IndyCar(u prošlosti poznat kao USAC Championship Car, CART i ChampCar) je već desetljećima vrhunac automobilizma u SADu, iznimno kompetitivan i donedavno jedina trkaća serija otvorenih jednosjeda koju su Yankeeji pratili. No kao što Beduinima u Sahari je deva bila najbolja dok nisu probali konja, tako se Amerikanci zbog Netflixa i društvenih mreža sve više zanimaju za F1. S druge strane, F1 vozačima nije potreban Netflix, Instagram, Twitter i slično da se počnu zanimati za IndyCar te mnogi nakon završetka F1 karijere otiđu preko Bare i nastave svoj trkaći put, nerijetko jako uspješno. Od Jima Clarka i Grahama Hilla pa do Romaina Grosjeana i Marcusa Ericssona, ljubavna priča F1 vozača i IndyCara traje još od 50ih i ona traje. O tome koliko je ta ljubav velika govori činjenica da je na trenutnom IndyCar gridu 5 bivših F1 vozača, a još nekolicina vozača je na ovaj ili onaj način okusilo čari Formule 1. To također govori koliko je IndyCar atraktivna i kompetitivna opcija za nastavak karijere nakon Formule 1. Bilo je slučajeva kad su vozači IndyCara vrlo uspješno prelazili u F1 što govori da IndyCar može biti i sjajna odskočna daska.

Takuma Sato

Japanac kojeg najviše pamtimo po podiju na VN SADa 2004. godine i po sjajnom pretjecanju Alonsovog McLarena 2007. godine u Kanadi za šesto mjesto za upravljačem Super Agurija nije se baš proslavio u nama najdražem sportu, a mjesto u Formuli 1 je zarađivao preko Honde koja bi ga “stavljala” u momčadi kojima isporučuje motore. Također mu je ta ista Honda našla mjesto 2010. u IndyCaru te se od tada za KV Racing Technology, Rahal Letterman Racing, A.J Foyt Enterprises i Andretti Autosport profilirao kao sjajan vozač iz sjene kojem na njegov dan jednostavno nema ravna, a 6 pobjeda(od toga 2 na Indy 500), 14 podija i 10 najbržih krugova tome govore u prilog. U Formuli 1 samo jedan prolaznik, ali zato jedan od boljih u IndyCaru i vozač kojeg se ipak nešto pita.

Alessandro Zanardi

Čovjek koji je definicija borca u punom smislu te riječi. Čovjek koji se nakon strašne nesreće na Lausitzringu nastavio aktivno utrkivati unatoč gubitku nogu oko koljena te čak ostvarivati pobjede i pokoji naslov, a također je postao jedan od najuspješnijih ručnih biciklista i paraolimpijaca uopće(4 zlatne i 2 srebrne medalje na OI u Londonu i Rio de Janeiru 2012. i 2016. godine), jednostavno životni put kojeg se jednostavno mora poštovati. Nažalost život ga je prije gotovo 2 godine ponovno stavio na kušnju budući da je tada na biciklističkoj utrci u Italiji za paraolimpijce doživio strašnu nesreću i doživio teške ozljede glave zbog kojih je bio u induciranoj komi te je imao nekoliko operacija kako bi mu rekonstruirali lice, a također je izgubio vid, sluh i mogućnost govora. No Zanardi se ne predaje te mu se s vremenom vratio vid i sluh, a i počeo je verbalno komunicirati te je krajem prošle godine pušten da se oporavlja u kućnoj njezi. No prije svega što mu se izdogađalo ostvario je zavidnu motorsport karijeru, iako ne u F1, budući da je od 1991. pa do 1994. osvojio samo 1 bod, a 1999. za Williams nijedan. U SADu, točnije u CARTu je krajem 90ih bio jedan o vodećih figura tog natjecanja, završivši 3. u svojoj debitantskoj sezoni 1996. godine, a 1997. i 1998. je bio prvakom CARTa. Svakako karijera vrijedna nekog filma te se iskreno nadam njegovom što uspješnijem i bržem oporavku.

