Veljača 2025. – plan

Kad si u ranijoj životnoj dobi pa od nekog starijeg čuješ priče da netko zaista nema vremena za druženje, biljar, pikado, čak ni za kavu ili poziv – siguran si da je to nekakav bullshit. Možeš si misliti da kroz par mjeseci nemaš vremena odvojiti sat ili dva za stare drugove. Međutim, kad sam dođeš u neke godine onda shvatiš da to možda i nisu bile prazne priče. Sad u ovom životnom periodu ljudski CPU se često pregrije i kad se nakupi nekoliko neodgovorenih mailova, a kamoli nešto više od toga. No, šest godina stara WhatsApp grupa pod imenom “Biljar, pikado i F1” ne bi imala nikakvog smisla da se tu i tamo istoimeni plan ne realizira, pa priču krećemo od tud.

Partija biljara dovela je do spontanog dogovora da bismo mogli ove godine pogledati koju utrku i uživo. Luka, inače svježe zaručeni imućni fiškal i bivši renomirani pop glazbenik, je odmah pristao, a Robert, svježi otac, je morao (pogađate) reći da će malo razmisliti. S obzirom da i Luka i ja znamo što to znači – nastavili smo planirati put za nas dvojicu.

Medijska akreditacija F1puls portala za ovu sezonu još je uvijek na “In review” statusu na FIA AMS, tako da je plan bio kupiti dvije pučanske karte, pa ako se u međuvremenu nešto promijeni po pitanju akreditacije (a do dan danas nije) – ja bih s guštom jednu sesiju pogledao iz media centra dok Luka baulja oko staze.

Trošak dvije karte za General admission (gp1tickets): 316 EUR

Iako bi Lukina Panda bila automobil s kojim bismo se puno lakše uklopili u talijanski štimung i dolce far niente, on je preuzeo ulogu putnog DJ-a, a ja sam suvereno odradio ulogu šofera u svojoj luksuznoj limuzini. Ta kombinacija funkcionirala je besprijekorno skoro cijelim putem, doduše, uz par auditivno izazovnih trenutaka pred sam kraj puta kad su na playlistu stigli System of a Down i Slipknot. No, krenimo ispočetka.

Priprema

Svjesni da će biti nemoguće (i nepotrebno) tražiti smještaj u Imoli – istu večer smo nakon biljara sakupili mozgove i razmislili gdje se stacionirati tijekom GP vikenda. Prvi prijedlog srolao se beskompromisno s jezika – Sassuolo. Zvuči izvanredno. Što nije neki reprezentativac tamo igrao, netko od nas je primijetio. Možda Faenza? Tog rješenja će se sigurno sjetiti i drugi F1 fanovi zbog Toro Rossa, pa će tamo biti bespotrebno skupo. Idemo dalje. Modena? Ravenna? Sat vremena puta od hotela do staze bilo bi prihvatljivo. Onda opet, vrijedilo bi svratiti do Bologne, dok smo već u blizini. Maranello također. Luka bi u Bresciu u muzej Beretta. Ja bih negdje na testnu stazu par krugova u Formuli 4 ili u nekom superautomobilu. Na kraju, odabrana je Ferrara kao gradić dovoljno blizu svemu navedenom, a dovoljno opskurno da ne bude krcato F1 svjetinom.

Sat vremena trebalo bi nam za doći od hotela do Maranella; sat vremena od hotela do Bologne; sat vremena od hotela do Imole. Sat vremena je ništa: isparkirati se, odlušati “A Kind of Magic” album od početka do kraja i uparkirati se. Gospodin Beretta je otpao jer je Brescia van svake logične putne kombinacije, a testni kilometri u Formuli 4 otpali su zbog zauzetosti staze u dane kad je nama to bilo izvedivo.

Maxxim hotel Ferrara, soba za dvoje, tri noćenja: 413 EUR
Muzej Ferrari Maranello, dvije karte: 54 EUR

Petak

Light motiv cijelog puta je bio da se nećemo previše pripremati. Idemo na odmor, pa će u atmosferi odmora biti i priprema za put. Logično da ću ubaciti ribarsku kapu i rezervne tenisice, a ostalo se može kupiti i u Italiji, ako zafali. Jedan mali kofer bio je dovoljan za sve ostalo. Kod Luke je bila ista situacija, osim što je ponio i ruksak da na stazu može ponijeti knjigu, križaljku, grickalice i litrenku vode.

