Nastavljamo priču krajem 1970. godine. Nakon Bruceove smrti, Teddy Mayer preuzima vodeću ulogu u McLarenu, dok na čelu vozačke postave ostaje prva zvijezda momčadi Denny Hulme, sada poznatiji pod nadimkom „The Bear“(„Medvjed“), koji su mu dali McLarenovi zaposlenici nakon Bruceove smrti, jer je pokazao čvrst karakter i bio među prvima koji su se vratili na stazu, iako je bio jako blizak s Bruceom. Popularnost nadimka je samo ojačala kada je Denny zadobio teške opekline na šakama tijekom testiranja u Indianapolisu, ali se i povrijeđen ubrzo vratio za volan. Ostatak vozačke postave se stalno mijenjao, dva vozača pored Hulmea su teško bila konstantna i mijenjali su se i tijekom sezone. Ovo nije za čuditi jer je McLaren još uvijek tražio nekoga tko može nadoknaditi Bruceove sposobnosti u bolidu, ali biti od značaja u razvoju mašine. A tek kada uzmemo u obzir Mayerovu izjavu da su vozači „poput žarulja, skineš jednu i zamijeniš je s drugom“, tek tada ovakav rasplet događaja ne čudi.

Jedan od osnivača McLarena, Tyler Alexander je vijest o Bruceovoj smrti čuo dan poslije utrke Indianapolis 500, i odmah je avionom doletio u Britaniju. On se pobrinuo da zadrži momčad na okupu, i zajedno s Mayerom je počeo voditi tim koji je bio sastavljen od ljudi koju su tugovali, ali nisu odustajali od konačnog cilja koji je Bruce zamislio, a priča kaže da su se mehaničar dva dana nakon što im je Mayer saopćio da je Bruce „kupio farmu“ pojavili u radionici i uzeli alat u ruke. Da bi dokazao da stvari u McLarenu još uvijek funkcioniraju, a ujedno i motivirao zaposlenike, Tyler je s Mayerom pobijedio na prvoj Can-Am utrci nakon Bruceove smrti, a dvije godine kasnije, donio je jedinu pobjedu McLarenu kao tvorničkom timu (u originalnom McLarenovom automobilu i glavnoj momčadi) na utrci Indianapolis 500. Vrijedi spomenuti da je Tyler Alexander preminuo 7. siječnja ove godine.

Tyler Alexander (lijevo) i Peter Gethin, 1970.

Sezona 1971. nije prošla bajno za McLaren, Hulme je ostvario samo jedno postolje u cijeloj sezoni. 1972. godine dogodio se presudan trenutak u McLarenovoj ranijoj povijesti. Momčad je dobila naslovnog sponzora, te im je u imenu sada stajalo Yardley Team McLaren. U to vrijeme nije bilo puno timova s naslovnim sponzorom, ali oni koji su imali velike naljepnice na bolidima su se obično izdvajali od ostalih. Nije bila mala stvar dobiti neku veliku, ili malu sumu novca od sponzora, pošto su momčadi obično radile s malim brojem mehaničara i u manjim radionicama od očekivanih, tako da je svaka pomoć bila dobrodošla. Sponzorstvo Yardleya se jako brzo odrazilo na McLaren, što se moglo vidjeti 1972. godine, kada je momčad imala prvu jako uspješnu sezonu. Hulme je ostvario prvu pobjedu za McLaren u dvije i pol godine, i prvu poslije Bruceove smrti, na VN Južnoafričke Republike, i s još nekoliko postolja u sezoni, završio treći u poretku. Ali nitko te godine nije bio na nivou Fittipaldija i Lotusa.

Genijalni novi McLaren M23 je bio spreman za 1973. sezonu. Dizajniran od strane Gordona Coppucka, ali i mnogih koji su davali svoj doprinos u McLarenu, bolid je bio mješavina starijih modela McLarena, njihovog bolida za utrku Indianapolis 500 i Lotusovog 72 modela, koji je sezonu ranije bio neuhvatljiv. Niti vozačka postava nije bila za postiditi se, Hulme je još uvijek bio kapetan, a slijedili su ga Peter Revson i Jody Scheckter, a tijekom sezone, na VN Njemačke na Nürburgringu im se pridružio i Ferrarijev Jacky Ickx, koji je na kratko dao otkaz u Ferrariju zbog kaosa u momčadi, lošeg bolida, i odluke tima da preskoče VN Njemačke. Ickx je na toj utrci za McLaren osvojio treće mjesto, ali bolje od toga nije niti mogao, jer su sada dva Tyrrella vladala Formulom 1.

Denny Hulme u McLaren M23 u bojama Yardleja na VN Monaka, 1973.

M23 se pokazao kao jako brz bolid, ali su mučili muku s pouzdanosti u utrkama. Revson je uspio pobijediti na dvije utrke, a Hulme na jednoj, što je bio novi rekord za momčad, tri pobjede u sezoni, a polako su se počeli igrati u dvorištu velikih momčadi slavnih imena. Možda ovakav rasplet događaja i ne čudi, jer je sada na vlasti u McLarenu bio Mayer. Čovjek ni približno vješt s alatom u radionici kao što je Bruce bio, vjerojatno ni približno dobar vozač, ali je imao menadžerske sposobnosti kakve Bruce nikada nije imao. Mayer je znao pregovarati, naći sponzora, dobiti od sponzora što želi, a kasnije i primamiti vozače u bolid koji je velikom brzinom postajao sve bolji. On je vukao ka politici više nego što bi to Bruce radio, bio je kao stvoren za McLaren u periodu nakon Bruceove smrti, kada se ništa više nije činilo lako, Mayer se potrudio da stvari budu još lakše. Možda kao dokaz tome dolazi činjenica da je 1974. iz moćnog Lotusa doveo već prvaka Formule 1, Emersona Fittipaldija. Ovo je bio ogroman trenutak za McLaren, jer su samo tri i pol godine poslije Bruceove smrti postali tražena momčad u koju dolaze prvaci i iza sebe ostavljaju timove s kojim su prethodnih godina dominirali. McLaren, bez Brucea, je sada bio rame uz rame zlatno-crnom Lotusu i Colinu Chapmanu.

Na kraju 1974. sezone, McLaren je bio za glavu više od Lotusa. Emersonu se nije dalo dugo čekati na naslov, pa je u prvoj godini, u sada još impresivnijem M23 McLarenu donio prvu vozačku i konstruktorsku titulu u Formuli 1. Samo tri boda ispred Regazzonija u Ferrariju, ali tri boda koja su se itekako brojala. A samo 8 godina od prve utrke u Formuli 1, san jednog Kiwija se ostvario. McLaren je dosegao najvišu točku u našem sportu, u vitrinama su držali vozački i konstruktorski naslov, ali samo je žal što to Kiwi nije mogao vidjeti i doživjeti, jer je zaslužio.

Fittipaldi u M23, 1974.