Usporedimo li momčad o kojoj ćemo danas pisati s onom od jučer, ispada da je Tecno s 10 nastupa maratonac koji je uspio doći do bodova. Današnja priča nadovezuje se na jučerašnju, a poveznica za oba članka je Chris Amon – jedan od najnesretnijih vozača u povijesti Formule 1. Novozelanđanin je 1973. nakratko vozio za momčad Tecno koja se iste godine raspala zbog niza problema. U to vrijeme se upoznao s dizajnerom Gordonom Fowellom koji je počeo dizajnirati Tecnov bolid no nikad ga nije dovršio.

Chris je u tom bolidu vidio veliki potencijal, a s obzirom da je bio umoran od izleta po drugim momčadima i ogromne količine nesreće, odlučio je pokrenuti vlastitu momčad. I to baš s tim nedovršenim bolidom Gordona Fowella. Spomenuti dizajner odlučio mu se pridružiti u njegovoj novoosnovaj momčadi, Chris Amon Racing, koja je trebala biti spremna za početak sezone 1974. No kako to biva kad su financijska sredstva mršava, momčad je bila daleko od spremne za početak sezone.

Bolid je trebalo redizajnirati te u njega ubaciti drugi motor. Gordonu Fowellu se pridružio Tom Boyce, a za motor je odlučeno da će to biti provjereni Ford Cosworth 3.0 V8. Njih dvojica su se poprilično oslonili na dizajn Lotusa 72, iskopirali od njega titansku torziju za stražnju osovinu te bočne usisnike za zrak. Problem je bio što to nije dizajnirao Colin Chapman (tvorac Lotusa i jedan od najboljih dizajnera ikada), nego Fowell i Boyce, pa to i nije baš ispalo kako je zamišljeno.

Amon AF101 na VN Španjolske 1974.

Nakon petljanja i brljanja Amon AF101 (AF u nazivu bolidu dolazi od Amon i Fowell) ugledao je svjetlo dana tik pred VN Španjolske, četvrtu utrku sezone. Nakon kvalifikacija nije bilo puno razloga za veselje – 23. mjesto te konstantni problemi s bolidom. Utrka je bila još gora. Amon je od početka imao problema s vibrirajućim diskom koji je u 22 krugu pukao, pa je bio primoran odustati. Chris nije ni slutio da će to biti prvi i jedini nastup njegove momčadi na nekoj velikoj nagradi.

U Monaku je bio blizu tome, no nije uspio startati u utrku, ponovno zbog velikih problema s bolidom. Za VN Njemačke angažirao Larrya Perkinsa, Australca koji je u svojoj karijeri nekoliko puta osvojio Bathurst 1000. Ni jedan ni drugi se nisu uspjeli  kvalificirati za utrku. Dvije utrke poslije na red je došla VN Italije. Chris je tu sam nastupio te se ponovno nije uspio kvalificirati. Taj vikend označio je kraj za njegovu momčad. Rezultata nije bilo, sav novac bio je potrošen te nije bilo nikoga tko bi sponzorirao momčad koja nije pokazala ništa u svom kratkom vijeku.

Chris Amon potražio je trkaće mjesto u nekoj drugoj momčadi. Nastupio je za BRM u posljednje dvije utrke prvenstva. Sljedeće godine prešao je u Ensign pa na samom kraju karijere u Walter Wolff Racingu. VN Kanade 1976. bila je njegova posljednja utrka u F1, iako uopće nije ni startao jer je razbio bolid na treningu.