Biti šef Ferrarija možda zvuči kao posao iz snova, ali u stvarnosti, to je često noćna mora s crvenim logom i bezbroj različitih pogleda na svaku odluku. Tijekom povijesti Formule 1, Ferrari je proživio niz uspona i padova pod različitim vođama – svaki od njih dolazio je s velikim obećanjima, a odlazio pod pritiskom rezultata i očekivanja Tifosa.

U ovom tekstu pogledat ćemo kako se aktualni šef Frédéric Vasseur snalazi u svojoj trećoj sezoni (2023.-2025.), i usporediti ga s onima koji su hodali istim stazama prije njega: Mattia Binotto, Maurizio Arrivabene, Marco Mattiacci, Stefano Domenicali i Jean Todt. Fokus stavljamo na njihove prve tri sezone – jer upravo tu se trenutno Vasseur nalazi.

Usporedit ćemo tko je koliko isporučio, tko je promašio, tko je bio žrtva politike, a tko jednostavno nije imao sreće. Krećemo od legendarnih 90-ih i Todta, sve do današnje Vasseurove ere, kako bismo otkrili: je li Fred samo novi lik u starom Ferrarijevom scenariju – ili konačno netko tko može promijeniti kraj te priče?

Jean Todt: Temelji povratka slave (1993.-2007.)

Francuz Jean Todt preuzeo je Ferrari sredinom 1993. u vremenu kada je momčad bila sinonim za kaos i razočaranja. U prve tri Todtove sezone rezultati su bili skromni: 1993. bez pobjeda, 1994. tek jedna pobjeda (Gerhard Berger u Njemačkoj) i 1995. također jedna pobjeda (Jean Alesi u Kanadi).

Tih ranih 90-ih Ferrari je već preko desetljeća bio bez titule prvaka, a talijanski mediji držali su naoštrene noževe za svakoga na čelu momčadi​. Todt je, međutim, imao viziju i podršku predsjednika Luca di Montezemola da dugoročno posloži stvari.

Politički gledano, Todtov dolazak značio je deitalijanizaciju Ferrarija. Donio je novi stil upravljanja: smirio je unutarnje sukobe i smanjio prevladavajuću politiku unutar momčadi. Okupio je dream team: doveo je dvostrukog prvaka Michaela Schumachera krajem 1995., a ubrzo i inženjerske asove Rossa Brawna i Roryja Byrnea. Tek s tim pojačanjima Ferrari je krenuo prema vrhu – 1996. su već ostvarili tri pobjede. Todt je uspostavio stabilnost koja je ranije nedostajala.

Todt nije paničario zbog početnih neuspjeha. Sportski rezultati do kraja 1995. nisu donosili naslove, ali uz Schumachera u kokpitu naznake preporoda su bile jasne. Javna percepcija Todta u Italiji isprva je bila hladna (strani “padobranac” bez F1 vozačke karijere), no kako su pobjede počele stizati, čak su i skeptični Tifosi i novinari priznali da “u Maranellu napokon netko zna što radi”. Todt je izdržao oluje početka i postavio Ferrari na put šest uzastopnih konstruktorskih titula (od 1999. nadalje), ali tek nakon te prve tri mršave sezone.

Njegov slučaj pokazuje da se ponekad možda isplati dati vremena šefu momčadi – nešto što Ferrari poslije baš i nije često prakticirao.

Stefano Domenicali: Nasljednik zlatne ere (2008.-2014.)

Nakon dominantne Todtove ere, njegov dugogodišnji suradnik Stefano Domenicali preuzeo je momčad početkom 2008. Domenicali je bio “čovjek iz Maranella”, zaposlio se u Ferrariju još 1991. i penjao se kroz hijerarhiju. Njegov debi na čelu tima bio je sjajan – 2008. je Ferrari osvojio konstruktorsko prvenstvo (zadnje do danas)​, a za dlaku im je izmakla i vozačka titula: Felipe Massa izgubio je naslov za jedan bod u dramatičnom finišu sezone​. Izgledalo je kao da je tranzicija s Todta prošla glatko i da se dominacija nastavlja.

