Priča u nastavku je fikcija. Svaka sličnost s realnim situacijama je slučajna. Vrijeme radnje je 2020. godina. Karavana Formule 1 prošla je polovicu sezone i bliži se neizvjesna završnica.

• I. poglavlje: Igra po pravilima

Kad se spustio do predvorja tamo ga je već čekala naoko simpatična plavokosa dvadesetpetogodišnja Australka imenom Brenda. Tom i Brenda se ne poznaju niti punu godinu dana, ali mu je svejedno najbliža osoba u momčadi, iako ta činjenica bježi oku javnosti zbog prirode posla kojeg obavljaju. Tom je, možda i više nego ostali vozači, na fotografijama uglavnom s kacigom na glavi, a Brendu možete vidjeti ako bacite pogled preko njegovog lijevog ramena dok tijekom grand prix vikenda daje izjave za medije. Njena zadaća u tom trenutku je da snima svaku riječ koju Tom izjavi bilo kojem mediju, tako da bi se to kasnije moglo arhivirati u duboka prostranstva memorije računala u sjedištu momčadi u Groveu. Iznimna je rijetkost da se nešto vadi iz spomenute arhive jer za time jednostavno nema potrebe. Istina – novinari izvrću riječi, izmišljaju priče i neprikladne naslove, ali svi dobro znaju koje etičke granice ne smiju prijeći pa zato ni najdugovječniji članovi momčadi ne pamte da se nešto vadilo iz arhive niti u svrhu demantija, a kamoli sudskog procesa. Ipak, Brenda svoj posao shvaća izuzetno ozbiljno. Ako se Toma pita – malo preozbiljno. Znali su oboje da su dobar tandem, ali su također jednako dobro znali da je razlog tome upravo Brendina pedantnost i prizemljenost u njihovom odnosu.

Hodajući predvorjem prema neobičnoj modernoj umjetničkoj instalaciji koju nije mogao identificirati, a pokraj koje je stajala Brenda, primijetio je njeno netipično namršteno lice.

“Koji je ovo uopće vrag?” – nasmijao se i pokazao prema umjetničkoj instalaciji nekakvih masivnih crvenih blokova, posloženih tako da je izgledalo kao da stoje protivno sili teže. Brenda se nije ni osvrnula na to pitanje.

“Kasniš.” – pogledala ga je ozbiljno na što joj uopće nije odgovorio nego je zadržao isti osmijeh, izvadio mobitel iz džepa i pokazao joj selfie koji je maloprije napravio.

“Zato kasniš? Nije važno, moramo razgovarati.”

Tom nije bio raspoložen za razgovor, a pogotovo ne ako će se odvijati ovim tonom kao što je upravo započela.

“Može, ali razgovarat ćemo uz doručak.”

Brenda ga je odvela do udaljenog stola do prozora i pritom zaustavila konobara i nešto mu došapnula. On je kimnuo glavom, a Tomu se učinilo da se čak i blago naklonio. Nikog nije bilo nekoliko stolova od njih. U pozadini je pijanist punio prostoriju s taman toliko decibela da su sugovornici za istim stolom mogli slobodno razgovarati tik glasnije od šapata, a da ih pritom nitko drugi ne može čuti. Tom je iz stanja dosade koje ga je obuzelo kad je vidio da Brenda nije raspoložena sad došao u stanje zaintrigiranosti jer je vidio da se dobrano pobrinula postaviti prave uvjete za ovaj razgovor. Ipak, njegovom karakteru nije pristajalo da ju bilo što pita, nego je čekao da ona krene s čime god želi krenuti.

“Moramo razgovarati o onome što se dogodilo jučer.” – započela je napokon.

“O sudaru s Maxom? Molim te… Jučer smo razgovarali o tome. Razgovarali smo čim sam se vratio u garažu, dobio sam naputke što trebam reći, izrecitirao sam ih od riječi do riječi, čula si to i sama, imaš u arhivi snimljeno, pa izvuci ako želiš! To bi ionako bio prvi put da netko koristi te snimke…” – rekao je pomalo podrugljivo i odmah požalio jer je zvučalo kao da omalovažava njen posao. Međutim, ona uopće nije reagirala na taj podli komentar.

“Znam da smo razgovarali, ali sad se situacija promijenila. Jutros sam primila poziv…” – zastala je.

“Poziv? Je li moguće da…” – pomislio je Tom, ali nije ništa rekao. Zadržao je hladno lice.

