Izvor fotografije: Lothar Spurzem

Danas sam u jednom njemačkom tabloidu pročitao šokirajuću vijest da su vandali u Švedskoj srušili nadgrobni spomenik Ronnie Petersona, jednog od najbržih F1 vozača 70-ih godina. Mislio sam da me više ništa ne može šokirati kada su ljudi u pitanju, jer svjestan sam da postoje i puno veći zločini. Ali, samo jedna stvar mi nije jasna – zašto? Zašto bi netko imao potrebu oskrvnuti bilo čiji grob, a posebno grob nekoga tko je tako mlad i na tako tužan način izgubio život. Nekoga tko je, bez ikakve sumnje, najveća trkaća ikona i nacionalni junak svoje domovine Švedske. A vjerojatno i posljednja osoba iz F1 svijeta, koja je zaslužila ovakav gnjusan čin. No ljudi su čudna sorta. Već dugo želim pisati o Petersonu, jednom od mojih najdražih vozača iz povijesti sporta i čovjeku kojeg neizmjerno cijenim. Prvi razlog za to je svakako njegova urođena brzina, a drugi razlog je njegova ekscentrična ličnost. No nažalost tu je i treći razlog – splet nesretnih okolnosti koje su dovele do njegove smrti – u trenutku kada je konačno trebao dosegnuti zvijezde, nakon mnogobrojnih pehova.

Iz Švedske s ljubavlju

Ronnie Peterson, Suyk, Koen / Anefo.

Bengt ”Ronnie” Peterson rođen je 1944. u švedskom gradu Örebro. Ljubav prema utrkivanju razvio je još kao dječak, a naslijedio ju je od oca Bengta. Kada je Ronnie napunio osam godina, otac mu je napravio automobil (ili bolje rečeno, mali Ronnie je to smatrao automobilom, ustvari je bio više nalik mini go-kart traktoru). Peterson stariji ugradio je 50-kubični motor od mopeda, tako da je ”traktorčić” mogao postići maksimalnu brzinu od 12km/h. Međutim, otac Peterson je bio nemalo iznenađen kada je otkrio da je Ronnie izvadio taj motor i ugradio jači Husqvarna motor od 118cc. Njegov je traktorčić sada mogao posegnuti i do 40km/h. Kada je Ronnie malo porastao, otkrio je i neke jače mašine i vozio je sve što mu je došlo pod ruku. Imao je oko 18 godina kada se počeo baviti kartingom. Već iduću godinu postao je švedski karting prvak. A godine 1966. debitirao je i u Formuli 3 – u automobilu koji je konstruirao skupa sa svojim ocem. Tamo je upoznao još jednog mladog švedskog vozača, Reine Wisella, i postali su jako bliski prijatelji. Dobrim utrkama privukao je pažnju momčadi Tecno, koja mu je ponudila ugovor za 1968. godinu. Već iduće godine postaje F3 šampion, a pobjeda u Monacu, gdje je porazio Wisella u wheel-to-wheel borbi, nagovijestila je veliku karijeru koja mu se smiješi.

Najbrži vozač i ne tako brzi bolidi

Njegov talent prepoznao je March – u to vrijeme dobra tvornička momčad. Jedna takva je i privatna momčad Colina Crabbea – Antique Automobiles Racing. Za Antique je Peterson debitirao 1970. godine u Formuli 1. To je bila mala momčad limitiranog budžeta, stoga su i rezultati bili u skladu s tim. Ali Peterson je već u svojoj prvoj utrci, u Monacu, ostavio dobar dojam. Kvalificirao se iza drugog Marchovog vozača, iskusnijeg Jo Sifferta, a utrku je završio na sedmom mjestu. To je bio i njegov najbolji rezultat sezone; bolje od toga u ovoj ograničenoj momčadi nije moglo.

