je čak 3 puta uspio ostvariti pobjedu na najpoznatijoj utrci izdržljivosti, a ujedno su to i 3 jedina pokušaja od čak njih 17 koje je uspio završiti. Doslovno ili pobjeđuje ili ne završava utrku, a sve 3 pobjede ostvaruje za upravljačem Ferrarija. Također za upravljačem Ferrarija ostvaruje svoje tri jedine pobjede u F1, od toga 2 ostvaruje 1961. godine kada osvaja i naslov F1, iako je osvajanju podosta pomogla smrt momčadskog kolege Wolfganga von Tripsa u predzadnjoj utrci u Monzi na kojoj je u tom tragičnom incidentu stradalo još 15 gledatelja, što ga je podosta pogodilo te se poslije sve više udaljavao od motosporta, u kojem se ionako nije uklapao, budući da je bio poznat kao brižan i nježan čovjek, a i sam je jednom za sebe rekao:”Ja sam u pogrešnom poslu. Ne želim nikoga poraziti, ne želim biti veliki heroj. Zapravo sam miroljubiv.” Iako zbog toga i tužne sjene koja se nadvila nad njegovim naslovom nije toliko slavljen kao poneki veliki vozači tog doba, neosporno je da je bio iznimno brz vozač koji je znao u vijak svaki bolid kojeg je vozio budući da je bio mehaničar prije nego što se počeo baviti utrkivanjem te da nije pretjerano trošio vitalne dijelove bolida, kao što su motor i mjenjač, a i do danas ostaje jedini vozač u povijesti Formule 1 koji je iste godine osvojio naslov F1 i 24 sata Le Mansa. Inače postoji jedna anegdota vezana za Hilla i von Tripsa. Jedanput su obojica testirali novi bolid i prvi na stazu je izašao von Trips. Odradio je nekoliko krugova te se vratio u boks gdje ga je čekao Hill kako bi čuo prve dojmove te mu je tom prigodom von Trips pokazao komandnu ploču i požalio se da kad pritisne neki prekidač na toj komandnoj ploči, bolid jednostavno slabije vuče, na što Hill ostane šokiran te mu u nevjerici govori da je to prekidač pumpe za gorivo.

Jochen Rindt

Austrijsko-njemački vozač ostao je upamćen u svijetu motosporta kao prvi i zasad jedini vozač u povijesti Formule 1 koji je posthumno osvojio naslov prvaka F1, budući da je poginuo 1970. godine na treningu za Veliku Nagradu Italije 4 utrke prije kraja prvenstva. U 60 nastupa ostvario je 6 pobjeda, 13 podija i 10 pole positiona te se uz Jackiea Stewarta i Joackima Bonniera zalagao za povećanje sigurnosti bolida i staza u F1, a posebno je prigovarao svom šefu momčadi Colinu Chapmanu, koji je bio poznat po olakšavanju bolida, nekad i nauštrb sigurnosti bolida i vozača. Zbog zajedničkog zalaganja su ih drugi vozači i mediji sprdali nazvavši ih “Ženevska veza” budući da su sva trojica živjeli u Švicarskoj. Osim u F1, relativno uspješan je bio i u utrkama izdržljivosti, obzirom da je u 4 pokušaja pobijedio na Le Mansu 1965. godine za upravljačem Ferrarija 250 LM, a u ostala 3 pokušaja je odustajao zbog raznih problema, baš kao i Phil Hill. S obzirom da je u trenutku smrti imao samo 28 godina, možemo samo pretpostaviti kakvu bi karijeru imao Jochen Rindt.

Graham Hill

Što više reći za Grahama Hilla, a da nije već rečeno? Mister Monaco kao nadimak i činjenica da je još uvijek jedini vozač koji je osvojio “trostruku krunu”(pobjeda u Monacu, Indy 500 i Le Mansu) dovoljno govore koliko je Graham Hill bio dobar vozač, a s 14 pobjeda, 36 podija i 13 pole positiona kotira jako visoko na ljestvici najboljih svih vremena Formule 1. Upravo pobjeda na 24 sata Le Mansa 1972. godine je Hillu došla kao posljednji dio slagalice njegove velike karijere. Za upravljačem Matre-Simca MS670 zajedno s još jednim F1 vozačem, Francuzom Henrijem Pescarolom u teškim uvjetima ostvario veliku pobjedu koja ga je zauvijek upisala zlatnim slovima u povijesne knjige motosporta. Prije te pobjede je 9 puta nastupio na legendarnoj francuskoj stazi, ostvarivši jedno 2. mjesto te čak 6 odustajanja i jedan nepriznati rezultat, što je poprilično slično rezultatima već prethodno navedenih vozača, ili pobjeđuju ili odustaju, nema između. Njegovu veliku ostavštinu je nastavio njegov sin Damon koji je uz velike muke i odricanja(Graham je proglašen krivim za pad aviona u kojem su on i članovi njegove momčadi poginuli zbog čega je Grahamova žena i Damonova majka bila prisiljena prodati sve kako bi isplatila odštetu obiteljima poginulih) došao u F1 s 32 godine i uspio 1996. osvojiti naslov F1.

