Benetton Ford B191

United Colors of Benetton – koje su ono boje? Da, naravno – žuta, plava, zelena i crvena. Možda neke taj “brend” i te boje asociraju na Italiju ili modu, ali nas, zaljubljenike u F1, asociraju na onaj Benetton iz 1991. godine kojeg je u rukama imao Michael Schumacher. Benetton B191 doveo je legendarnog Nijemca do prvih bodova u svjetskom prvenstvu Formule 1.

Sjećam se kako je 2001. godine na VN Australije, tada nepoznati Finac, izjavio kako mu je u debiju cilj ući u TOP 10. Murray Walker nekoliko puta je tijekom prijenosa utrke spomenuo kako ovaj “rookie” ima prilično visoke ciljeve, a kada je Kimi Raikkonen završio na 6. mjestu u svom Sauberu – svi su gledali u nevjerici. Iako nije imao dovoljno trkaćeg iskustva da dobije super licencu na vrijeme, Kimi je imao sve što treba imati jedan budući svjetski prvak. Peter Sauber i njegovo vješto oko vidjeli su nešto što je ostalima promaknulo i gurnuo mu je u ruke ugovor.

Deset godina ranije Eddie Jordan je imao sreće i hrabrosti gurnuti za volan svojeg “7-up” Jordana na VN Belgije (1991.) jednog takvog klinca. Još jedna zanimljiva usporedba: Kimi je potpisao ugovor na 4 godine sa Sauberom, ali ga je Peter otpustio nakon 1 sezone kako bi on mogao potpisati sa McLarenom. Jordan je vjerovao da ima četverogodišnji ugovor sa Michaelom Schumacherom, ali imao je samo jednu utrku – Schumacher je nekako pobjegao iz njegovih ruku.

Gdje su bili 1991. John Barnard, Flavio Briatore, Nelson Piquet i Michael Schumacher? Oni su bili u Benettonu – četiri imena koja su poznata svim ljubiteljima ovog oktanskog sporta. Neki od njih su slavni, neki “neslavni”, a neki oboje. Ipak su to ljudi koji su postali ikonama  F1, a svi odreda su prvaci u svom biznisu. Takav poker mora udariti temelje jedne “mega momčadi”.

Dizajner

John Barnard rođen je 1946. u Wembleyu u Londonu. John je bio svjetski priznat dizajner i pripisuje mu se uvođenje dvije inovacije u svijet F1: polu-automatske mjenjačke kutije i kompozitne šasija od karbonskih vlakana. Barnard je počeo s radom u “Lola automobilima” kao mlađi dizajner i radio na mnogim projektima vezanima uz šasiju. Zanimljivo je spomenuti da ga je u Loli život spojio sa Patrickom Headom, koji će kasnije pomoći Franku Williamsu u osnivanju Williams F1 ekipe. Između njih dvoje razvilo se sjajno prijateljstvo, a Head je bio kum na Barnardovom vjenčanju ranih sedamdesetih.

1972. Barnard se pridružio McLarenu i ostao tamo tri godine radeći sa Gordnonom Coppuckom na dizajniranju pobjedničke M23 šasije. Uz to, radio je  na projektima za Indycar natjecanja. Kasnije je dizajnirao “Chaparral 2K” šasiju s kojom je Johnny Rutherford osvojio prestižnu utrku Indianapolis 500 i CART prvenstvo.

Barnardov uspjeh u SAD-u privukao je pažnju Rona Dennisa koji ga je 1980. doveo u McLaren gdje je započeo rad na McLarenu MP4. To je bio prvi bolid sa kompozitnom šasijom od karbonskih vlakana (CFC) uz Lotus 91 Colina Chapmana. Hercules Aerospace je bio zaslužan za proizvodnju Barnardove šasije. John Watson pobrinuo se masivnim sudarom na VN Italije 1981. uvjeriti javnost da je šasija čvrsta i genijalna. Niki Lauda 1984., a kasnije Prost 1985. i 1986. godine osvajali su naslove sa Barnardovim bolidima. 1986. godine Barnard prelazi u Ferrari, a iza sebe ostvavlja 31 pobjedu s McLarenima.

U Ferrariju se suočio s velikim zadatkom. Talijani su čekali pobjedu od 1985. i Alboretove pobjede na VN Njemačke. Ferrari je iskrcao veliku sumu novaca kako bi Barnard osnovao dizajnerski ured u Guildfordu u Engleskoj i vratio Ferrari na tron. Gerhard Berger je pobijedio na zadnje dvije utrke 1987. godine i još jednom 1988. Ali, McLareni sa Hondinim pogonom bili su nedodirljivi. McLarene su dizajnirali Gordon Murray i bivši Barnardov kolega – Steve Nichols. Ferrari je završio 4.-i 1987. i 2.-i 1988. u konstruktorskom poretku.