Ipak, to je bilo dovoljno da dobije mjesto u tvorničkoj momčadi Marcha za iduću sezonu. Podsjećamo, sezonu ranije titulu je posthumno osvojio austrijski vozač Jochen Rindt. Nakon njegove smrti, javnost je u mladom Petersonu vidjela njegovog nasljednika. A povijest će pokazati da takve usporedbe nisu bile neosnovane. Te 1971. godine je Peterson od anonimusa izrastao u dobro poznato ime. Premda je još uvijek čekao svoju prvu pobjedu, bio joj je jako blizu na utrci u Monzi. Izgledalo je kao da su Gethin i Peterson istovremeno prošli kroz cilj. Peterson je ipak ostao kratak za 0.1s. A Gethin je za svaki slučaj digao i ruku u zrak – kako je i sam rekao – ako nekada dođe do fotofiniša, prednost će dati onome tko je to napravio. Peterson je sezonu završio kao viceprvak, iza Tyrrellovog Jackie Stewarta, a iza sebe ostavio neka velika imena poput Ceverta, Ickxa, Sifferta, Fittipaldija i dr. Također, te godine je osvojio titulu prvaka Formule 2. Danas je nezamislivo da F1 vozači paralelno nastupaju i u F2, ali u tadašnje vrijeme to je bila česta praksa. Iduće 1972. godine, Peterson je u Marchu dobio novog timskog kolegu; nepoznatog austrijskog pay-drivera Niki Laudu. Bila je to loša sezona za britansku ekipu. Skupili su samo 12 bodova, a svih 12 bili su Petersonovo djelo. Bilo je jasno da March tone i da će Peterson morati promijeniti sredinu ako misli ozbiljno zaprijetiti tituli. Nova destinacija bio je Lotus. Tamo ga je čekao aktualni prvak Emerson Fittipaldi.

Prva sezona u Lotusu je bila relativno uspješna za Petersona. Te 1973. ostvario je svoje prve pobjede u karijeri. Prva od njih desila se na Paul Ricardu. Nakon toga uslijedile su još i pobjede u Austriji, Italiji i SAD-u. Sezonu je ipak završio na trećem mjestu, iza prvaka Stewarta i samo tri boda iza Fittipaldija. Međutim, treba reći kako je Peterson tijekom sezone imao puno više mehaničkih kvarova u odnosu na brazilskog kolegu. Nakon te sezone, uslijedila je kriza u Lotusu. Novi bolid se pokazao totalnim promašajem, pa su morali koristiti stari model, Lotus 72. Peterson se dobro snašao u novom-starom bolidu, osvojivši još tri utrke, za razliku od novog timskog kolege Ickxa. Ali Lotusova agonija se nastavila i iduće godine; opet nisu uspjeli isporučiti dobar bolid i opet su morali voziti, sada već ozbiljno zastarjeli Lotus 72. Naravno, sezona je bila za zaborav.

Ronnie Peterson, Lotus 72E, Brands Hatch, gillfoto

Petersonu je bilo dosta. Odnosi sa Chapmanom nikad nisu bili sjajni, a tada su se još više zategnuli. Međutim, Chapman je uspio uvjeriti Petersona da ostane u Lotusu i za iduću 1976. sezonu, obećavši mu brz i kompetitivan novi Lotus 77. Bila su to ipak samo pusta obećanja, te Peterson već nakon prve utrke napušta Lotus i vraća se u matičnu momčad. March je također bio daleko od vrha, ali Peterson je uspio u Monzi ostvariti jedinu pobjedu u sezoni. Nakon toga, sreću je potražio u Tyrrellu, opet bezuspješno. Te godine je prvi put u karijeri bio uvjerljivo poražen od timskog kolege. Bolji od njega je bio Patrick Depailler.

Lotus 79: borba za titulu i tragična smrt

Nakon loših prethodnih sezona, sve manje ljudi je vjerovalo u Petersona. Njegovu sirovu brzinu nitko nikada nije dovodio u pitanje, ali tijekom svih tih sezona, nikada nije imao bolid za sami vrh. Sve do 1978. godine i povratka u Lotus. Novi revolucionarni ground-effect Lotus 79 bio je uvjerljivo najbolji bolid na gridu. Bila je to konačno prilika kakvu Šveđanin čitav život čeka. Međutim, postojao je jedan nemali problem, a zvao se Mario Andretti. Možda još veći problem je ležao u činjenici da je Peterson imao ulogu drugog vozača u ekipi. Peterson je pristao na takav status i nije se nikada žalio, jer je vjerovao kako će mu se prava prilika ukazati nakon što veteran Andretti napusti momčad. Njegov odnos sa Andrettijem je bio izrazito prijateljski. Petersonu su bile dopuštene samo mrvice koje ostanu iza Andrettija, a u situacijama kada je bio brži i kada je mogao napasti timskog kolegu, podredio se željama glavešina iz Lotusovog tabora. Međutim, treba naglasiti i podatak da Peterson nije bio niti upola koristan u razvoju bolida kao Andretti, koji je mehaniku imao u malom prstu. Andretti je puno doprinosio u razvoju ovog moćnog bolida, stoga je dobio preferencijalan status u ekipi. Peterson, s druge strane, znao je izvući maksimum iz svakog bolida, ali na razvojnom planu nije bio od pretjerane koristi. Stoga je uvijek demantirao svaki pokušaj medija da stvore razdor u Lotusu, a Andrettija je navodio kao bržeg vozača, u skladu s njegovim rezultatima. Pa ipak, i tako podređen, Peterson je svoje nade za titulu održavao živima. Ostvario je dvije pobjede te sezone, u Južnoj Africi i Austriji. Obje pobjede je odnio u utrkama gdje je Andretti kiksao, što doprinosi mišljenju kako je Petersonu bilo dopušteno pobijediti samo ako prvi vozač izgubi šanse za pobjedu.