Moj put je započeo u 5:50 kad sam se iz predgrađa zaputio prema užem centru pokupiti svog suputnika. Playlista je, naravno, krenula s talijanskim hitovima pa su se tako do dolaska na takozvani Britanac orile Gloria Umberta Tozzija, L’italiano Tota Cutugna, Senza una donna Zucchera i slične svevremenske uspješnice. Vidno naživciran stanjem asfalta u užem centru grada razmotrio sam opciju da ostanem u Zagrebu i obavim svoju građansku dužnost glasovanjem na lokalnim izborima. No, Luka me urazumio i uvjerio da ću priliku dobiti u drugom krugu izbora, te da možemo nastaviti s prvotnim planom. Vrijedi istaknuti da je cesta u ulici Ivana Kukuljevića (500 metara udaljena od Trga bana Jelačića u glavnom gradu Republike Hrvatske) bila najveća mučnina za ovjes mog automobila tijekom nadolazećih par tisuća kilometara koliko smo napravili u iduća četiri dana.

Sedmodnevna vinjeta za Sloveniju: 16 EUR
Dizel dotankavanje: ~50 EUR
Talijanski autoput do Ferrare: 18 EUR

Prva stanka bila je pokraj “Male Venecije”, odnosno Samobora, gdje smo natankali do čepa i uzeli putne kave. Za doručak je još rano, a moja navika je ionako da na putovanjima ovim smjerom stanem u Marché u Sloveniji. Tako je i bilo. Osim manjeg incidenta s Lukinom narudžbom doručka, usluga na njihovim postajama je besprijekorna. Postrojenja su čista, cijene prihvatljivo visoke, a hrana taman onog lijepog putnog okusa koji bi doma bio za kućnog ljubimca, ali na putu ima određeni žuž.

Bez ikakve nove stanke u Ferraru smo stigli u 11:30. Gradić u Emiliji-Romagni udaljen je nekih 500 kilometara vožnje od Zagreba, a u njemu živi nešto više od 130 tisuća ljudi. Iako samo malo manje naseljen od našeg Splita – u njemu se nije dalo puno toga za vidjeti. Za nekog tko je cijelo djetinjstvo gledao s balkona sjeverno na klišku tvrđavu, a južno na Jadransko more – nekakav “Castello Estense di Ferrara” ne predstavlja nikakvo posebno veličanstvo niti impresivan pejzaž.

Ideja je ionako bila da se Ferrara iskoristi kao mirna centrala odakle bismo putovali na željene destinacije pa se u tom smislu može reći da je grad zadovoljio. Kasnije će se pokazati da u mnogim drugim stvarima, poput restorana, baš i nije.

Za parking sam bacio pogled na Google recenzije i pronašao “Lot Centro Storico” koji se s ocjenom 4,4 činio kao dobro rješenje. Međutim, u praksi se pokazalo da sam trebao pomnije pročitati recenzije jer bi tako izbjegao ogrebotinu na svojoj limuzini. Naime, parking je zanemarivo jeftin (nešto u rangu 3 eura dnevno), ali nigdje na tablama ne piše upozorenje da morate platiti par eura reketa mladim luksuzno odjevenim poduzetnicima/kulturnjacima koji šeću parkingom i skeniraju svaki novopridošli automobil. Kad nam je prvog dana pristupio spomenuti poduzetnik – hladno smo ga ignorirali. To je rezultiralo solidnom ogrebotinom na suvozačkoj strani koju smo otkrili sutradan. Tko kaže da nema posla? Tko hoće raditi – vidite da se posao lako nađe! No, natrag na prvi dan.

Ručali smo odmah po dolasku u Trattoriji da Noemi, koja na Google recenzijama ima ocjenu 4,4 uz skoro tri tisuće glasova. Osam raviola za mojih devedeset kilograma bića nije dosta, sve da su najfiniji na svijetu, a i nisu bili. Lukinu tugu od lazanje suvišno je komentirati.

Ručak prvi dan: 37 EUR

Check-in u hotel bio je ugodan, osim što nam nisu odobrili zahtjev za dva kreveta. No, pošto nijedan od nas dvojice nema homoseksualne tendencije – to nije bio problem.

