Slika preuzeta sa linka.

“Ne znate vi kako je to bilo kad sam ja vozio”, rezignirano je rekao Hans, pljunuo sa strane i otvorio još jedno pivo. Svi oko njega pažljivo su upijali svaku riječ. Nastao je tajac. “Doduše, tada je na stazu mogao ući tko je htio, samo je trebalo skupiti muda. Da mi nije krepao mjenjač, još uvijek me ne bi skužili! A ovi papci danas ne mogu nikoga obići bez DRS-a!“

U svijetu u kojemu je gotovo sve iskrivljeno te u kojemu sve gubi svoje vrijednosti i u kojem su već odavno jedino mjerilo broj klikova, likeova i nešto šuše u džepu, teško se oteti dojmu besmisla. Suluda brzina izmjene događaja koji se redaju jedni za drugim većinu stvari čine veoma lakim za zaboraviti ih te čak i one velike događaje nakon nekoliko dana teško možemo ponovno locirati u njihovo vrijeme, mjesto i kontekst. Slično je i u svijetu sporta gdje jednako tako suluda količina sadržaja umanjuje vrijednost nekad bitnim utakmicama, kupovima ili utrkama. Svega je previše i mogućnost višestrukog izbora nije nužno dobra stvar.

Na sreću, još uvijek sam dovoljno mlad (ili star?) da se prisjetim određenih apsurdnih stvari u moru odgledanih utakmica i utrka. Na pamet mi padaju, recimo, tri žuta kartona Josipu Šimuniću u utakmici protiv Australije koja se pokazala kao eliminacijska za reprezentaciju Hrvatske na svjetskom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj. Legendarni Joe nakon drugog žutog kartona čekao je crveni i isključujući karton, no sudac Graham Poll ga je jednostavno zaboravio pokazati. Sjetio se desetak minuta poslije kada je Šimunić još jednom, po treći put zaradio žuti karton i konačni isključujući crveni, čime je postao vjerojatno jedini igrač, ako ne u povijesti nogometa, onda barem u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava, koji je zaradio tri žuta kartona na jednoj utakmici. Između drugog i trećeg žutog kartona Šimunić je, jednostavno, nastavio igrati. Utakmica je završila remijem 2:2, koji je za Hrvatsku bio jednak porazu.

Apsurdnosti nije bila lišena niti prva utakmica NBA Finala 2018. godine. Sedam sekundi prije kraja posljednje četvrtine, pri rezultatu 107:106 za Golden State Warriorse, Cleveland Cavaliersi imali su posljednji napad. LeBron James je s perimetra dodao loptu Georgeu Hillu koji je utrčavao i zatim bio fauliran. Do kraja je ostalo 4,7 sekundi, a Hill je dobio priliku dovesti Cleveland u vodstvo od 1:0 u seriji ako pogodi oba slobodna bacanja. Prvo slobodno bacanje je ušlo bez većih problema i rezultat je bio izjednačen. No, kod drugog bacanja Hillu se skratila ruka, lopta se odbila u ruke njegovog suigrača J.R. Smitha. Međutim, umjesto da puca prema košu, J.R. je mirno driblao loptu i pričekao da istekne vrijeme. Nije uvažio LeBronova luđačka mahanja da krene prema košu, već je hladno rekao “I thought we were ahead“. Lik je zaboravio rezultat. U NBA finalu. Utakmica je, kao i u slučaju Hrvatske, završila remijem koji se u produžetku pretvorio u poraz jer su Golden State Warriorsi mirno priveli utakmicu kraju usprkos 51 poenu LeBrona Jamesa.

Ljeto 1977.