Barnard je prave rezultate očekivao tek od 1989. godine zbog promjene pravila – svi bolidi morali su koristiti 3.5 litarne motore – bio je to kraj turbo ere. Barnard je pokrenuo ured u Engleskoj i šokirao mnoge Ferrarijevce koji su taj ured imali u Maranellu godinama. Maknuo se i od Talijanskih novinara koji su secirali i kritizirali svaki potez i grešku. Također, zabranio je dugogodišnju tradiciju –  mehaničari više nisu smjeli testirati sa bocom vina na stolu za vrijeme ručka, a to je Talijane totalno šokiralo. Iako je ostvario solidne rezultate sa Mansellom i Bergerom u sljedećim godinama 1990. odlučio je potražiti novu ekipu. Prost je stigao u Maranello, a Berger je otišao u McLaren – no ni to nije zadržalo Barnarda. Odlučio se za Benetton koji je smješten u Engleskoj i rekao da se želi maknuti od Talijanske javnosti.

Kao tehnički direktor, asistirao je Roryju Byrneu na B190 bolidu za 1990.godinu. Nelson Piquet došao je do 2 pobjede u Japanu i Australiji. Barnard je pomogao i u kreaciji B191 modela za 1991. godinu zajedno sa Mikeom Coughlanom. John Barnardov utjecaj je i danas vidljiv na bolidima. Piquet je s njegovim bolidom stigao do 23.-e i posljednje pobjede u karijeri na VN Kanade. Kasnije je kreirao modificirani B192 model sa Roryjem Byrneom i Rossom Brawnom s kojim će budući sedmerostruki svjetski prvak ostvariti prvu pojedu u karijeri na VN Belgije. Ubrzo nakon toga napušta ekipu Benettona zbog svađe sa šefom ekipe, Flaviom Briatoreom, i vraća se u Ferrari. Briatore je za Barnarda tvrdio da je to čovjek koji vam neće donijeti nekoliko desetinki, nego nekoliko sekundi prednosti.

Benetton B191 u rukama Nelsona Piqueta

Njegova inovacija na B191 modelu je i danas od velike važnosti. Barnard je prvi smislio kako u što kraćem vremenu promijeniti nos bolida. Njegova ideja o nosu bolida koji se samo “natakne” na ostatak bolida je genijalna. Nije više trebalo “prčkati” odvijačima i gubiti dragocjene sekunde u boksu kada bi vozači slomili  prednji dio bolida. Gubitak downforcea zbog oštećenja prednjeg dijela postao je prošlost.

Šef

Šef ekipe bio je veliki Luciano Benetton.  Ovog karizmatičnog Talijana nervirala je činjenica da ne može tek tako svoj logo i boje plasirati na bilo koju ekipu. Želio je u svom stilu promovirati vlastitu liniju odjeće na bolidima Formule 1. Shvatio je da treba stvoriti vlastitu momčad koja će mu biti najbrži putujući reklamni pano. 1986. godine, godinu prije nego je Red Bull uopće postojao kao piće, odlučio je posjedovati vlastitu F1 ekipu, a to bi mu bila prava nirvana za njegove marketinške planove. Kao i svaki pravi biznismen kojem u venama teče profit, a ne brzina, želio je rezultate i to odmah! Nije se pojavio u F1 samo kako bi se natjecao. Želio je da njegovi automobili odmah pokažu zube momčadima poput McLarena, Williamsa i Ferrarija.

Flavio Briatore danas je sinonim za “Crashgate”. No, Flaviovi problemi sa zakonom počeli su mnogo prije samog dolaska u F1 svijet. Flavo je rođen 1950. godine u Verzuolu u Italiji pokraj Maritimskih Alpi. Bio je dijete učitelja i učiteljice, ali ni to nije posebno pomoglo jer nikako nije uspio završiti javnu školu. Uspio je dva puta pasti razred. Roditelji su ga upisali u privatnu školu, a tamo je napokon došao do diplome sa najnižim ocjenama. Počeo je graditi karijeru kao ski-instruktor i restoran menadžer. Otvorio je vlastiti restoran imena “Tribüla”, što je bio njegov nadimak. Restoran je bio čisti promašaj i morao ga je zatvoriti zbog nagomilanih dugova. Kasnije se okušao kao prodavač polica osiguranja. Jedno vrijeme radio je kao prvi asistent Attilia Dutta, vlasnika firme za bojanje, ali Dutta su raznijeli bombom 1979. godine tijekom paljenja automobila pa je Flavio opet ostao bez posla.