Juan Pablo Montoya

Temperamentni Kolumbijac koji je početkom milenija smatran glavnim konkurentom Michaela Schumachera, svojim nas je sjajnim vožnjama u vrištećem BMW-Williamsu oduševljavao iz utrke u utrku. Nažalost, zbog svog temperamenta te velike dominacije Ferrarija i Michaela Schumachera više od 7 pobjeda, 30 podija i 13 pole positiona ostvarenih u Williamsu i McLarenu nije mogao ostvariti. S druge strane Atlantika je bio ponešto uspješniji, budući da je prije dolaska u F1 postao prvakom CART prvenstva 1999. godine, što mu je inače bila i debitantska sezona u CARTu. Nakon odlaska iz F1 tijekom 2006. godine nastupao je u NASCARu, ali se vratio IndyCaru 2014. godine u kojem je 2015. bio doprvak unatoč jednakom broju bodova kao Scott Dixon jer je imao 2 pobjede, a Scott Dixon tri. Iako više nije toliko aktivan u IndyCaru kao trenutno IMSA prvenstvu, i ove godine će nastupiti na Indy 500, kojeg je osvajao 2 puta u svojoj karijeri, 1999. godine i 2015. godine.

Teo Fabi

Omaleni Talijan koji je u svojoj kratkoj F1 karijeri 80ih godina ostvario 23 boda, 2 podija i 3 pole positiona, nastupao je za Benetton, Brabham i Toleman, a tijekom stinta u Brabhamu se mijenjao s mlađim bratom Corradom, točnije njegov mlađi brat bi uskakao u njegovo F1 sjedalo kad bi mu se poklapale F1 obveze s obvezama u CART prvenstvu, u kojem je imao osjetno više uspjeha, gdje se posebno ističe titula viceprvaka u svojoj debitantskoj sezoni, a tijekom 10 godina u CARTu ostvario je 5 pobjeda, 12 podija i 5 pole positiona, a najbolji rezultat na Indy 500 mu je 7. mjesto 1994. godine.

Sebastien Bourdais

Kao mnogi prije i poslije njega, Bourdais je doživio sudbinu da je u F1 bio truba, a u nekoj drugoj trkaćoj seriji je bio poprilično uspješan. U F1 je za Torro Rosso tijekom 2008. godine i pola 2009. osvojio samo 6 bodova, dok je u CARTu/IndyCaru bio jako uspješan, pogotovo u prvom stintu. Od 2003. do 2007. je ostvario 4 uzastopne titule prvaka, 31 pobjedu, 44 podija i 31 pole position. S druge strane, njegov povratak u najbržu trkaću seriju u SADu nije bio toliko uspješan, ali i dalje je uspio ostvariti solidan uspjeh, budući da je od 2011. do 2021. godine ostvario 6 pobjeda, sveukupno 13 podija i 3 pole positiona, a najbolji rezultat na Indy 500 ostvario je 2014. godine kad je završio 7. na kraju utrke.

Alexander Rossi

Vozač kojeg se u F1 sjećaju samo rijetki, obzirom da je nastupio na samo 5 F1 utrka za Manor u kojem nije mogao puno pokazati. S druge strane, u Indy Caru svi jako dobro znaju za američkog prezimenjaka talijanske MotoGPa ikone Valentina i talijanskog napadača Giuseppea. Tijekom 7 sezona u IndyCaru je ostvario 7 pobjeda, 25 podija i 6 pole positiona, a jedna od 7 pobjeda je i pobjeda na Indy 500 2016. godine, a što mu je to ujedno bio i debi na Indy 500. Iako zasad nije osvojio naslov, 2019. je bio jako blizu osvajanja budući da je sezonu završio kao viceprvak. S obzirom na to da je tek ušao u 30te, ima još dovoljno vremena za osvojiti naslov.

Mario Andretti

Naše gore list, upisan zlatnim slovima u povijesne knjige mnogih motorsport disciplina. Jedan od najboljih all-round vozača svih vremena, sjajne uspjehe je ostvarivao u F1, IndyCaru, NASCARu i utrkama izdržljivosti. U F1 je vozeći za Lotus, Ferrari, Williams, Parnelli, March i Alfa Romeo ostvario 12 pobjeda, 19 podija, 18 pole positiona i što je najbitnije, naslov 1978. godine za upravljačem legendarnog Lotusa 79 koji je u potpunosti pokazao sve blagodati i potencijal ground effect filozofije dizajniranja bolida. U IndyCaru je također bio jako uspješan, ostvarivši 4 IndyCar titule, sveukupno 52 pobjede, 67 pole positiona i ogroman broj podija, a njegov sin(također bivši vozač F1 i IndyCara) vodi uspješnu momčad Andretti Autosport koja se natječe u IndyCaru, IndyLightsu, IndyPro 2000 Formuli E, Supercars prvenstvu, a u IndyCaru su osvajali 4 puta naslov i 5 puta Indy 500. No za Andrettijeve se veže jedno prokletstvo, poznato kao Andrettijevo prokletstvo. Naime, nakon Andrettijeve pobjede na Indy 500 1969. godine, došlo je do razlaza između šefova njegove momčadi, Andyja Granatellija i Clinta Brawnera te je u tom razlazu Andretti stao uz Granatellija, što je posebno teško doživjela Brawnerova žena Kay koja ga je proklela rekavši da nikad više nijedan Andretti neće osvojiti Indy500. I stvarno, Mario Andretti više nikad nije osvojio Indy500, a to za rukom nije prošlo ni njegovim sinovima Michaelu i Jeffu, nećaku Johnu te unuku Marcu, unatoč tome što je Michael osvojio CART naslov 1991. godine te ostvario 42 pobjede i 32 pole positiona u IndyCaru, a svaki od tih pokušaja osvajanja završio bio mehaničkim kvarom, sudarom, prestizanjem u posljednjem krugu ili općenito lošim nastupima.