Današnja priča vodi nas u 1977. godinu te u 31. sezonu Formule 1 kada su glavne zvijezde sporta bili legendarni Niki Lauda i Jody Scheckter, a uz njih su vozili velikani poput Maria Andrettija, Carlosa Reutmanna, Emersona Fittipaldija i Jamesa Hunta. Na kraju sezone trofejem svjetskog prvaka okrunio se Niki Lauda kojemu je to bio drugi naslov za Ferrari, a nije loše napomenuti da su u proteklih 48 godina nakon Laude samo tri vozača uzela naslov u Ferrariju – Jody Scheckter, Michael Schumacher i Kimi Raikonen.

Osim druge Laudine titule za momčad iz Maranella, godina 1977. ostala je upamćena po još nekoliko stvari. Primjerice, te godine je Jimmy Carter, nekadašnji guverner Georgije, postao 39. predsjednik Sjedinjenih Američkih država. U svijetu tehnologije Steve Jobs i Steve Wozniak osnovali su tvrtku Apple Computer Inc., a NASA je put svemira poslala svoje letjelice Voyager 1 i 2 te su oba još uvijek aktivni tamo negdje daleko u međuzvjezdanom prostoru. Kada je riječ o Formuli 1, te godine je Surtees Racing Organization započela suradnju s jednom drugom tvrkom koja je promovirala ljubav i demografska pitanja, a navedena kolaboracija postala je poznata tako što se ekipa zvala Durex Team Surtees.

Nadalje, na trećoj utrci sezone u Južnoafričkoj Republici, na popularnoj stazi Kyalami, brutalno je stradao redar Frederik Jansen van Vuuren. Nesreći je prethodilo odustajanje talijanskog vozača Renza Zorzija čiji se bolid zapalio. Nesretni Van Vuuren je sa svojim kolegom izašao na stazu, noseći 18 kilograma težak aparat za gašenje kada je na njega naletio bolid Toma Prycea brzinom od oko 270 kilometara na sat. Nije bilo nikakve šanse za preživljavanje. George Witt, tada glavni redar u boxu za ovu utrku izjavio je da je politika staze bila takva da u slučaju požara moraju intervenirati dva redara, dok dodatna dva služe kao podrška u slučaju da aparati za gašenje prvog para nisu dovoljno učinkoviti. Witt je također izjavio da su oba redara prešla stazu bez prethodnog odobrenja.

Udes je bio koban i za Toma Prycea. Vatrogasni aparat koji je sa sobom nosio Van Vuuren udario je Prycea u glavu, a pri toj brzini niti kaciga nije bila od velike pomoći. Bolid je nastavio juriti s beživotnim pilotom dalje na stazi. Potom je izletio, udario u zaštitnu ogradu, a zatim i u bolid Jacquesa Laffitea nakon čega su obojica završili u ogradi. Bez potrebe za daljnjim opisom ozljeda, zainteresiranog čitatelja upućujem na dokumentarni film o sezoni 1977. koji je moguće pogledati na F1TV-u uz prethodno upozorenje da je navedeni prizor zaista uznemirujući.

Nadalje, ova sezona ostat će upamćena i po ogromnom broju odustajanja radi kombinacije mehaničkih kvarova, nesreća i izlijetanja sa staze. Zapravo, teško je pronaći konkretan broj odustajanja budući da se u to vrijeme evidencije nisu vodile toliko strogo i pedantno kao danas te nisu svi slučajevi odustajanja jednako karakterizirani. Prema nekim procjenama, godina 1977. zauzima prilično visoku poziciju kada govorimo o sezonama Formule 1 s najvećim brojem odustajanja. Ponavljam, riječ je isključivo o procjenama, ali broj od oko 190 odustajanja sezonu 1977. stavlja na visoko četvrto mjesto.