No, Briatore se seli u Milan i radi na burzi vrijednosnica, a tamo upoznaje Luciana Benettona. Flavio postaje Lucianov čovjek za svakojake poslove, a to mu donosi hrpu tužbi za raznorazne prijevare. Našla se tu i tužba zbog prijevara u kockanju i kartanju. Kako ne bi morao iza rešetaka, Briatore je jedno vrijeme živio u Saint Thomasu na Djevičanskim otocima. U zatvor nikada nije otišao, a na teritorij EU vratio se tek kada je nastupila zastara na sve tužbe. Briatore se obogatio stvarajući Benettonov lanac trgovina na teritoriju SAD-a.

Prvi puta Briatore je prisustvovao utrci F1 na VN Australije 1988. godine. Luciano Benetton imenovao ga je komercijalnim direktorom svoje F1 ekipe koja je prije bila Toleman. Ubrzo nakon toga napredovao je na mjesto direktora ekipe. Briatore, iako nije imao pojma o F1, uspio je od Benettona stvoriti silu. Upravo je Briatore doveo Barnarda, ali ga i otpustio zbog neslaganja u financijama. Doveo je i mladog Michaela Schumachera iz Jordana za kojeg je smatrao da je čudo. Izgradio je oko njega momčad, a Michael mu je vratio pobjedama u SPA-u 1992., Estorilu 1993., a u konačnici naslovima svjetskog prvaka 1994. i 1995. godine. Benetton je ostvario i naslov svjetskog prvaka u konstruktorima 1995. godine. Naravno, gdje je Briatore tu su i tužbe za varanje – 1994. godine Benetton je bio predmet istrage zbog varanja, a Schumacher je dobio zabranu nastupanja na 2 utrke.

Pošto rezultati nisu nastupili odmah, Luciano je tražio žrtvu, a Briatore mu je servirao Barnarda.  Barnarda je taj slavni B191 koštao posla. Luciano nije bio strpljiv čovjek. Da se razumijemo, Benetton je možda i bio baziran u Englskoj, ali genetski to je bila Talijanska ekipa tako da si John Barnard nije baš odabrao najbolje kada je bježao od Ferrarija. Na sreću, Benetton nikada nije posebno žalio za Barnardom jer su u ekipi ostali multi-talentirani Rory Byrne i Ross Brawn. Sve je polako dolazilo na svoje, a novinari su to opisivali kao “sjajan menadžment”. No, o čemu bi mi danas pisali da ovakvi likovi nisu krojili povijest.

Flavio Briatore i Luciano Benetton

Legenda

John Barnard je čekao odlazak i obavljao svoj “gardening leave”, kako to nazivaju Britanci. Taj proces trajao je sve do VN Kanade – na kojoj je Nelson Piquet pobijedio u Benettonu B191. To mu je bila posljednja pobjeda u karijeri. Legendarni Brazilac iz Benettona imalo je probleme s percepcijom dubine još od nesreće tijekom treninga na VN San Marina 1987. godine. Pojavio se problem sa gumom na bolidu u “neslavnom” Tamburellu. Piquet je odšetao sa mjesta nesreće, ali nije nastupio na utrci u nedjelju jer mu je to zabranio Sid Watkins. Piquet nije nikome pričao o svojim simptomima, a Sid se uzdao u svoje “šesto čulo” koje imaju dobri doktori jer je vidio da nešto nije u redu sa njegovim pacijentom.

Piquet je kasnije izjavio:

“Svaka dva tjedna odlazio sam u bolnicu u Milanu. Polako mi se stanje popravljalo, ali u prvim mjesecima izgubio sam i do 80% dubine vida. Morao sam dobro paziti i gledati oznake za kočenje. Bio sam vrlo dobar u vožnji iza nekog bolida, ali kada sam ja bio vodeći bilo je koma! To je bilo 1987. Tada je završilo utrkivanje za mene. Dalje sam se natjecao samo zbog novca.”

Rookie

I na kraju… dolazimo do Michaela Schumachera… onda još nepoznatog entiteta. Menadžer mladog talenta, izvjesni Willi Weber, čuo je uz čašicu vina u društvu da je Jordan u problemima. Njihov vozač je neočekivano završio iza rešetaka i nije se znalo kada će izaći na slobodu. Očajno im je trebao pilot koji će uskočiti u bolid i odvoziti sljedeću utrku. Weber je dobio Eddiea na telefon, ali Irac je bio skeptičan. S potpunim pravom, jer tko bi stavio vozača sportskih automobila za volan F1 bolida? Postojala je cijela hrpa iskusnijih vozaa koji su se nudili Jordanu. Bilo je tu mnogo uvjeravanja i podmazivanja. Jordan je upitao Webera da li je Michael kada vozio na SPA-u? Prije interneta takve stvari bilo je teško saznati. Schumacher je vozio Sauber-Mercedes u svjetskom prvenstvu sportskih automobila 1990. godine. Jedna od utrka tog natjecanja te sezone je bila i Spa. Weber je uvjerio Jordana da je Schumacher zaista vozio na Spau, ali nije! Schumacher se taj vikend natjecao u Wunstofu i pobijedio na petoj utrci Njemačke F3 u kojoj je te godine osvojio naslov prvaka.

