F1puls dio troškova podmiruje prikazom reklama. One nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da na ovoj stranici onemogućite AdBlock. Hvala.

Mario Andretti – Istrijan koji je pokorio svijet

Antonio Lončarević

Korisnički panel

Obavijest

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali F1puls je toliko posjećen da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Hvala.

Najnovije s foruma

Forum portala je otvoren samo za članove. Molimo, registrirajte se.

Kolumna

Malo je vozača kroz povijest automobilizma koji su uspjeli povezati tako različite američke i europske automobilističke svjetove. 60-ih godina prošlog stoljeća to je za rukom pošlo Amerikancu Dan Gurneyu, koji je nizao pobjede u Formuli 1, NASCARU i Indy 500, ali bez titule koja bi okrunila njegovu veliku karijeru. Nama najsvježiji primjer prvaka sa američkog kontinenta svakako je Jacques Villeneuve, koji se, nakon osvojene Champ Car titule i prestižne utrke 500 milja Indianapolisa, okušao i u europskom oktanskom cirkusu i osvojio titulu. Na um nam pada i temperamentni Kolumbijac Juan Pablo Montoya, koji iza sebe ima prilično zavidne rezultate u Americi (dvostruki osvajač Indianapolisa, Champ Car prvak iz 1999. godine te pobjednik nekoliko NASCAR utrka). Mi ga ipak najbolje pamtimo po epizodi u F1 i onoj 2003. kada je bio ozbiljan konkurent za titulu. Bilo je zaista nekih respektabilnih vozača u Formuli, koji su imena izgradili u novom svijetu, mada takvih nema previše. Ali, jedno se ime posebno ističe kada se govori o ovoj temi. On ne samo da je spojio te svjetove, nego u svakom od njih postao svojevrsna legenda. Riječ je o najsvestranijem vozaču svih vremena i čovjeku koji je pobjeđivao u svemu gdje se okušao. Četverostruki IndyCar prvak, pobjednik Indianapolisa, trostruki pobjednik Sebringa, pobjednik 24 sata Daytona, pobjednik NASCAR utrke – i da – F1 prvak iz 1978. godine. Dame i gospodo, Mario Andretti.

Rano djetinjstvo i prognanstvo iz Istre

Nevoljko uplićem povjesno-politički aspekt u ovakve priče, jer smatram da im u F1, kao ni bilo kojem drugom sportu, nije mjesto. Međutim, kada je riječ o životnoj priči Maria Andrettija, taj aspekt je neizostavan. Ponajprije zato jer su upravo političke prilike u najvećoj mjeri uvjetovale njegov život, a samim tim i njegovu karijeru. Nama Hrvatima je posebno zanimljiva činjenica da je Andretti rođen 1940. u gradu Motovunu, u unutrašnjosti Istarskog poluotoka. Ali nemamo puno prava da ga svojatamo, jer je Istra u to vrijeme bila dio kraljevine Italije, a Andretti je u Motovunu proveo svega 8 godina, nakon čega je bio prisiljen skupa sa obitelji odseliti u Italiju, uslijed velikih političkih promjena koje je donio završetak drugog svjetskog rata. Istra je pala pod vlast Jugoslavije, a talijanske obitelji (među koje spada i obitelj Andretti) nisu bile u milosti novog režima. Također, zanimljiv podatak je da se obitelj Andretti do 1931. službeno prezivala Andretić (što ukazuje na moguće hrvatsko porijeklo), ali se taj identitet vjerojatno davno izgubio, a nametnuo talijanski, koji su Andretići, kao i mnoge druge obitelji toga vremena prihvatili. To svakako nije ni bitno u ovom kontekstu, jer Mario je rođen kao Talijan, njegov maternji jezik je talijanski, a 1948. su i emigrirali u Italiju prilikom egzodusa koje su komunističke vlasti vršile nad talijanskim narodom u Istri.