Te godine drugoplasirani u prvenstvu Jody Scheckter (koji će 1979. godine osvojiti naslov za Ferrari) imao je čak sedam odustajanja. Švedski vozač Gunar Nilsson koji je sezonu 1977. okončao na šestoj poziciji u posljednjih sedam utrka imao je isto toliko odustajanja. Larry Perkins, australski vozač, je onu nesretnu utrku u Južnoj Africi završio s pet krugova zaostatka za Nikijem Laudom koji je odnio pobjedu. Najviše odustajanja te godine bilo je na utrci u Brazilu gdje čak 15 vozača nije završilo utrku. Drugim riječima, samo sedam vozača odvezlo je utrku do cilja (što i dalje nije rekord!), a od vozača koji su završili utrku tek su njih trojica (Carlos Reutmann, James Hunt i Niki Lauda) završili utrku unutar istog kruga. Nije odveć veliki pothvat izvući zaključak kako su tehnički kvarovi, pogibije i brojna odustajanja iz utrke u utrku bili samo jedna od karakteristika toga vremena, ali istovremeno ovi podaci nam govore koliko je dalek put prošla Formula 1 kada je u pitanju pouzdanost bolida, no isto tako i sigurnost te kvaliteta pilota koji njima upravljaju.

Od ostalih utrka koje su te godine imale utrku s dvoznamenkastim brojem vozača koji su odustali utrku valja istaknuti tri utrke. Jedna je u Kanadi (koja se tada vozila na Motosport Parku), druga u Nizozemskoj (Zandvoort), a posljednja na legendarnom i šumovitom Hockenheimringu u Njemačkoj, gdje se dogodio čudnovati slučaj Hansa Heyera koji je odlučio nastupiti na utrci za koju se nije niti kvalificirao.

Veteran turnirskih utrka

Hans Heyer rođen je 16. ožujka 1943. godine u Mönchengladbachu, a u svijetu motosporta najviše se proslavio na takozvanim turnirskim utrkama gdje je u dva navrata 1975. i 1976. godine osvojio njemački DRM naslov. Rezultati koje također treba izdvojiti odnose se na utrku 24 sata Spa koju je pobijedio čak tri puta za redom od 1982. do 1984. godine, a još je 1984. godine završio na pobjedničkom postolju na 12 sati Sebringa. Kud i kamo manje uspješan bio je na 24 sata Le Mansa gdje nikako nije uspio preslikati svoju pobjedničku formu iz Spa. Ustvari, čak 14 puta okušao se na LeMansu (od 1972. do 1986. godine) i svih 14 puta ostvario je DNF. U svojoj karijeri odvozio je gotovo 1000 utrka, a osim nepatovarene ljubavi prema utrkivanju, kultne tirolske šihterice, u svijetu automobilizma možda je i najpoznatiji po utrci na Velikoj nagradi Njemačke 1977. godine u Hockenheimu.

Ukoliko otvorite Wikipedijinu stranicu posvećenu Hansu Heyeru vidjet ćete da je, pored ovog prilično impresivnog broja utrka koji ima iza sebe, u Formuli 1 nastupio samo jednom. Kako je, onda, uhvatio i taj jedan nastup?

Za početak, usmjerimo se na pravila natjecanja 1977. godine. Naime, na svakoj pojedinoj utrci moglo je sudjelovati najviše 26 vozača. Međutim, taj broj nije bio uvijek isti s obzirom na to da je mogao varirati ovisno o stazi, sigurnosnim uvjetima, tehničkoj pripremljenosti ekipa te općim organizacijskim ograničenjima. Primjerice, na utrci u Monacu zbog ograničenja i malene staze nastupilo je samo 20 bolida, na prvoj utrci sezone u Argentini na gridu se našao 21 bolid, dok se na utrkama u Brazilu i Njemačkoj pojavilo 22, odnosno 24 bolida na startu.

Kao što je spomenuto, maksimalan broj natjecatelja u utrci bio je ograničen, ali to nije značilo da za natjecanje u utrci ne može prijaviti veći broj vozača. I tada se, kao i danas, startni poredak na gridu određivao kvalifikacijama, koje su se održavale petkom i subotom. Ukoliko je broj prijavljenih vozača za utrku bio veći od gornje granice dozvoljenih bolida za nastup u utrci, svi ispod crte bili bi označeni kao DNQ (Did Not Qualify).