Brenda mu je zatim ispričala sve o njihovom odnosu. Sve situacije koje su zajedno proživjeli u ovih nepunih godinu dana i 15 grand prix vikenda sad je popunila dodatnim zapletima za koje nije imao pojma da postoje. Ispričala mu je svoj put od školovanja do upoznavanja Gospođe K. i napokon do zaposlenja u Formuli 1 prošle godine kad je s visokim preporukama došla na mjesto medijske asistentice u Williamsu. Tom je pažljivo slušao i nije do kraja uspio procesuirati sve što misli o ispričanom. Dijelom mu je bilo drago da je Brenda ovako iskrena i prijalo mu je da njihov razgovor nije samo razmjena šala ili nezrelo dobacivanje kao inače, ali ga je u toj emociji prekinula misao da mu to sigurno priča samo zato jer je dobila takvu naredbu, ili u najboljem slučaju odobrenje na vlastiti prijedlog. Bilo je tu i uvrijeđenosti jer mu je odgovarao njihov dosadašnji neobičan odnos u kojem je on bio značajno mlađi od nje, ali je unatoč tome gotovo uvijek imao glavnu riječ, pogotovo kad su bili u društvu drugog osoblja momčadi. Sad se sve okrenulo i kako je Brenda pričala, tako je postajalo sve očiglednije da je njihov odnos drastično drukčiji nego ga je doživljavao. On je taj koji vozi, on je medijska zvijezda; ali je Brenda ta veza između Gospođe K. i onoga što se događa na stazi! Čudio se sam sebi kako dosad nije pomislio da Gospođa K. mora imati nekoga pokraj njega da ga kontrolira. Ona sigurno ne putuje na utrke jer bi je dosad već prepoznao, iako ne zna kako izgleda, ali je bio siguran da bi ju mogao prepoznati po glasu. Štoviše, već je stvorio sliku o tome kako Gospođa K. izgleda na temelju njenog glasa i načina razgovora.

Sav taj košmar od misli koje su mu nailazile potisnula je znatiželja za time što mu još ima za ispričati i hoće li mu napokon pojasniti neke stvari koje su ga od početka mučile poput pravila o izbjegavanju bilo čega što bi moglo privući pozornost medija više nego je potrebno, ili možda onog pravila o vražje 2 desetinke u odnosu na timskog kolegu. Potpuno se koncentrirao i slušao dalje njezin monolog:

“Tvoja je zadaća, barem u ovom trenutku, poštivati ono što ti je zadano, a što već dobro znaš. Jučerašnji sudar ćemo zaboraviti, ali moraš znati da je Gospođi K. on bio vrlo nezgodan i skup!”

Tom je primijetio da je Brenda upotrijebila riječ “skup” kad se referirala na njegov jučerašnji sudar. Nije shvatio o čemu se radi i pretpostavio je da se radi o velikoj šteti koju je napravio na bolidu koja bi onda imala nekakvu vezu s novčanikom Gospođe K. koja, znao je, nije povezana s ekipom pa da mora plaćati za bilo kakvu štetu. Ipak, kako dosad nije prekidao Brendino izlaganje, nije ni ovaj put htio prekidati da priupita što je mislila pod time da je ovo bio “skup” incident.

“Nemoj pomisliti da ovo govorim iza leđa Gospođe K.. Ona mi je dala dozvolu da ti objasnim barem ovoliko koliko jesam, a preporučam da to shvatiš kao kompliment jer obje mislimo da se možeš zrelo nositi s ovim i da će ti pomoći da bolje odradiš svoj posao.”

Iako je završila izjavnom rečenicom, po uzlaznom tonu završnih riječi se dalo naslutiti da očekuje odgovor i njegovu potvrdu da će mu ovo zaista pomoći da bolje obavlja svoj posao. Međutim, Tom je već neko vrijeme čekao da se Brenda dotakne pravila, makar da mu objasni zašto ne može voziti brzo koliko umije. Stoga ga je potpuno izbacila iz takta primjedba da će mu ovaj razgovor pomoći da bolje odradi posao.

“Znaš što će mi pomoći da bolje odradim svoj posao?” – povisio je ton pa nastavio – “Jako bi pomoglo kad bi mi vas dvije dozvolile da ne vozim revijalne utrke nego da mogu stisnuti gas kako sam radio cijeli život!”

“Da, to… Da se razumijemo – nije na meni da ti dozvolim ili zabranim takvo što.”

“Možeš li onda barem objasniti logiku koja stoji iza tog pravila?” – spustio je ton na pregovaračku razinu.

“Bojim se da ne mogu. Ali, mogu ti reći da ćeš već idućeg vikenda u Japanu dobiti malo jasniju sliku o tome zašto tvoj posao nije vući ovu ekipu prema Alfi na 6. mjesto. Gospođa K. ne može mariti manje za to hoće li Williams dobiti 30 ili 25 milijuna dolara konstruktorskog bonusa.”

Tom nije čuo ništa osim toga da će uskoro saznati odgovore na svoja pitanja.

“Ako ćete mi to reći već u Japanu za tjedan dana, kakva je razlika da mi odmah kažeš?”

“U Japanu, Tom, u Japanu…” nasmijala se i podigla ruku prema konobaru.

Nastavlja se…