No, 2009. je donijela šok. Nova pravila (aerodinamičke promjene, uvođenje KERS-a) bacila su Ferrari na leđa – bolid F60 bio je promašaj i sezona je bila najgori start u 28 godina​. Domenicalijev Ferrari upisao je tek jednu pobjedu (Kimi Räikkönen u Belgiji) i završio tek 4. u poretku konstruktora. Bio je to nagli pad s vrha. Domenicali je pozivao na smirenost usred krize (“nema razloga za paniku” izjavio je nakon tri utrke bez bodova 2009.).

2010. je donio oporavak. Ferrari se konsolidiranom. S novopridošlim Fernandom Alonsom kao vođom na stazi osvojili su pet pobjeda i do samog kraja se borili za naslov prvaka. Momčad je završila 3. u konstruktorskom poretku, a Alonso je nesretno propustio osvojiti vozačku titulu kad je u Abu Dhabiju zaglavio iza Vitalyja Petrova.

Domenicalijeve prve tri sezone tako su uključile jedan timski naslov (2008.), jednu tešku kriznu godinu (2009.) i jedan skoro osvojen naslov (2010.). Unutar momčadi, Domenicali je slovio kao “dobrica” – za razliku od autoritativnog Todta, bio je pristupačan i voljen među osobljem. Međutim, neki su mu spočitavali nedostatak čvrste ruke. Tehnički razvoj u tom periodu pratio je turbulentne promjene pravila – Domenicali je zadržao veliki dio Todtove strukture (Aldo Costa kao tehnički direktor, Rory Byrne u pozadini kao konzultant) i 2010. stvorili su kompetitivan bolid, iako ne najbrži.

Nakon tri sezone, Ferrari pod Domenicalijem još nije vratio vozačku titulu, ali je bio konkurentan. Ipak, kako će se pokazati, bez naslova se ni jedna era u Maranellu ne smatra uspješnom do kraja – Domenicali će izdržati do 2014., ali prve pukotine su se već vidjele 2010. unatoč borbi za vrh.

Marco Mattiacci: Kratkotrajni eksperiment (2014.)

Kada je Ferrari loše krenuo u sezonu 2014., Stefano Domenicali podnio je ostavku nakon samo tri utrke. Iznenađujuće, na njegovo mjesto imenovan je Marco Mattiacci, dotadašnji direktor Ferrarijeve cestovne divizije za Sjevernu Ameriku, bez ikakvog F1 iskustva. Mattiaccijeva era jedva da se može nazvati erom: trajala je svega 7 mjeseci.

Pod njegovim vodstvom Ferrari te 2014. nije uspio pobijediti ni na jednoj utrci – prvi put od 1993. da su ostali na nuli. Momčad je pala na 4. mjesto konstruktora, daleko iza dominantnog Mercedesa.

Mattiacci je pokušao uvesti neke promjene: smijenio je šefa motora (Luca Marmorini je otišao), restrukturirao pojedine odjele i navodno započeo pregovore za dovođenje Sebastiana Vettela. No, rezultati se preko noći nisu mogli popraviti – Ferrari je i dalje bio nedovoljno konkurentan. Politička situacija bila mu je izrazito nepovoljna: bio je Montezemolov izbor u travnju, ali već u rujnu 2014. Montezemolo je napustio Ferrari, a novi predsjednik Sergio Marchionne nije bio sklon Mattiacciju.

Osim loših rezultata, odnosi unutar momčadi također nisu išli glatko. Mattiacci se nije najbolje snašao s vozačima – posebno s Alonsom. Štoviše, jedan od razloga Alonsova odlaska iz Ferrarija bio je taj što se nije slagao s novim šefom momčadi, s kojim “nije gledao na stvari istim očima”​. Do kraja 2014., Ferrari je ostao bez pobjede, bez Alonsa (otišao je u McLaren), pa ubrzo i bez Mattiaccija.

Javna percepcija Mattiaccija bila je uglavnom negativna – talijanski mediji su ga dočekali na nož zbog neiskustva, a njegov “korporativni” stil komunikacije nije popravio stvari. Čak se i unutar Ferrarija govorilo da “nije ostavio značajniji trag”. U konačnici, Mattiacci je bio tek kratki, neuspjeli eksperiment – iz današnje perspektive više fusnota u Ferrarijevoj povijesti nego prava era. No poslužio je kao prijelazno rješenje koje je otvorilo vrata idućem šefu.

Maurizio Arrivabene: Marlboro čovjek i povratak borbi za naslov (2015.-2019.)