Otac Alvise napustio je rodni Motovun (ili Montona kako ga Talijani zovu), napustio i farmu na kojoj je zarađivao kruh za obitelj, pokupio ženu Rinu i dva sina blizanca – osmogodišnjake Maria i Alda, te se zaputio u Italiju u potrazi za boljim životom. Nova lokacija je bio mali gradić, izbjeglički kamp Lucca u Toskani. Nova okolina, novi ljudi – ispočetka je sve to izgledalo čudno za male blizance. Ali ubrzo je život počeo izgledati dobro – premda skroman – ali imali su krov nad glavom, nisu bili gladni, školovali su se. Te ono najvažnije, imali su sigurnost koja im je ranije bila oduzeta. U tim okolnostima braća su otkrili i automobile i utrkivanje, što će postati njihova najveća životna strast. A sve je to započelo slučajno – zaposlili su se u garaži da parkiraju automobile. Mario je u svojoj knjizi opisao osjećaj koji ga je obuzeo kada je prvi puta sjeo u automobil i osjetio zvuk motora kao najbolji osjećaj ikada, koji ga je kroz cijelu karijeru pratio. Rado se prisjeća i utrke Mille Miglia iz 1954. koju je osvojio Alberto Ascari, Andrettijev najveći uzor iz djetinjstva. To je braću odvelo u Monzu na F1 utrku, gdje su uživo gledali svoga heroja na djelu. Mario i Aldo su bili nerazdvojni, a osim jajne stanice, zajednička im je bila i ljubav koju su razvili prema automobilima. Živjeli su idilične klinačke talijanske živote, bježali sa nastave kada bi čuli zvuk motora starijih momaka, sanjarili da će jednog dana biti veliki vozači kao Ascari – a nesretno djetinjstvo provedeno u Motovunu zameo je vjetar. Tek uz poneki fleš koji se Mariu javi i dan danas te ga podsjeti na bezbrižna vremena koja su, iznenadno, postala ružna, a da toga nije bio ni svjestan u potpunosti.

We no speak Americano

Ubrzo se obitelj Andretti odlučila za nove promjene. Otac Alvise je kontaktirao rodbinu u SAD-u sa namjerom da odsele tamo i započnu novi život, a obitelji obezbjedi visoke mogućnosti. Čekali su tri godine na vizu, a onda konačno 1955. godine otišli ”preko bare” u mali gradić Nazareth u Pennsylvaniji. Braća su tamo maksimalno koristili mogućnosti koje im je pružao novi svijet. Polako učili engleski jezik, završavali srednju školu i radili kod ujaka u garaži. Novcem koji su tako zaradili, priuštili su sebi i prvi automobil –  sportski Hudson Hornet iz 1948. godine, na kojem su Mario i Aldo neumorno radili da bi ga doveli u pripravnost za utrkivanje. Kao 19-godišnjaci utrkivali su se na ovalnim zemljanim stazama u blizini Nazaretha, pritom falsifirajući vozačke dozvale, jer su bili premladi. Čak su iz Italije ponijeli i trkaće uniforme i predstavljali se kao iskusni vozači da bi povećali svoje šanse za nastupom. Nadležni su nasjeli, roditelji naravno nisu ništa znali o avanturama njihovih sinova, a Mario i Aldo su u prve četiri utrke ostvarili svaki po dvije pobjede. Ali pred kraj sezone, Aldo je doživio nesreću u kojoj je povrijeđen, te su roditelji ubrzo doznali sve. Međutim, tada je bilo kasno. Braću Andretti više ništa nije moglo spriječiti da voze.