Weber je bio uvjeren da će se Schumacher dokazati i da za tu sitnu laž kasnije nikoga neće biti briga. Bio je u pravu jer glavna Jordanova briga nije bila riješiti se Michaela, nego ga zadržati. Eddie Jordan je morao platiti 150 000 funti Mercedesu kako bi potpisao Michaela za tu utrku, a novac je uvijek problem za ekipu sredine grida koja je baš to jutro dobila vijest da im je kamion zaplijenjen radi dugova kreditorima.

Michael Schumacher u Sauber-Mercedesu C11 na putu prema pobjedi 480km Mexico Citya (1990.)

Tjedan prije utrke, Schumacher je impresionirao Jordanovog dizajnera Garya Andersona i ekipnog menadžera Trevora Fostera na testiranjima u Silverstoneu. Problem je bio Spa, na kojemu je Schumacher bio samo kao gledatelj. Andrea de Cesaris je trebao pokazati Schumacheru stazu, ali nije bio u mogućnosti pojaviti se na vrijeme. Schumacher je sam upoznavao stazu na malenom sklopivom biciklu. Eksperti su uočili mladog Nijemca tijekom kvalifikacija na kojima je njegov auto savršeno ležao, a trkaće putanje su bile izvrsne. Jednostavno se i bez muke kvalificirao ispred iskusnijeg timskog kolege (7. mjesto). Njemački novinari kleli su se da nisu vidjeli takav talent još od Stefana Bellofa.

Na žalost, njegov debi trajao je manje od minute jer je Michael preforsirao kvačilo – navika iz sportskih automobila. Eddie Jordan svejedno je na sva usta hvalio svog vozača, ali primjetili su ga i drugi.

Prije svega, Flavio Briatore! Na istoj utrci njegov je vozač, Roberto Moreno, postavio najbrži krug u automobilu koji je bio najbolji od ostatka grida – vrh su činili McLaren, Williams i Ferrari. Već sljedeće utrke, Moreno je bio vani, a Michael Schumacher u Benettonu. Šokiralo je to Jordana i Morena. To je bila prva sezona Jordana u F1 – u sportu kojeg Ron Dennis opisuje kao “klub piranja”.
Willi Webber i Schumacher nisu bili iskusni igrači u ovom sportu, ali su nadmudrili Jordana time što nisu potpisali puni ugovor, već ugovor o jednoj utrci. Jordan je uložio žalbu na britanskom sudu i želio ga je spriječiti da vozi za Jordan, ali nije uspio.

Zanimljiva je činjenica da su obje ekipe, Jordan i Benetton, prijavile Michaela Schumachera kao svojeg vozača na VN Italije. On, naravno, nije mogao voziti za obje, ali mogao je ostati bez obje. Bernie Ecclestone sjeo je za stol sa svim protagonistima i pričao ili vikao ili zastrašivao. Na kraju je odlučio da će Schumacher nastupati za Benetton. Zašto Benetton, a ne Jordan? To je već teško reći!

VN Italije 1991. godine bila je Nelsonova 200. utrka, a Schumacherova druga. Schumacher se kvalificirao kao sedmi ispred trostrukog svjetskog prvaka. Zadržao je svoju poziciju kroz kaotični start. Mansell je na toj utrci pobijedio ispred Senne, ali Schumacher je završio peti u bodovima i 10 sekundi ispred svojeg kolege Piqueta. Sedam godina kasnije otkriveno je da je Benetton morao isplatiti šesteroznamenkastu sumu Jordanu za Michaela. Jordanu to nije bila zadovoljština pošto je Schumacher odveo Benetton do dva naslova, koja su trebala biti Jordanova. Ali, Jordan nije imao Byrnea i Brawna.

Michael Schumacher na Spa-u 1992. godine –  prva pobjeda

Taj Benetton B191 bio je početak jedne velike priče. Završila je kako je završila, ali pozadinske priče i spletke su nešto što je obilježilo tu godinu – godinu stvaranja jedne dominacije i sile.  Poučna je iz razloga što vidimo koji su svi elementi potrebni da bi se stvorila sjajna ekipa. Potreban je izvrstan vozač, sjajan dizajnerski tim, odlučan šef, financijska pozadina i dobar motor. Ni jedan uspjeh ne dolazi preko noći, a ljudi iz Benettona upisali su se u povijest.