Jacky Ickx

Bez sumnje jedan od najsvestranijih vozača svih vremena, ako ne i najsvestraniji. Koje god se motosport kategorije uhvatio, pobjeđivao je. Formula 2, Dakar Rally, Bathurst 1000, Cam-Am, WSC, u svakoj od serija je ostvarivao pobjede. U F1 je također ostvario solidan uspjeh te na svom kontu ima 8 pobjeda, 25 podija i 13 pole positiona, a dvaput je bio i viceprvak. Možda bi čak bio i prvak da jednostavno nije odlučio nastupati u svakoj mogućoj motosport disciplini. Ipak njegovo kraljevstvo je bio Le Mans, obzirom da sa 6 pobjeda na legendarnoj utrci drži drugo mjesto u poretku vozača s najviše pobjeda, tek iza nedodirljivog Toma Kristensena, koji je ostvario čak 9 pobjeda. Iako je pobjeđivao s Fordom i Mirageom, ipak je najpoznatiji u Le Mans povijesti za volanom Porschea, čiji je trenutno i ambasador koji mu je posvetio posebnu verziju svog legendarnog modela 911, Porsche 911 Carrera 4s Belgian Legend Edition.

Bruce McLaren

Tvorac jedne od najlegendarnijih i najstarijih živućih F1 momčadi koja se danas također bavi proizvodnjom automobila, u F1 je bio poznat kao jako konzistentan vozač, što ga je uz pomoć 4 pobjede i 27 podija tijekom 13 sezona u F1 dovelo do 3 završetka sezone u Top 3, od toga je čak jednom bio i viceprvak(1960.). Sredinom 60ih osniva svoju momčad prepoznatljive narančaste boje koju je momčad vratila 2017. godine i nakon njegove smrti postaje jedna od najlegendarnijih momčadi u povijesti sporta, momčad kojoj su naslove osvajali Emerson Fittipaldi, James Hunt, Alain Prost, Niki Lauda, Ayrton Senna, Mika Hakkinen i Lewis Hamilton. Iako ne toliko značajna kao ona u F1, veliku ostavštinu je Bruce McLaren stvorio i u Le Mansu, ostvarivši pobjedu na slavnoj utrci 1966. godine, kada za upravljačem Forda GT40 zajedno s Chrisom Amonom uspijeva srušiti Ferrarijevu dominaciju na Le Mansu, o čemu je i snimljen film Ford v Ferrari s Christianom Baleom i Mattom Damonom u glavnim ulogama.

Johnny Herbert

Jedan od najperspektivnijih i najpoznatijih F1 vozača 90ih godina nikada u F1 nije uspio ispuniti svoj potencijal u potpunosti, što zbog posljedica teške nesreće na F3000 utrci u Brands Hatchu 1988. godine te posljedično nedovoljno šansi u kompetitivnim bolidima te je tijekom 12 sezona uspio ostvariti samo 3 pobjede i 9 podija. U Le Mansu je bio relativno uspješan nakon napuštanja F1, budući da je 3 godine zaredom utrku završavao na 2. mjestu, ali najviše se pamti njegov nastup i pobjeda na 24 sata Le Mansa 1991. godine za upravljačem Mazde 787B, Davidom među Golijatima tog doba(Jaguar, Mercedes-Sauber i Peugeot). Iako podosta sporiji od konkurencije(start tek s 12. mjesta), upravo velika pouzdanost Mazde 787B s Wankel motorom(pomalo neobično s obzirom na nepouzdanost te vrste motora u velikoserijskim automobilima) i Johnny Herbert s produženim završnim stintom donio je svojoj momčadi i svojim suvozačima, također bivšim F1 vozačima Bertrandu Gachotu i Volkeru Weidleru, veličanstvenu pobjedu. Koliko je utrka bila iscrpljujuća za Herberta govori činjenica da se po završetku utrke onesvijestio i završio u bolnici, umjesto na podiju. Do današnjeg dana to ostaje jedina pobjeda na 24 sata Le Mansa nekog bolida s motorom bez cilindara.

Chris Amon

Jedan od najnesretnijih vozača u povijesti F1, vozač koji s punim pravom nosim titulu vozača koji nikad nije pobijedio na utrci F1, obzirom da bi ga dosta puta nesreća ili neki kvar spriječili da ostvari pobjedu na F1 utrci te 11 podija i 5 pole positiona jednostavno ne otkrivaju koliko je on zapravo bio dobar vozač. O količini sportske nesreće u F1 govori da je Mario Andretti za njega u šali rekao da bi ljudi prestali umirati kad bi se on počeo baviti pokapanjem ljudi. U ostalim trkaćim serijama ga je sreća ipak malo više služila, budući da je bio prvak Tasman Series i jednom doprvak, a s već spomenutim sunarodnjakom Bruceom McLarenom osvojio je Le Mans 1966. godine.