Mario Andretti u rodnom Motovunu, Foto: Villa Borgo B&B

Godine 1964. postali su i službeno naturalizirani Amerikanci. Mariova karijera je doživjela nagli uspon ka vrhu, a nakon nekoliko zapaženih nastupa na utrkama u organizaciji USAC-a (United States Automobile Club), okušao se u čuvenom NASCAR-u. Tamo je odvozio 14 utrka, a 1967. osvojio i utrku na Daytona 500. Ali njegov cilj i ono čemu je težio bili su open-wheel jednosjedi. Ta mu se prilika pružila 1964. godine u najprestižnijem američkom trkaćem prvenstvu – IndyCaru (još nazivano i Champ Car ili u to vrijeme službeno USAC Nacionalno prvenstvo). Već u svojoj drugoj sezoni Andretti je u dobi od 25 godina postao najmlađi IndyCar prvak, a iduće godine je ponovio taj uspjeh. U sezonama 1967. i 1968. bio je jako blizu titulama, završivši drugoplasiran iza velikana ovog sporta, legendardnog A. J. Foyta i Bobby Unsera. Međutim, već 1969. stigla je i treća titula za Andrettija, a te sezone je osvojio i krunu američkog utrkivanja – Indianapolis 500. Vrijeme će kasnije pokazati da je to jedini njegov osvojeni Indianapolis, iako je u nekoliko navrata došao jako blizu, dominirao je utrke, kruzao ka pobjedama, samo da bi mu se desio neki nesretni incident ili kvar koji bi ga udaljio od nove pobjede.

Lotus 79 i posljednji američki F1 prvak

Naravno da se ovako strastvena i raznolika osoba poput Andrettija nije zadovoljila samo uspjesima u Americi. Ubrzo su i apetiti porasli, Andretti se želio okušati i u europskom ekvivalentu IndyCara, najbržem oktanskom cirkusu – Formuli 1. Još ranije je u Indianapolisu upoznao Colina Chapmana, vlasnika i glavnom čovjeka moćne momčadi Lotus. Rekao je Chapmanu da bi se u budućnosti volio okušati i u F1, a godine 1968. je osjetio da je spreman i za tu epizodu u karijeri. Dobio je ”zeleno svjetlo” od Chapmana, a u svojoj prvoj F1 utrci osvojio pole poziciju na Watkins Glenu. Iduće četiri sezone sporadično je vozio F1 za Lotus, March i Ferrari te IndyCar. U Kyalamiju je 1971. osvojio svoju prvu F1 utrku, u debiju za Ferrari. Nema sumnje da bi ostvario i bolje rezultate da je bio maksimalno posvećen Formuli, ali njegov fokus je još uvijek bio na američkim utrkama. Tek je 1975. odvozio punu sezonu u formuli za američku momčad Parnelli. Iduće sezone se vratio u nekonkurentni Lotus, a upravo Andretti je odigrao bitnu ulogu u razvoju automobila i vraćanju Lotusa na vrh, gdje mu je bilo i mjesto. To je rezultiralo pobjedom u zadnjoj utrci sezone u Japanu, koju je završio sa krugom prednosti ispred ostalih. To je bilo razdoblje revolucionarnih promjena u F1 inženjerstvu. Aerodinamika je dobila veliku važnost u dizajniranju bolida. Lotus je bio pionir tih promjena; u to vrijeme su radili na razvoju zemljanog efekta (ground effect) aerodinamike, oblikovajući donju površinu bolida da bi proizveli veću količinu downforcea, više trakcije i veliku brzinu u krivinama. Andretti – kao netko tko se odlično razumije u razvoj automobila i ima iskustva i na ovalnim američkim stazama – bio je od velike koristi inženjerima Lotusa u kreiranju revolucionarne mašinerije.

