Jules Bianchi teško je stradao u nesreći na Velikoj nagradi Japana u Suzuki 5. listopada 2014. godine. Ostatak života proveo je u komi i preminuo je 17. srpnja 2015. godine u bolnici u rodnoj Nici, par tjedana prije svog 26. rođendana. Od toga dana prošlo je već punih 10 godina, a tim je povodom Charles Leclerc za službenu F1 stranicu napisao neka od svojih sjećanja na Julesa.

Leclerc je osam godina mlađi od svog kuma Bianchija, a obitelji su im bile vrlo bliske kroz njihovo djetinjstvo. Charlesov stariji polubrat Lorenzo i Jules bili su najbolji prijatelji, stoga se u ranijim godinama osjetila razlika u godinama, no kasnije su i njih dvojica postali vrlo bliski prijatelji.

Ne propusti nijednu vijest: Priključi se našem WhatsApp kanalu besplatno i anonimno klikom ovdje!

Njihove zajedničke uspomene sežu dalje od trkaćih staza pa se tako Leclerc prisjetio gledanja svog prvog hororca u životu:

“On nije znao da se pravim da spavam. On se pokušavao pobrinuti da spavam jer je htio gledati taj film s mojim starijim bratom!”

“Jules je bio istinski dobra osoba. Bio je jako zabavan i imao je svojih ludih trenutaka kad biste dobili priliku da ga jako dobro upoznate. Uvijek mu je bilo drago pomoći i zabaviti se.”

Najposebnije uspomene su mu ipak one na karting stazi u vlasništvu Bianchijevog oca na kojoj su provodili “sate i sate” nakon što bi se staza zatvorila za javnost. Istaknuo je Julesovu iznimnu upornost i kompetitivnost:

“Jules je bio najkompetitivnija osoba koju sam ikad upoznao i imam osjećaj da imam tu kompetitivnost zbog Julesa.”

“Ta kompetitivnost je bila prisutna u našim utrkama u kartingu, ali i u najglupljim stvarima koje smo radili kod kuće, identična kompetitivnost je bila prisutna. Bio bi toliko frustriran kad bi izgubio u bilo čemu!”

“Također je bio vrlo opsesivan na način da bi, kad god nije bio dovoljno dobar u nečemu, idućih mjesec, dva ili tri trenirao u svakoj mogućoj prilici koju je imao. Primjerice, sjećam se kad smo igrali skvoš. Prvih par puta je već bio puno bolji od mene, a onda se sjećam da je pet ili šest mjeseci kasnije organizirao turnir s jednim od najboljih 20 na svijetu.”

“Zapravo je bio jako dobar i to je bilo vrlo, vrlo impresivno jer je trenirao svakog dana da postane bolji u skvošu. To je osobina kojoj sam se uvijek divio kod Julesa.”

Dodao je kako je Jules uvijek davao svoj maksimum i kako se nada da će ga se pamtiti kao iznimno talentiranog vozača koji nikad nije dobio priliku da pokaže koliko je zaista talentiran, no kao najvažniju stvar istaknuo je njegov karakter:

“Postoje određeni ljudi kojima kroz njihove oči i osmijeh možete vidjeti koliko su dobre osobe – mislim da je Jules jedan od njih. Za mene je to vjerojatno najbitnija stvar koje se treba sjećati u vezi Julesa – koliko je dobra osoba bio i koliko je posvećen bio u pokušajima da ostvari svoje ciljeve.”

Zvijezda koja nikad nije zasjala

Teško je reći kakvu bi karijeru Jules Bianchi ostvario u Formuli 1, no svakako je bilo znakova da je mogla biti odlična.

Čim je sjeo u formule, pokazao je da zna pobjeđivati i kao debitant 2007. osvojio Francusku Formulu Renault 2.0. Uslijedile su dvije sezone Formule 3 Euro u kojima je osvojio treće i prvo mjesto, a svojim vožnjama probio se do mjesta prvog člana Ferrarijeve vozačke akademije koja ga je podržavala u ostatku karijere.