Ferrara – Bologna vlak (dvije povratne karte koje vrijede svakog centa): 20 EUR

Isto poslijepodne iskoristili smo za posjet Bologni gdje sam ja ranije bio samo usputno. Za razliku od Ferrare, ovdje se ima što za vidjeti. Lijepa Piazza Maggiore, Neptunova fontana, bazilika sv. Petronija (jedna od najvećih gotičkih crkava na svijetu), dva tornja (Due torri). Usput smo naišli i na lego verziju F1 bolida, a po ulicama je bilo očigledno da je grand prix vikend u tijeku. Navijači su bili posvuda, i to uglavnom u Ferrarijevim odorama. Viđali smo i relativno puno papaya outfita, Red Bulla tu i tamo, kao i Williamsa. Mercedes nije bio pretjerano popularan, što pomalo iznenađuje s obzirom na to tko im je trenutno drugi vozač. No, za pretpostaviti je da će njihov “merch” tek morati kupiti u nadolazećim danima.

Druga bitna razlika od Ferrare bio je izvanredan restoran Osteria angolo gdje smo se kvalitetno najeli i napojili uz izvanredno stolno vino.

Večera prvi dan: 72 EUR

Subota

Iako je razum sugerirao da bi u subotu s našim General admission kartama trebali ranom zorom krenuti put staze, uvjereni u ruku sudbine odlučili smo najprije poći u Maranello. 84 kilometra udaljeno selo skromno je i pitoreskno kao što bi bilo i da nije korijen jednog od najvećih svjetskih automoto brendova. Sasvim je normalno da navigacija kaže da smo od Ferrarijevog muzeja udaljeni 1 minutu, a pogled lijevo i desno puca na lokalne vinograde i relativno skromne seoske kuće.

Luka je karte za muzej kupio online jer smo htjeli izbjeći gužvu na blagajni uživo. Međutim, naivnost tog plana upravo leži u logici na kojoj se bazirao. Problem prvi pojavio se čim smo parkirali automobil. Aparat za naplatu parkinga bio je nedokučiv za slovensku obitelj ispred nas. Srećom, da ne gubimo previše vremena – lokalac nas je na tečnom talijanskom jeziku uputio da koristimo drugi aparat jer ovaj nije u funkciji. Pogledom na drugi aparat uvidjesmo da je tamo red nešto duži, ali ništa drastično. Čak i da je dvadeset ljudi ispred vas, radi se o kupovini parkirne karte. Realno, koliko dugo može trajati po osobi? Ispostavilo se, poprilično. Kad je ista obitelj Slovenaca došla na red ispred nas vidjeli smo i zašto. Dojma sam da je ekran aparata odlazio na stand-by puno prebrzo, a dok je gospodin Slovenac pronašao načina za promijeniti jezik na engleski i odabrati željena dva sata parkinga – pogubio je sve živce. Njegova frustracija postala je komična jer je sve skupa počelo ličiti na pravi autentični “Ferrari experience”. Ajd’, riješili smo i to. Srećom, imamo karte pa ćemo brzo ući u muzej. Pogrešno, cirkus je tek započeo.

Red za ulazak u muzej formiran je improvizacijom ljudi kako je tko nadolazio što je stvorilo glavobolju za dva radnika muzeja koji su pet minuta prije otvaranja izišli vani i pokušali napraviti nekakav red. Donijeli su stupiće s gurtnama koje su nas trebale disciplinirati i odijeliti što je u teoriji dobra ideja. No, u praksi je bilo problematično. Najprije nisu mogli izvući gurtne, onda su posumnjali da je stupić pokidan, zatim je došao nadzornik koji je juniorima trebao pokazati kako se to radi pa se ni sam nije baš snašao, da bi na koncu nakon dosta muke i sramote ipak uspjeli. Dojma sam da smo im bili dužni aplauz, ali su se morali zadovoljiti sa smijehom i par okinutih fotografija.

Formirana dva reda bila su namijenjana za one koji su kupili karte i za one koji tek moraju na blagajnu. No, suprotno logici i očekivanju – mi s kupljenim kartama smo čekali duže, a oni koji su morali na blagajnu su imali prednost. Štoviše, u jednom trenutku se pojavio i treći (spontano kreiran) neidentificiran red koji je ulazio van svake regule.

Šetnju po muzeju slike će opisati bolje nego tisuću riječi, a dodat ću samo da je cirkus upotpunjen pod a) cijenama u muzeju i b) činjenicom da vas u razgledavanju ometaju radnici muzeja koji brišu prašinu i peru podove ispred vas.