Emerson Fittipaldi

Dvostruki svjetski prvak vozeći za Lotus i McLaren, pobjednik 14 utrka te osvajač 35 podija i 6 pole positiona se nakon odlaska iz F1 1980. godine i pauze od utrkivanja, pojavio na IndyCaru 1984. godine i do 1996. godine postao je prvak jednom(1989.) te viceprvak dvaput(1993. i 1994.) te se tijekom tog razdoblja profilirao kao jedan od najboljih u IndyCaru unatoč godinama(posljednju sezonu je vozio u 50. godini svog života). Također je i na Indy 500 ostvario zavidan uspjeh, pobijedivši na spomenutoj utrci dvaput(1989. i 1993.). Upravo s druge pobjede na Indy 500 veže se pomalo bizarna situacija. Naime tradicija je da pobjednik Indy 500 pije mlijeko na podiju i ta tradicija traje još 1956. godine, a korijene vuče još od 1933. godine, no Emerson je odlučio prekinuti tu tradiciju te je umjesto mlijeka na podiju pio sok od naranče kako bi promovirao svoje poslove s citrusnim voćem budući da je posjedovao velika polja citrusa. Nažalost po njega, organizatori i fanovi nisu bili nimalo oduševljeni njegovim potezom iako je odmah poslije popio bocu mlijeka. Zbog toga poteza su ga organizatori kaznili s 5 000 dolara koje su mu skinuli s nagradnog fonda te se morao ispričati Američkoj udruzi mljekara. Skup gutljaj soka od naranče…

Nigel Mansell

Jedan od najboljih vozača 80ih i početka 90ih godina F1 te nositelj možda najpoznatijih brkova F1 otišao je u IndyCar nakon osvajanja naslova s Williamsom 1992. godine, 30 pobjeda, 58 podija i 31 pole positiona. U IndyCaru je odmah počeo pokazivati zašto je tada bio jedan od najboljih vozača na svijetu te je u debitantskoj sezoni osvojio naslov dok je istovremeno bio aktualni prvak Formule 1, što je uspjeh koji nitko nije napravio prije i poslije njega. U svojoj prvoj sezoni nije ostvario pobjedu na Indy 500 iako je vodio veliki dio utrke, ali je uspio tijekom sezone ostvariti 5 pobjeda te sveukupno 10 podija, a najviše se ističe pole position i pobjeda na svom debiju u IndyCaru čime je postao prvi vozač u povijesti IndyCara kojem je to pošlo za rukom. Nažalost, sljedeće sezone ga bolid nije baš služio te su mu 2 podija i 8. mjesto bili maksimum što je mogao ostvariti, a i povremeni nastupi u F1 za Williams te svađe s ljudima u momčadi(vozio je za Newman Haas) i momčadskim kolegom Mariom Andrettijem definitivno nisu pomogli. Inače za njega je Andretti izjavio:”Ako je moj najbolji momčadski kolega bio Ronnie Peterson, onda je Nigel Mansell najgori. Poštujem ga kao vozača, ali kao osobu ne.”

Dan Gurney

Kad se spominju veliki vozači bez naslova prvaka 60ih godina, uvijek se spominju Bruce McLaren i Wolfgang von Trips uz prvake F1 tog doba, a rijetko tko se sjeti Dana Gurneya, uz Jackyja Ickxa, već spomenute McLarena i Hilla te Marija Andrettija jednog od najboljih all-round vozača tog doba, a i na listama najboljih ikad stoji jako visoko. Od 1959. do 1970. godine je 4 puta završavao u Top 5 u ukupnom poretku, sveukupno je ostvario 4 pobjede, 19 podija i 3 pole positiona u F1 karijeri, što uz tada još uvijek visoku smrtnost na F1 stazama, lošu pouzdanost bolida i puno manji broj utrka(između 9 i 12 utrka po sezoni) govori da je u F1 bio jako uspješan i nerijetko vozač koji će se laktati s najvećima toga doba. U IndyCaru nije nastupao na pretjerano velik broj utrka jer je paralelno nastupao i u drugim serijama, ali i unatoč tome nije mu bio problem ostvarivati dobre rezultate, što 7 pobjeda i sveukupno 16 podija u 28 utrka svakako jest.