Dolazak Maurizija Arrivabenea krajem 2014. označio je zaokret u Ferrarijevoj filozofiji vođenja. Arrivabene nije bio ni inženjer ni dugogodišnji zaposlenik momčadi – on je stigao iz svijeta marketinga, kao čovjek Ferrarijevog glavnog sponzora (Philip Morris) i član F1 Komisije​. Sergio Marchionne odabrao ga je jer je trebao nekoga tko razumije “Ferrari, ali i mehanizme upravljanja sportom”​ – praktično, političkog vuka koji će se znati boriti za interese momčadi. Arrivabene je preuzeo kormilo s jasnim mandatom: brzo vratiti Ferrari na pobjednički kolosijek nakon katastrofe 2014.

Već 2015. vidio se oporavak. Ferrari je te sezone osvojio 3 pobjede (svih 3 Vettel) i završio drugi u poretku konstruktora, iza nedodirljivog Mercedesa. Arrivabene je ubrizgao momčadi dozu agresivnosti i mentaliteta “nikad zadovoljni drugim mjestom”. Poznat je njegov komentar nakon jednog od prvih Vettelovih podija: “Ne možemo slaviti drugo mjesto kao pobjedu”, čime je jasno dao do znanja da su ciljevi samo najviši. 2016. je, međutim, donio korak unazad – Ferrari te godine nije ostvario nijednu pobjedu, pa su pali na 3. mjesto konstruktora iza Red Bulla. Frustracije su porasle, ali prava prilika stigla je 2017.: Ferrari je razvio vrlo konkurentan bolid (SF70H) i Sebastian Vettel je veći dio sezone vodio u poretku vozača. Momčad je ponovno bila u borbi za naslov – prvi put nakon dugo vremena. Nažalost po Arrivabenea, Vettelov izazov je posustao u završnici (kvar motora u Japanu, bizaran sudar u Singapuru) i Mercedes ih je opet nadmašio, ali Ferrari je završio kao čvrsti drugi. U prve tri godine Arrivabeneova mandata, Ferrari nije uzeo titulu, ali se vratio pobjeđivanju i natjecanju za vrh – značajan napredak u odnosu na 2014.

Arrivabene je imao reputaciju strogog šefa starog kova. Ograničio je medijske istupe – prakticirao je gotovo “media blackout”, pojavljujući se samo kad je morao na FIA-ine press konferencije i pokoji formalni briefing. Greške se nisu lako priznavale, jer je vladala nelagoda od šefove reakcije – što je dovodilo do toga da se mali problemi gurnu pod tepih dok ne narastu u velike. Arrivabene je dao Binottu sve više ovlasti (promaknut je u tehničkog direktora 2016. nakon odlaska Jamesa Allisona) i to je urodilo plodom u performansama bolida. S druge strane, do kraja 2018. pojavio se sukob između Arrivabenea i Binotta – navodno je odnos postao toksičan, do te mjere da je Binotto prijetio odlaskom ako ga se ne posluša.

Početkom 2019. Arrivabene je ipak smijenjen nakon “tri neuspjela pokušaja osvajanja trofeja”. Javna percepcija Arrivabenea u Italiji bila je podijeljena: cijenili su ga kao strastvenog vođu, ali mnogi su ga krivili za propuštene prilike 2017./2018. i ukočen imidž momčadi. Ferrari je pod njim opet postao kompetitivan, no nije uspio probiti stakleni strop i uzeti naslov – a povrh toga atmosfera unutar tima trebala je osvježenje.

Mattia Binotto: Inženjer na čelu (2019.-2022.)

Binotto je u Maranellu proveo skoro 25 godina, od mlađeg inženjera motora do tehničkog direktora zaslužnog za konkurentne bolide 2017.-2018. S reputacijom tehničkog stručnjaka i “Ferrari lifera”, preuzeo je poziciju šefa momčadi s ciljem da konačno prekine sušu naslova. Njegove prve tri sezone bile su emocionalni rolerkoster – od visokih očekivanja do povijesnog ponora i natrag do djelomične rehabilitacije.