Andrettijev Lotus 79 iz 1978. godine, Foto: Mike Powell

Andrettijev Lotus iz 1977. je bio najbrži auto na gridu, ali niti četiri pobjede te sezone (među njima i pobjeda u Long Beachu kada je postao jedini Amerikanac koji je osvojio Veliku nagradu SAD-a) nisu bile dovoljne da osvoji titulu, ponajprije zbog velikog broja mehaničkih kvarova i sudara sa drugim vozačima. Međutim, ta sezona je bila samo uvertira za ono što je uslijedilo naredne 1978. godine. Inženjeri Lotusa su otišli korak dalje sa ground effectom i stvorili legendarni, kultni model Lotus 79, pogonjen Ford Cosworth DFV V8 motorom. Crna livreja, reklama John Player’s cigareta – ovaj model ostaje zapamćen kao jedan od najlegendarnijih u povijesti formule. Ali daleko od toga da je Andretti imao lagan zadatak – nešto se tu pitalo i njegovog timskog kolege, nimalo bezazlenog, superbrzog Šveđanina Ronnie Petersona. No Andretti je ipak imao preferencijalan status u momčadi, ali i više sreće sa pouzdanošću bolida. To se odrazilo i na bodovnoj razlici. Unatoč tome, Peterson je uz sve nedaće koje su ga zadesile te sezone borbu za titulu održavao živom. Sve do nesretne Monze i naizgled bezazlene nesreće na startu utrke. Nažalost, Šveđaninu se u bolnici stanje pogoršalo, a medicina zakazala. Peterson je dan nakon utrke preminuo. Mario Andretti je postao F1 prvak za sezonu 1978., onako kako niti jedan vozač ne želi postati – nakon smrti izravnog konkurenta. Međutim, nitko ne može reći da Andretti tu titulu nije zaslužio. Šest pobjeda (uz osam startnih pozicija) te sezone brojke su koje govore dovoljno. I prije utrke u Monzi, Andretti je imao 12 bodova više od Petersona. Nakon Petersonove smrti, Andretti do kraja sezone nije osvojio ni boda. Prema tome, titulu bi vjerojatno osvojio i da se nije dogodila ta tragedija. Nažalost, dogodila se i odnijela je velikog vozača sa sobom, a Andrettiju ostavila gorak okus na titulu. Nakon 1978. i osvojene titule, Andretti više nije upisao ni jednu pobjedu u F1. Lotus iz idućih godina se nije pokazao kompetitivnim, a nakon Lotusa imao je i kratke epizode u Alfi Romeo, Williamsu te Ferrariju (kao zamjena za Pironija u posljednje dvije utrke 1982.).

Nevjerojatna karijera velikog prvaka

Nakon uspješne epizode u Europi, gdje je ušutkao mnogobrojne kritičare koji su tvrdili kako je F1 prevelik zalogaj za vozače američkih utrka, Andretti se vratio u Ameriku i nastavio voziti svoju prvu ljubav – IndyCar. Godine 1984. osvojio je i svoju četvrtu IndyCar titulu i to u dobi od 44 godine. Uskoro mu se pridružio i njegov sin Michael, kojeg se neki sjećaju kao timskog kolege Ayrtonu Senni. Michael se u F1 nije baš proslavio, ali daleko od toga da nije imao očeve pobjedničke gene. Naime, Michael je 1991. postao IndyCar prvak. Posljednju pobjedu u IndyCaru, Mario Andretti je ostvario 1993. u Phoenixu. Na leđima je nosio 53 godine i to ga čini i najstarijim pobjednikom u povijesti IndyCara. Godine 1994. odradio je posljednju ”arrivederci” turu, nakon koje se povukao iz ovog sporta kao najdugovječniji – netko tko je utrke osvajao u čak četiri dekade.

Pobjeda u Zandvoortu 1978. Foto: Suyk, Koen / Anefo

Primijetili ste možda da nisam spomenuo utrke izdržljivosti? Naravno da se okušao i u njima. Ne postoji ta vozačka disciplina u kojoj se Mario Andretti nije okušao, a u svakoj od njih je nizao vrhunske rezultate. 12 sati Sebringa i 24 sata Daytone smo već spomenuli. 60-ih i 70-ih je također vozio i sjevernoameričku Can-Am seriju. Ali ono što nisam spomenuo su njegovi pokušaji da osvoji najprestižniju od endurance utrka. Naravno, riječ je o Le Mansu. U četiri različite dekade je sudjelovao u 24 sata Le Mansa, završavao je i na trećem mjestu (1983.) i na drugom mjestu (1995.) vozeći za Porsche – ali nikada nije osvojio Le Mans – i to je vjerojatno jedina kruna koja mu nedostaje.