Njegove nade o tituli trajale su sve do te tužne i tragične utrke u Monzi. Za Andrettijem je zaostajao 12 bodova i šanse za titulu zaista nisu bile velike. Startao je sa petog mjesta, kada je starter prerano označio početak utrke. To je dovelo do kaosa na stazi, jer su se bolidi sa začelja još uvijek vraćali iz formation lapa. Imali su prednost u odnosu na ove naprijed i onda je uslijedila ogromna gužva. U tom sveopćem kaosu, neki su vozači pretjecali izvan označenog dijela staze. Jedan od njih je i mladi Riccardo Patrese koji je prestigao James Hunta i vratio se točno ispred njega na stazu. To je Hunta iznenadilo i panično je skrenuo, zabivši se ravno u Petersona. Petersonov Lotus je odletio u barijere, ali su Šveđanina izvukli živog. Nije djelovalo da se nalazi u životnoj opasnosti. Doživio je prijelome noge, ali je bio pri svijesti, stoga se puno više pažnje pridavalo Vittoriu Brambilli, koji je doživio povrede glave. Peterson je prebačen u bolnicu u Milano, međutim čini se kako nitko, pa ni doktori, njegove ozljede nisu smatrali dovoljno ozbiljnima. Nisu se mogli dogovoriti trebaju li njegove prijelome sanirati isti dan. Umjesto toga, ostavljen je na intenzivnoj njezi. Preko noći, njegovo se stanje jako pogoršalo, zadobio je masnu emboliju, zbog koje su mu zakazali bubrezi. Ujutro, 11. rujna 1978. proglašen je mrtvim, u 34. godini života. Skupa s njegovom smrću, ugasile su se i nade o tituli. Andretti je osvojio titulu, ali nije bilo slavlja. Sahranjen je u rodnom gradu, a među onima koji su nosili njegov kovčeg bili su: James Hunt, Jody Scheckter, John Watson, Emerson Fittipaldi, Gunnar Nilsson i Niki Lauda.

Superswede

Tako završava ova tužna priča o Ronnie Petersonu. Mnogi se slažu kako je bio prirodno najbrži vozač sedamdesetih godina, ali da nikada nije dobio pravi bolid za titulu niti povjerenje momčadi. Ukupno je ostvario deset pobjeda kroz karijeru. Nema nikakve sumnje da ih je moglo i trebalo biti još i više. Kroz čitavu karijeru pratili su ga neki pehovi i nesreće, a na kraju je upravo i život izgubio u jednoj takvoj. Ni kriv ni dužan životom je platio nesmotrenost doktora, drugih vozača i organizatora utrke. O njemu nisu ispjevane himne niti se prometnuo u mit. U krugovima zagriženih ljubitelja formule, jako je visoko cijenjen, ali većini mlađih ljudi njegovo ime ostaje nepoznanica. Možda i zbog činjenice da nikada nije vozio za Ferrari.

James Hunt često je upirao prstom u Patresea, koristivši i najmanji medijski prostor da okrivi Talijana za Petersonovu smrt. Ali, glupo je upirati prstom u jednu osobu, posebno kada je toliko ljudi sudjelovalo u incidentu. Između ostalog, Hunt je podjednako kriv koliko i Patrese. Na kraju krajeva, ta smrt se mogla spriječiti, da je bilo barem malo više pažnje i strpljenja. Upravo to boli najviše od svega. Često omalovažavan, ali nikada slomljenog duha. Na sve nepravde i pehove, odgovorio bi blagim osmijehom, vjerujući kako će sve jednog dana doći na svoje. Njegova žena Barbra nikada nije preboljela smrt svoga muža, zbog čega 1987. izvršava samoubojstvo. Pokopana je odmah do Petersona. Tužno je i žalosno što je povod za ovaj tekst vijest o skrvnuću njegovog groba. Nitko to nije zaslužio, a posebno ne Bengt Ronnie Peterson – najbrži čovjek sedamdesetih. I dok je nas fanatika, njegovo ime nikada neće biti zaboravljeno. SuperSwede!