Nakon malo jačih sat vremena istraživanja muzeja smo odlučili da je vrijeme da se lagano uputimo prema stazi. No, tik prije izlaska iz kompleksa naišli smo na simulator. 30 eura koštalo je par minuta vožnje, a ako ništa drugo – vrijedilo je sjesti u taj mock-up bolid da opalimo par fotografija. Uostalom, nikad ne znaš – ako uspijemo napraviti neko spektakularno vrijeme – možda nas i Ferrari pozove da pomognemo u pripremi trkaćeg vikenda. Marc Gene je čovjek koji ipak polako ulazi u određene godine.

U škare-papir-kamen sam rutinirano pobijedio pa je Luka morao prvi sjesti, a ja sam računao upiti znanje elementarnih procedura da što kasnije što bolje iskoristim svoje minute. Međutim, potpuna nekompetencija koju je demonstrirao natjerala me da ne da upijam znanje nego da se odmaknem podalje od simulatora kako drugi posjetitelji ne bi pomislili da imamo veze jedan s drugim. Sve je to puno uvjerljivije izgledalo kad sam ja preuzeo kormilo, pa mi se činilo da nije šteta utrošiti tih 30 eura za par minuta vožnje. Luka je vjerojatno drukčijeg dojma jer je više vremena proveo izvlačeći se iz šljunka nego na asfaltu.

Prije odlaska smo namjestili naše najbolje face “neokaljane mišlju” ispred Ferrarijevog pit-walla kako bi se bolje uklopili u opće ozračje.

Simulator: 30 EUR po osobi

Pri dolasku na stazu znali smo da je za danas glavni zadatak proučiti što nam General admission karta nudi na ovoj stazi. Ispostavilo se – ne previše. Treći trening proveli smo lunjajući okolo i planirajući gdje ćemo se stacionirati za kvalifikacije. S obzirom na to da smo bili fokusirani na doživljaj Imole više nego samu situaciju na stazi – prošli smo je u potpunosti s vanjske strane i tu i tamo prošli ispod mostića staze i pogledali što se nudi s unutrašnje strane. Suprotno iskustvima iz Monze – Imola je doista bila vrlo korektno organizirana, barem što se bioloških potreba tiče. Na stazi je jedna osoba mogla pojesti sendvič i popiti piće za 18 eura, što je solidan, ali prihvatljiv iznos.

Da se ne vratimo ljepšim polovicama praznih ruku kupili smo i dva suvenira. Ferrarijeva šilterica me došla 40 EUR, što je jeftinije nego na većini drugih staza.

Vremenski uvjeti bili su idealni. Sunčano, bez padalina, ali i bez žege. Za kvalifikacije smo stali s unutrašnje strane “variante alta” zavoja gdje se sa svega par metara udaljenosti lijepo moglo vidjeti kako bolidi dolijeću nakon Acque Minerali i koče za šikanu. Incidenata na tom dijelu nije bilo, ali smo na velikom ekranu vidjeli Tsunodu u ogradi. Iako svi dobro znamo koliko su bolidi sigurni u modernoj eri Formule 1 – kad se takvo što dogodi i kad si prisutan uživo, malo se smrzneš i ti i svi oko tebe. Kao da ti do glave dođe da to nisu likovi iz video-igrice koje samo gledaš na ekranu. Sliku sad prati i zvuk, šušur s tribina, vrućina na koži i miris gume – sve je nekako realnije, svaki receptor intenzivnije radi svoj posao pa je i impresija sudara jača.

Putem oko staze (gore oko Tosa zavoja koji je na brdašcu) naišli smo na jednog nabrijanog redara koji je General admission raji branio ne samo ulaz na stazu nego i pogled preko ulaza. Koliko god je zabavno zvučala ideja vidjeti što razulareni Talijan može napraviti znatiželjnim gledateljima – ipak je sve prošlo bez incidenta. Njegovo gestikuliranje i nametanje u facu je imalo potencijala za kvalitetnu anegdotu jer se nismo imali namjeru maknuti, ali kad te prazne prijetnje traju predugo i kad shvatiš da do eskalacije neće doći – onda nastaviš dalje putem kojim si i ranije planirao poći, a nagelirani redar nastavi kompenzirati nedostatak centimetara na drugim pridošlicama.