U dvije sezone GP2 serije dvaput je bio treći, a oba puta se ispred njega nalazili iskusniji vozači – 2010. budući pobjednici F1 utrka Pastor Maldonado i Sergio Perez, a 2011. Romain Grosjean i Luca Filippi. U posljednjoj juniorskoj sezoni natjecao se u tada vrlo respektabilnoj Formuli Renault 3.5, iz koje su mnogi vozači izravno napredovali do F1, i ponovo bio u samom vrhu, odnosno drugi, četiri boda iza prvaka Robina Frijnsa.

Istovremeno je skupljao iskustvo za volanom F1 na posudbi u Force Indiji, za koju je 2012. odvozio devet slobodnih treninga, a zatim je 2013. u zadnji tren dobio trkaće mjesto u Marussiji nakon što je ekipa raskinula ugovor s Luizom Razijom zbog problema sa sponzorima. Bianchi je redovito bio uvjerljivo bolji od timskog kolege Maxa Chiltona, a svoj status nadolazeće zvijezde potvrdio je na VN Monaka 2014., kada je s tim groznim bolidom donio Marussiji prve bodove u F1. Startao je pretposljednji, 21., a ciljem je prošao kao osmi – kroz utrku je već odradio jednu kaznu od pet sekundi, ali je nije odradio ispravno pa je u cilju dobio novih pet sekundi koje su ga bacile na, i dalje sjajno, deveto mjesto.

Par tjedana kasnije zamijenio je lakše ozlijeđenog Kimija Raikkonena na testu nakon VN Velike Britanije i s Ferrarijem postavio najbrže vrijeme. Činilo se da je to “teaser” tablica s vremenima na kompetitivnim sesijama iz budućnosti, no sudbina je htjela drukčije. Samo par dana prije Suzuke Bianchi je rekao da je spreman zamijeniti Fernanda Alonsa koji tada još uvijek nije potvrdio odlazak iz Maranella, a iako se to još ne bi ostvarilo, upravo se tijekom tog vikenda dogovarao njegov prelazak u Sauber. Bio bi to korak unaprijed u karijeri Francuza i prilika da dokaže da je zaista budućnost Ferrarija.

Nažalost, priču iz kišne nedjelje u Suzuki svi dobro znamo. Sve što je moglo poći po krivu pošlo je za nesretnog Julesa i njegov puni potencijal zauvijek je pretvoren u nepoznanicu. Izgubljen je mladi život, ali i velika sportska nada – nova generacija vozača s njim bi bila još bogatija i zanimljivija za pratiti, ali, kao i s mnogim fantastičnim vozačima koji su kroz povijest ostavili život na stazi, možemo samo maštati kako bi izgledalo da su duže ostali s nama.

Bio je to podsjetnik na ružnu stranu sporta, ali i osvještenje za brojne mlađe gledatelje (uključujući mene) koji su dotad imali sreće da nikad nisu svjedočili pogibiji na stazi. Između Japana i tragičnog vikenda na Imoli na kojem je svijet ostao bez Ayrtona Senne i Rolanda Ratzenbergera prošlo je dugih 20 godina i mnogi su zaboravili na rizik koji vozači preuzimaju svaki put kad sjednu u bolid i izađu na stazu.

Sigurnosni standardi već su tada bili na iznimno visokoj razini, no ova tragedija podsjetila je sve da njihov razvoj nikad ne smije prestati. Iz nje je proizašao halo, nevjerojatno čvrsta zaštita za glavu oko koje su mnogi (opet, uključujući mene, ali i mnoge bitnije aktere poput vozača te šefova ekipa) radili nepotrebne drame i pokušavali spriječiti njegovo uvođenje samo zato što im se vizualno nije dopao. Srećom, konačnu odluku donijeli su neki pametniji ljudi pa se danas jedva sjetimo da on postoji na bolidu, osim u situacijama kada spasi život.

10 godina F1pulsa Čitaš nas redovito? Ne želiš više gledati reklame? Podrži Puls portal s 3 eura mjesečno na ovom linku