John Michael Hawthorn, porijeklom iz malog industrijskog grada Mexborougha, Engleska, rođen je 10. travnja 1929. godine. Dvije godine poslije s porodicom se peselio na jug Engleske, u Farnham. Tu je njegov otac otvorio malu mehaničarsku radionicu u kojoj je Mike provodio slobodno vrijeme i učio. Inspiriran atmosferom u garaži dok je njegov otac pripremao automobile za utrke, Mike je imao samo devet godina kada je odlučio da želi postati vozač.

Obrazovao se u javnim školama, te nakon što je završio tehnički fakultet ,,Chelsea’’, postao je šegrt lokalnom proizvođaču automobila. Tu se prpiremao za posao u garaži svoga oca, koji mu je spremao motocikle, a kasnije i automobile za lokalna natjecanja. 1950. godine počeo se utrkivati sa Rileyevim automobilima, gdje je ostvarivao inpresivne rezultate. Na Uskrs 1952. natjecao se na Goodwoodu u bolidu Formule 2, najmjenjenog za obiteljskog prijatelja, protiv Juana Manuela Fangia i Froilana Gonzaleza. Dominirajući u utrci, startajući sa pole positiona, privukao je pažnju na sebe. Na istom događaju je senzacionalno pobijedio u utrci Formula Libre, te završio drugi na glavnom događaju, utrci za Formulu 1.

Nakon odličnih razultata na Goodwoodu, Mike i njegov otac su odlučili da se pridruži momčadi Cooper za preostale utrke u Formula 1 sezoni. Na svome debiju u Belgiji, startao je šesti, ‘’samo’’ 21 sekundu iza dominantnog Ascarija. Utrku je završio kao četvrti s krugom zaostatka za Talijanom. U Britaniji se popeo na postolje, prvi put na svojoj trećoj utrci. Završivši kao treći, dva kruga iz Alberta Ascraija, Enzo Ferrari se počeo zanimati za mladog Engleza. Mike je još završio utrku u Nizozemskoj, gdje je ciljem prošao kao četvrti. Tu je sezonu završio dijeljeći četvrto mjesto u ukupnom poretku sa Rudijem Fisherom, pokazujući inpresivne performanse za debitanta, Enzo Ferrari ga je pozvao u svoju momčad za 1953.

Mike je u međuvremenu nazvan ‘’Farnham Flyer’’. Imao je poseban stil vožnje, budući da je bio visok 188cm i imao je duge ruke, uvijek bi u kokpitu sjedio sa savijenim laktovima, nagnutom glavom prema naprijed, a brada je uvijek išla prva. Postao je poznat i po svome odjelu, jer se uvijek utrkivao u običnom kombinezonu, te kada je došao na Goodwood festival, obukao je košulju sa leptir mašnom, i tako obučen pobijedio neke već slavne vozače. Francuzi su ga nazvali Le Papillon, što u prijevodu znači leptir, zbog jedinstvene, lake i brze vožnje te njegovog stila odjevanja.

1953. godine Mike je vozio za Ferrari, a kolege su mu bili, tada aktualni svjetski prvak Alberto Ascari i Nino Farina. Ustvari, Mike je bio jedini stranac u talijanskoj momčadi, jer su utrkivao pod britanskom zastavom. U svojoj prvoj utrci za Ferrari, u Argentini, završio je četvrti. U toj sezoni ostvario je i svoju prvu pobjedu, u Francuskoj, kada je ciljem prošao pola sekunde prije Juana Manuela Fangia u Maseratiju, a prva četiri na toj utrci su završili unutar pet sekundi. Do kraja sezone se još dva puta popeo na postolje, te sezonu završio kao četvrti.

U to vrijeme u Britaniji, Mike je optužen da je izbjegavao vojne obaveze. Mnogi tabloidi su ga počeli optuživati, te je njegova reputacija opala. Ali, razlog zašto Mike nije odsluživao vojsku je njegova bolest bubrega, zbog čega ga nisu primili.

Na početku 1954. godine, doživio je nesreću u neprventsvenoj utrci na Siciliji, gdje je zadobio teške opekline ruku i nogu. Da život krene nagore za Mikea, njegov otac je izgubio život u saobraćajnoj nesreći prije početka sezone Formule 1. U toj je godini tri puta bio drugi i pobijedio u španjolskoj krajem sezone. Konačno, Mike je završio kao treći, dva boda iza drugoplasiranog José Froilána Gonzáleza.

Sljedeće dvije sezone karijera Engleza je krenula nizbrdo. Iz Ferrarija je prešao u nekonkurentni Vanwall, i za to vrijeme niti jednom nije ušao u bodove. Ali, iza tog ponora, 1955. Mike je pobjedio na utrci 24 sata Le Mansa, vozeći za Jaguar. Na toj utrci dogodila se jedna od najvećih katastrofa u auto-moto sportu ikada. Mercedes, kojeg je vozio Pierre Levegh, zabio se u tribine. 83 gledatelja zajedno s vozačem su izgubili živote, dok je još 120 ljudi bilo povrijeđeno. Za tu nesreću je prvobitno bio okrivljen Mike, ali je kasnije oslobođen optužbi. Ovaj događaj mu se nije svidio, pa je počeo mrziti sport zbog smrtne opasnosti.

1957. vraća se u Ferrari, gdje je za momčadskog kolegu imao sunarodnjaka Petera Collinsa. Njih dvojca su ubrzo postali najbolji prijatelji, dijelili su istu strast prema pjesmi, ženama i vinu. Mikeova karijera je krenula na bolje, jer je u toj sezoni dva puta bio na postolju, i završio kao četvrti u konačnom poretku.

1958. sezona je počela postoljem u Argentini. U sljedećih šest utrka Mike je tri puta bio na postolju, jednom kao pobjednik u Francuskoj.  Tada je došla osma utrka sezone, zloglasni Nurburgring. Tu je Mike nazočio smrti svog najboljeg prijatelja, Collinsa. Ovaj događaj ga je snažno dotukao, te je objavio povlačenje iz sporta na kraju te sezone. Do kraja su ostale još tri utrke, u kojima je Mike završio kao drugi, te na kraju sezone posato prvi britanski svijetski prvak, s bodom prednosti nad Stirling Mossom.

22.01.1959. godine, dva mjeseca nakon povlačenja iz Formule 1, 29-ogodišnji Mike Hawthorn poginuo je na cesti blizu Londona, vozeći Jaguar 3,4 mk1, iz neobjašnjenih razloga sletio je s ceste.

U svojoj karijeri Mike je pobijedio tri puta, 18 puta bio na pobjedničkom postolju. Vozio je za momčadi Ferrari, Vanwall i BRM. Ostat će upamćen kao prvi britanski prvak u Formuli 1.