Nazad na Heyera. Imao je malo iskustva s jednosjedima, no svejedno se prijavio za utrku. Točnije, prijavio se za novu njemačku ekipu ATS Racing koja je koristila Penskeovu šasiju. Kao mlada ekipa te godine ATS Racing je imao samo jednog vozača na utrkama, Jean-Perrea Jariera, te ostale vozače koji su bili rezervisti. ATS Racing uključio se u sezonu na četvrtoj utrci u SAD-u te je Jarier odmah osvojio bod nakon što je zauzeo šesto mjesto. Ipak, bio je to vrhunac, uslijedili su tehnički kvarovi i plasmani među osvajače bodova više nisu bili mogući. Polovicom sezone ATS Racing dodao je i drugi bolid koji će voziti uz Jarirera, no prema izjavama bio je to „loš bolid“ koji je zahtijevao mnogo tehnike prilikom upravljanja te je imao problema sa šasijom i pouzdanošću mjenjača. Naš junak Hans Heyer je, nakon prijave na utrku u Njemačkoj, u svojoj ekipi bio tek treći rezervist i to iza Patricka Névea i Emilia de Villote. Ovo je značilo da će u utrci moći nastupiti tek ukoliko oba vozača koja su hijerarhijski bila ispred njega iz nekog razloga ne nastupe. I upravo to se dogodilo!

Patrick Neve nije nastupio na ovoj utrci jer ga tadašnji šef ekipe Frank Williams nije pripremio za ovu utrku. Je li riječ o manjku sredstava, organizacijskoj pogrešci ili nešto treće, nije poznato. Zatim, na bolidu Emilija de Villote, drugog rezervista, neposredno prije kvalifikacija otkazao je motor, čime su se otklonile sve prepreke za nastup Hansa Heyera na domaćoj stazi, pa makar i kao rezerve.

Hockenheimring 1977.

Nije počelo obećavajuće, ali uostalom takav je bio i čitav vikend. Heyer je u kvalifikacijama zauzeo 27. poziciju, što nije bilo dovoljno za nastup u glavnoj utrci. Ovo je donijelo i prvi D u njegovoj popularnoj 4D utrci – klasificiran je kao DNQ. Činilo se da je Hansovim nadanjima za nastup na nekoj utrci Formule 1 ovdje došao kraj, ali tako je bilo samo izvana. Heyer je, naime, imao sasvim druge planove.

Kako to obično biva u Formuli 1, za nešto nezaboravno potrebno je barem malo kaosa, a nečega takvog nije nedostajalo u ono vrijeme. Uoči utrke dogodio se kvar na sustavu lampica na semaforu pa je utrka startala tako što se mahalo njemačkom zastavom prilikom stajaćeg starta. Ovo je moralo izazvati nekakve posljedice, a one su došle već u prvom zavoju kada je došlo do sudara Alana Jonesa i Clayja Regazzonija. No, još nešto dogodilo se u tom trenutku. Heroj ove priče Hans Heyer uspio je neprimjetno ući sa svojim bolidom iz boxa na stazu uz obilatu pomoć brojnih poznanstava sa redarima na stazi, ali i trkaćim hostesama, usprkos tome što je prethodno dobio i drugi D u vidu DNS-a (Did Not Start).

Njegov izlet na stazu nitko nije primijetio dobrih devet ili deset krugova kada se mjenjač na njegovom Penske ATS bolidu polako počeo raspadati. Suci su tek tada primijetili da se na stazi događa nešto što ne bi trebalo biti legalno te da se tip koji se nije niti kvalificirao, niti startao, zapravo utrkuje i upravo zaprima svoj treći D zbog kvara na mjenjaču te postaje DNF (Did Not Finish). Svjesni svog propusta brže bolje opalili su Heyeru kaznu od pet utrka kazne te četvrti i posljednji D – DSQ (Disqualified). Heyerova sudbina poprimila je tako ishod sličan Joeu Šimuniću ili J.R. Smithu – niti on nije uspio.