Najveći all-round vozač ikad

Nevjerojatan čovjek. Kako drugačije opisati nekoga tko je ovako svestran. Da se maksimalno posvetio bilo kojoj od ovih disciplina, vjerujem da bi mogao postati apsolutni rekorder u istoj. Ali Mario Andretti nije takav. Život ga je od najranijih godina naučio da uvijek sve radi na teži način. Amerikanci imaju običaj, pomalo arogantno, Andrettija nazvati najvećim vozačem ikada. Većina Europljana se neće složiti s tim. Ali pogledamo li njegovu karijeru u cjelini, sve ono što je postigao – u različitim sportovima, različitim kategorijama, ma različitim svjetovima, treba reći kako Amerikanci nisu daleko od istine. Mario Andretti možda nije najveći vozač u povijesti F1, možda nije čak najveći ni u povijesti IndyCara (tu titulu ipak nosi već spomenuti A. J. Foyt). Ali ne bi smjela postojati nikakva sumnja u to da je Mario Andretti najveći all-round vozač svih vremena, uz dužno poštovanje prema Ickxu, Mossu i drugim istinskim veličinama. A uzmemo li u obzir i uliks koji je Andretti prošao (i pritom ne mislim na roman drugog počasnog građanina Istre), to njegovu karijeru čini još većom. Ne pada mi na pamet puno sportaša iz Istre, ali sam prilično siguran da je Andretti najveći među njima. I koliko god njegova priča bila na trenutke tužna, sjetite se da se možda ništa od ovog ne bi dogodilo da je bilo drugačije. Andretti možda nikad ne bi napustio Istru, nikad ne bi vidio Ascarija, nikad ne bi odselio u Ameriku, nikad ne bi zavolio automobile, nikad ne bi postao prvak. Umjesto toga bi možda postao dio naše hrvatske svakodnevnice. U nekoj lokalnoj krčmi bi ispijao Istarske, igrao belu sa drugim umirovljenicima, prosipao pamet o politici, izborima, kritizirao mladež i svog sina probisvijeta. Ali sudbina je htjela drugačije za Andrettija. A mi možemo samo biti ponosni jer u rodnom listu pored imena velikog prvaka stoji: Motovun, Hrvatska.

Podrži nas

Naš zadnji Donator je: PharaohAthem.

Najveći donatori: Jester, CrashOverride, wapi

Zajedno smo od veljače 2015. godine. Donirajte i vi iznos po volji na PayPal.

Antonio Lončarević
Pulsmedia autor
20 članaka Više o autoru

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali Pulsmedia portal je toliko posjećen da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Ako želite u potpunosti ukloniti reklame, možete postati donator portala. Hvala.

Komentiraj

25 komentara

  1. Jim Clark Sepa Donator Prikaži

    Sve super, al bela u Istri? :D



    9

    0
  2. Honda zekohonda Donator Prikaži

    pohvale za tekst…zanimljiv, sveobuhvatran.
    najviše volim/poštujem all round vozače i moram se složit sa zaključkom da ja andretti najveći. još bi tu spomenuo clarka, hilla i fangia. ovaj što sad vozi dakar isto nije loš.

    jedina zamjerka ide na konstrukciju ‘Istra je pala pod vlast Jugoslavije’ i kartanje bele. *
    trst je naš!
    *edit: sepa me prestigao



    4

    1
  3. Juan Manuel Fangio rudi Prikaži

    Antonio svaka čast. baš san gušta pročitat članak od do.bravo.¸daj toga još.mi smo gladni ovakvih članaka do početka sezone.wow.👍👍👍👍👍👍👍👍👍👍👍👍🍺🍺🍺🍺🍺🍺🍺🍺🍺😘😘😘😘😘😘😘😘



    4

    0
  4. David Croft Frantic Donator Prikaži

    Odličan text :thumbs:



    3

    0
  5. Lewis Hamilton Har Kl Donator Prikaži

    Hvala Antonio :thumbs:



    2

    0
  6. Antonio Giovinazzi Mazzacane Prikaži

    Pohvale za odličan tekst. Samo bi još nadodao da Andretti drži rekord između prve pobjede (J. Afrika 1971.) i one sljedeće (Japan 1976.) koji iznosi 5 godina 7 mjeseci i 18 dana. Rekord nije ni dobar ni loš, samo je eto rekord, pošto i u tekstu piše da je prvu punu sezonu odvozio tek 1975.