Pri povratku u Ferraru večerali smo u pizzeriji i koktel-baru “Me”, jer su Google recenzije da se radi o najbolje rangiranom establišmentu u našoj blizini. Cijene su bile slične kao na ručku prvog dana, ali je kvaliteta bila tragična. Dovoljno je reći da je četiri mjeseca nakon tog događaja (u momentu dok ovo pišem) Luka osjećao potrebu pripomenuti mi da slučajno ne zaboravim: “Stavi obavezno onu sranjsku pizzu koju smo jeli”. Dojam je popravio fenomenalan sladoled (jedan scoop – 4 EUR) “Panna & Caffe” kojem smo se opetovano vraćali nakon obroka u Ferrari.

Za kraj dana smo (ponovo) pogledali jednu od najboljih epizoda u povijesti televizije. 🤟 Naravno, radi se o Pine Barrens epizodi Sopranosa.

Nedjelja

Idealni vremenski uvjeti od subote nažalost nisu se prenijeli na nedjelju. Nebo se razvedrilo, a sunce udarilo malo jače nego nam je bilo po volji. Večer ranije kontemplirali smo gdje bismo se mogli stacionirati, a s obzirom na to da je filozofija puta bila takva kakva je bila – odlučili smo odgoditi bilo kakvo donošenje odluka. Jedino što je bilo sigurno jest da želimo doručkovati u hotelu i da put na stazu u 6 ujutro zbog bolje lokacije ne dolazi u obzir.

Doručak u hotelu nam je prosvijetlio pamet pa smo zaključili da od GA karata nema vajde, te da ćemo kupiti karte za tribinu. U prvom dijelu vikenda smo istraživali Imolu, sad je vrijeme da nedjelju provedemo gledajući utrku.

Dvije karte za Rivazza 2 zavoj: 483 EUR

S tržišta smo tako improvizirano povukli dvije malo moćnije karte, a na to isto tržište vratili GA karte za nedjelju koje su i dan danas dostupne. 

S tim potezom odradili smo laganini jutro, ušli na stazu bez veće gužve, sjeli na tribinu i na pola pažnje pratili popratne sadržaje prije utrke. S obzirom da je sunce žestoko udaralo, vrijeme je stajalo na mjestu i do početka smo obojica pustili korijenje na uskim sjedištima.

U krugovima prema startnom gridu pokušali smo napraviti koju fotografiju, ali niti za to imamo vještine, niti naši mobilni uređaji imaju dovoljno dobre kamere da bi to bila ikakva vrijedna vizualna uspomena. Dokaz u prilog tvrdnji:

Koliko god je bilo fora čuti skandiranje Verstappenu nakon završetka utrke – već umorni i gladni – nismo bili zainteresirani za pobjedničko postolje pa smo ubrzanim korakom krenuli do moje luksuzne limuzine koja je bila parkirana na privatnoj ledini kao i dan ranije. Bez ikakve posebne gužve izišli smo u promet i vratili se do hotela u Ferrari.

Za potrebe onih koji planiraju put i zbrajaju troškove bit ću detaljan pa reći da je i večera bila u lokalnoj pizzeriji, pa smo po glavi za jelo i piće ostavili cca 40 eura. Pobjednička strategija se ne mijenja pa smo produžili na sladoled i time zaključili ipak tempom intenzivnu nedjelju.

Ponedjeljak

Put natrag je odrađen rutinski. Preko vrata hotela ujutro u 8 sati; petnaestak minuta hoda do automobila; provjera eventualnih novih ogrebotina i pozdrav mladom poduzetniku koji nam je ovaj put za 2 eura uspješno čuvao automobil; petosatna vožnja razbijena kavom kod slovenske Postojne i izlet je došao svome kraju.

Nadoštukavanje rezervoara: 50 EUR
Autoput: 18 EUR

Obojica smo zaključili da je bila odlična ideja propisno se oprostiti s Imolom u zadnjoj godini prije nego je šutnu iz kalendara, a karakter puta je bio takav da se sigurno moglo pregledati više sadržaja i potrošiti značajno manje love. Međutim, premda to ovisi o prirodi svakog pojedinca – za nas dvojicu je sloboda od stresa, koja je rezultat skromnog planiranja i neopterećivanja detaljima, izvrsno odgovarala ovakvoj vrsti putovanja. Na kraju krajeva – to je Italija.

10 godina F1pulsa Čitaš nas redovito? Ne želiš više gledati reklame? Podrži Puls portal s 3 eura mjesečno na ovom linku