Henri Pescarolo

Jedna od najvećih francuskih motosport legendi, prepoznatljivi bradonja svjetske motosport scene kojeg život baš i nije mazio. Naime 1969. godine upravo na stazi u Le Mansu, testirajući za Matru doživljava sudar koji izaziva požar te je doživio teške opekline, zbog čega je i puštao bradu kako bi prikrio te ožiljke, a i 2008. godine je doživio moždani zbog čega teško priča te su mu usta otišla na stranu. Tijekom svoje dugogodišnje karijere, nastupao je na Le Mansu čak 33 puta, što ostaje rekord sve do današnjih dana, a u 33 utrke je ostvario 4 sveukupne pobjede, dodatne 2 u klasi te 2 druga mjesta u klasi. Također valja napomenuti da je bio vlasnik momčadi Pescarolo Sport koja je 13 godina ostvarivala zavidne uspjehe na utrkama izdržljivosti unatoč manjku financija. Od ostalih rezultata valja istaknuti pobjede na 24 sata Daytone, 6 sati Nürburgringa, 1000 km Brands Hatcha, 10 sati Suzuke, 1000 km Spa, 1000 km Monze i 1000 km Pariza. U F1 zbog koncentriranosti na utrke izdržljivosti nije ostvario velike uspjehe te mu 1 podij ostaje najveći rezultat u F1 karijeri.

Martin Brundle

Solidan vozač i još bolji komentator koji već 25 godina animira gledatelje pred malim ekranima u F1 nije baš ubrao vrhnja iako je ušao u F1 kao velika nada i kao budući velikan ovoga sporta, uz Ayrtona Sennu. Ponajveći razlog je teška ozljeda uoči Velike Nagrade Dallasa 1984. godine u kojoj su mu teško stradale noge. Iako je izbjegnuta amputacija lijevog stopala, ostale su trajne posljedice koje su mu onemogućile trčanje i kočenje lijevom nogom. Unatoč tome uspijeva tijekom 12 sezona provedenih u F1 ostvariti 9 podija, a rezultat karijere mu je 6. mjesto u ukupnom poretku 1992. godine za upravljačem Benettona. U utrkama izdržljivosti je bio ponešto uspješniji, osvojivši WSC prvenstvo s Jaguarom 1988. godine, a iste godine osvaja 24 sata Daytone. Pobjedu u Le Mansu ostvaruje 1990. godine, također u Jaguaru, ali uz ponešto sreće. Naime, tijekom noći zbog problema bolida broj 1 i 4, šef momčadi Tom Wakinshaw odlučuje zamijeniti Elizea Salazara iz bolida broj 3 Martinom Brundleom, svojim najboljim vozačem, čiji je bolid broj 1 taman odustao iz utrke. Taj potez se pokazao ključnim te Martin Brundle donosi britanskom proizvođaču 2. pobjedu na Le Mansu u 3 godine.

Honourable mentions:

Lorenzo Bandini: 5 nastupa(1962. – 1966.); 1 pobjeda(1963.)

Dan Gurney: 10 nastupa(1958. – 1967.); 1 pobjeda(1967.)

Michele Alboreto: 8 nastupa(1981. – 1983.;1996. – 2000.); 1 pobjeda(1997.)

Derek Bell: 26 nastupa(1970. – 1983.;1985. – 1996.); 5 pobjeda(1975., 1981. – 1982.,1986. – 1987.)

Hans-Joachim Stuck: 18 nastupa(1972. – 1973., 1980. – 1983., 1985. – 1991., 1993. – 1998.); 2 pobjede(1986. – 1987.)

Yannick Dalmas: 12 nastupa(1991. – 2002.); 4 pobjede(1992., 1994. – 1995., 1999.)

JJ Lehto: 10 nastupa (1990. – 1991., 1995. – 1997., 1999., 2002. – 2005.); 2 pobjede(1995., 2005.)

Stefan Johanssoon: 15 nastupa(1983. – 1984., 1990. – 1992., 1997. – 2001., 2003., 2006. – 2008., 2012.); 1 pobjeda(1997.)

Emanuele Pirro: 13 nastupa(1981., 1998. – 2008., 2010.); 5 pobjeda(2000. – 2002., 2006., 2007.)

Niko Hulkenberg: 1 nastup(2015.); 1 pobjeda(2015.)

Fernando Alonso: 2 nastupa(2018. – 2019.); 2 pobjede(2018. – 2019.)

Sebastian Buemi: 9 nastupa(2012.– 2020.); 3 pobjede(2018. – 2020.)

Kazuki Nakajima: 9 nastupa(2012. – 2020.); 3 pobjede(2018. – 2020.)

---