    Još bi spomenuo kvalifikacije za Italiju 1982. kada je zamijenio Pironija u Ferrariju. Te sezone je prije toga odvozio samo jednu utrku na početku sezone za Williams isto kao zamjena za Reutemanna, a onda je u Monzi osvojio pole position. Iako se radilo o svjetskom prvaku, to je bilo poprilično iznenađenje, pošto je 1980. i 1981. vozio kante od bolida di je sve skupa osvojio 4 boda, a 1982. skoro pa nije vozio. Je da je odma na startu izgubio prvo mjesto, te na kraju završio treći sa pola minute zaostatka za momčadskim kolegom Tambayem, al opet ostaje činjenica da je sa 42 godine odvozio odlične kvalifikacije nakon toliko izbivanja i loših bolida.



    4

    0
  7. Petronas robif Prikaži

    Tekst odlican….Mariovi pobjegli kao i vecina od YU terora,ako ne fojba



    3

    2
  8. Kimi Raikkonen IceMan282 Prikaži

    Mario bi za mene bio idol taman i da je dodavao kljuceve jednom od mehanicara Lotusa..jer F1 je uvijek vukla na elitisticku stranu a da u tome uspije jedan obicni seljak roden u selu u nekoj tamo talijanskoj provinciji onda slijedi naklon do poda…a ako je to selo samo par km udaljeno od tvog sela onda je lik supermen..a ako je i roden na isti dan kad i ti onda je BOG 😂😂😂



    5

    0
  9. Alfa Romeo limitmaker1 Donator Prikaži

    …da, prošlost je za.ebana…povući ću paralelu jer je i moj kraj bio pod itallijom…moja baka je išla u talijansku školu iako hrvatica, a djed u hrvatsku samo 10km dalje…talijaniziranje im nije uspjelo ni kod jednog ni kod drugog na sreću…srećam se priče od djeda koji je bio tinejdžer u to doba (1940-45) kako je bio razočaran kad ih je jedan ‘hrvatski velikan’ prodao talijanima u zamjenu za ‘nešto sramotno’…sportska sudbina je talijaniziranjem andretića dobila velikana motorsporta…već je navedeno ali ni u ludilu se u istri ne karta bela…super tekst…



    2

    0
  10. Sebastian Vettel VettelFerrari Prikaži

    Mario Andretti je iz Motovuna, ali ima i Travmik jednog vozača F1 (dobro, vozio je Indy 500, u 1950-ima). Radi se o Billu Vukovichu, zvanom “the silent Serb” koji je osvojio Indy 500 1953. i 1954. godine, ali nažalost, poginuo je 1955. godine za vrijeme Indya 500 (vodio je utrku, ali se sudario sa “backmarkerom”).
    Mislim da većina ljudi zna ovu priču, ali vrijedno je spomena.

    P.S., odličan članak, kao i uvijek.



    3

    1
  11. rene arnoux? bernarda marovt? se sjeća tko? nije bio loš 80′ čak je bio pri vrhu jedno 2 sezone dok je vozio ferkana…a slovenkama je otvorila fini Qrvarluk koji je došao do “first lady”…iako je sve ostalo zataškano i ne mislim da se melanija “bavila” istim poslom kao navedena



    2

    2
  12. Williams DoDo13 Prikaži

    Veliki bravo za odlična tekst, a ovo da je rođen u Motovunu me stvarno izneneadilo …



    1

    0
  13. Blue Flag dFixxx3r Prikaži

    ma to su sigurno bili hrvati. da su talijani nebi išli u amerika :)
    super tekst!



    2

    0
  14. Stefan Bellof pigmalion Prikaži

    Evo, budim se i ponovno čitam tekst Antonia Lončarevića – i mogu reći da Antonio vrijedi suhog zlata…… :thumbs:



    2

    0