Michael Andretti

Kad sin naslijedi uspješnog oca u tvrtki, sportu ili bilo kakvom kolektivu, jako često sin ne uspije biti ni sjena svome ocu, a kamoli se i približiti ocu ili ga dostići. To kod Michaela nije slučaj te s obzirom na sve uspjehe u trkaćoj karijeri i u vođenju trkaće momčadi Andretti Autosport koja ima jasne namjere nastupiti i u F1, svakako se može reći da je Michael Andretti stao u očeve cipele i relativno uspješno nastavio sportske uspjehe obitelji Andretti. 42 pobjede, 32 pole positiona, 1 naslov prvaka , 5 puta drugoplasirani i dvaput trećeplasirani u CART prvenstvu svakako je pojačalo reputaciju prezimena Andretti u američkom motorsportu, iako se Andrettijevo prokletstvo navuklo i na njega, budući da nije ostvario pobjedu na Indy 500 te je nekoliko puta bio blizu pobjede(dvaput trećeplasirani i jednom drugoplasirani). U F1 nažalost nije bio ni sjena svoga oca, odradivši nepunu sezonu 1993. godine za McLaren u kojoj je ostvario podij u svojoj posljednjoj utrci za McLaren i nerijetko se borio da uopće dođe do bodova ako ne bi već odustao zbog neke greške, dok se njegov momčadski kolega Ayrton Senna veliki dio sezone borio za naslov i pobjede. Razlozi tako loših rezultata su bili tehnološka sofisticiranost F1 naspram CARTa, nepoznavanje velikog broja staza, odluka da ostane u SADu umjesto da se preseli u Europu kako bi bio bliže momčadi te ponajviše njegov pristup F1 koji je, po Hakkinenovim riječima(Hakkinen je bio rezervni vozač u McLarenu koji ga je i zamijenio), bio potpuno pogrešan te tvrdi da Andretti jednostavno nije shvaćao što je sve potrebno žrtvovati za uspjeh u F1 te da se F1 podosta promijenila otkad je njegov otac zadnji put nastupio u F1. Sve u svemu jako kvalitetna sportska karijera Michaela Andrettija koja traje i dalje.

Honourable mentions:

Eddie Cheever: CART(1986., 1990.-1995.), 82 nastupa, najbolji rezultati: 4 podija i dvaput 9. mjesto u poretku(1990. i 1991.); IRL IndyCar(1996.-2002., 2006.), 77 nastupa, najbolji rezultati: 5 pobjeda i dvaput trećeplasirani u poretku(1996-1997. i 2000.)

Justin Wilson: ChampCar(2004.-2007.), 54 nastupa, najbolji rezultati: 4 pobjede i viceprvak(2007. i 2008.); IndyCar(2008.-2015.), 120 nastupa, najbolji rezultati: 3 pobjede i 6. mjesto u poretku(2013.)

Jim Clark: USAC Championship Car(1963.-1967.), 9 nastupa, najbolji rezultati: 2 pobjede(1 na Indy 500) i 6. mjesto u poretku (1963.)

Graham Hill: USAC Championship Car(1963., 1966.-1969.), 6 nastupa, najbolji rezultat: pobjeda na Indy 500

Jacques Villeneuve: CART(1994.-1995.), 37 nastupa, najbolji rezultati: 5 pobjeda, od toga jedna na Indy 500(1995.) i prvak(1995.); IndyCar(2014.), 1 nastup(Indy 500), 14. mjesto

Bill Vukovich: AAA Championship Car(1950.-1955.), 30 nastupa, najbolji rezultati: 4 pobjede(2 na Indy 500) i trećeplasirani u poretku(1953.)

Stefan Johansson: CART(1992.-1996.), 73 nastupa, najbolji rezultati: 4 podija i 11. mjesto u poretku(1994.)

Marcus Ericsson: IndyCar(2019.- ), 50 nastupa, najbolji rezultati: 2 pobjede i 6. mjesto u poretku(2021.)

Romain Grosjean: IndyCar(2021.- ), 17 nastupa, najbolji rezultati: 4 podija i 15. mjesto u poretku(2021.)

---