Za pretpostaviti je da je Heyerov potez izazvao iznenađeno lupkanje laktovima pod rebra u maniri „Vidi ovog!“ te zaprepaštene pokušaje sportskih komentatora koji se ili smijulje ili beznadno pokušavaju zaključiti tko je, do vraga, taj lik u bolidu koji se nije niti kvalificirao za utrku. Nizozemski novinar Allard Kalff opisao je Heyera kao „malog zvjerka“ koji je izveo pothvat vrijedan romana te je pri tome primijetio kako su se mnogi zapravo nasmijali na ovu nesvakidašnju dogodovštinu. Netko je na Autosport forumu zaključio kako bi danas za takav čin uslijedile kazne i suspenzije svima, čak i gledateljima koji su pratili vožnju ovog ilegalnog bolida. I nije daleko od istine.

Heyer je, pak, u maniri velikog džentlmena objasnio da je svjestan kako je uništio rutinu utrke, ali i izjavio:

“Postavio sam svoj bolid na stratešku poziciju i čekao. Poznavao sam mnoge hostese s utrke i rekoh im: Djevojke, kad se vratite s mreže stanite oko mog bolida i poklonite mi malo privatnosti.”

Ostalo je povijest. Heyer je do današnjih vremena ostao jedini vozač koji je objedinio sve četiri negativne klasifikacije: DNQ, DNS, DNF i DSQ. I to sve u svojoj prvoj i jedinoj utrci u Formuli 1. Kaznu od pet utrka nije nikada odslužio jer se ionako nije dalje planirao baviti Formulom 1. U kvalifikacijama za utrku u Njemačkoj iza njega je završio čak i dvostruki svjetski prvak Emerson Fittipaldi. Ponekad stvarno treba prepoznati trenutak i povući se.

A utrka? Tog dana u Hockenheimu slavio je Niki Lauda, što mu je bila druga od tri pobjede te sezone. Na postolju iza njega našli su se još Jody Scheckter i Hans-Joachim Stuck, koji je upravo taj vikend ostvario svoj prvi plasman na postolje u Formuli 1.

U konačnici, utrka u Njemačkoj i općenita atmosfera sedamdesetih godina opisuje koliko je sav taj šušur odrađen ležernije nego danas. Slučaj Heyer bio je doživljen kroz podsmijeh i kroz divljenje, na neki način čak i od sudaca utrke. U prilog tome govori činjenica da se čak i u prethodno spomenutom dokumentarcu na F1TV-u komentator niti jedne sekunde ne dotiče ovog događaja. Hans Heyer pokazao je koliko je Formula 1 u svojim ranim danima bila i ranjiva i zabavna u isto vrijeme. Danas bi vjerojatno bio osuđen na zločin protiv čovječnosti. Sve što je želio bilo je malo se našaliti, dodati Formulu 1 u svoj životopis, staviti svoju kultnu tirolsku šiltericu i voziti dalje.

Heyerov potez, osim što pokazuje dijametralno suprotnu razliku u doživljaju sporta općenito prije i danas, govori nam zašto volimo sport. Na taj način ide u istu ladicu s junacima s početka teksta – trećim žutim kartonom Joea Šimunića ili zaboravom rezultata J.R. Smitha. Sva trojica su samo nastavila igrati dalje, unatoč apsurdnosti događaja koji priliči veličini situacije.

“Kažem ti, ovi papci danas ne mogu obići bez DRS-a. A ja sam vozio i kad mi nisu dali.” Ugasio je cigaretu i sjeo u auto.

 Hans Heyer odvezao se u suton.

10 godina F1pulsa Čitaš nas redovito? Ne želiš više gledati reklame? Podrži Puls portal s 3 eura mjesečno na ovom linku