2019. – Prva Binottova sezona – krenula je s velikim očekivanjima. Ferrari je imao vrlo brz bolid (SF90) s iznimno snažnim motorom i mladu zvijezdu Charlesa Leclerca uz Vetela. Ipak, sezona je bila neujednačena. Rani dio godine obilježili su taktički kiksevi i nepouzdanost, no u drugom dijelu Ferrari je nanizao nekoliko pole-positiona i pobjeda (Leclerc je trijumfirao u Spa i Monzi, Vettel u Singapuru). interne tenzije između Leclerca i Vettela kulminirale su sudarom u Brazilu, a FIA je krajem sezone počela češljati Ferrarijev kontroverzno snažan motor. Politički kontekst za Binotta bio je složen: naslijedio je Arrivabeneov ustroj, ali je pokušao uvesti otvoreniju kulturu bez okrivljavanja. Međutim, kraj 2019. donio je afere – konkurenti su sumnjali da je Ferrarijev motor ilegalan. FIA je početkom 2020. sklopila tajni sporazum s Ferrarijem oko motora, što će se pokazati kobnim za iduću sezonu.
2020. – jedna od najgorih godina u Ferrarijevoj modernoj povijesti. FIA-ine direktive praktički su “ugušile” Ferrarijev motor, pa je SF1000 bolid patio od manjka snage i lošeg downforcea. Rezultat: Ferrari je sezonu završio na 6. mjestu konstruktora, najgorem plasmanu od 1980. godine. Niti jedan vozač nije bio ni blizu pobjedničkog postolja osim par slučajnih podija (ukupno samo 3 postolja naspram 19 u 2019.!​).

Momčad je praktički dotaknula dno. Te 2020. Ferrari se i razišao s Vettelom – u možda ne baš elegantnom stilu (četverostrukom prvaku su javili telefonom da mu neće ponuditi novi ugovor, što je Vettel javno rekao da ga je iznenadilo). Ipak, taj potez – koliko god medijski kritiziran – bio je dio restrukturiranja za budućnost, s fokusom na Leclerca i dovođenjem Carlosa Sainza za 2021.

2021. – Binotto je veći dio te sezone proveo iza kulisa (čak je preskakao poneke utrke kako bi nadgledao razvoj bolida za 2022.), ali vidljiv je bio oporavak performansi. Ferrari je u borbi s McLarenom uspio ostvariti svoj “minimalni cilj” – 3. mjesto u poretku konstruktora. Prikupljeno je nekoliko podija i prvenstveno – vraćen je momentum i ponos nakon blamaže 2020.

Talijanska javnost i tabloidi nisu imali puno strpljenja: nakon svakog lošeg rezultata 2020., tražili su njegovu glavu. Predsjednik John Elkann ipak mu je pružio podršku tijekom te krizne 2020., svjestan da se spremaju nova pravila i da bi još jedna smjena na vrhu donijela više štete nego koristi.

Binotto je preživio najgoru sezonu u 40 godina i uspio izvući ekipu natrag u vrh sredine poretka. Javna percepcija njega osobno evoluirala je od početnog entuzijazma (“naš inženjer na čelu, jedan od nas”), preko bijesa i ismijavanja tijekom 2020. (“čovjek s crvenim naočalama koji se stalno smješka dok tonemo” – citat talijanskog tiska), do umjerenog uvažavanja 2021. kao nekoga tko je izdržao oluju i stabilizirao brod.

Binotto je, dakle, u prve tri sezone iskusio i vrhunce i ponore kakve malo koji šef može zamisliti. Njegov slučaj pokazuje da čak i kada “najgora sezona od 1980.” zadesi Ferrari​, kontinuitet vođenja može pomoći da se ekipa vrati na pravi put. Ironično, Binotto je izdržao te teške godine, izgradio bolid za 2022. koji će pobjeđivati – ali nije dočekao kraj 2022. na svojoj poziciji.

Frédéric Vasseur: Stopama Todta ili Arrivabenea? (2023.-2025.)

Nakon burnog desetljeća u kojem se izmijenjalo čak četvero šefova, Ferrari je za 2023. posegnuo za provjerenim vanjskim imenom – Frédéricom Vasseurom. Francuz je stigao s reputacijom uspješnog vođe manjih momčadi (ART u junior kategorijama, Renault i Alfa Romeo/Sauber u F1) i kao tek drugi ne-Talijan na čelu Ferrarija od Todta. Mnogi su povukli paralelu: Todtu je trebalo vremena, ali donio je uspjehe – hoće li i Vasseur dobiti istu priliku? On je preuzeo momčad u specifičnom momentu: bolid za 2023. već je bio koncipiran pod Binottom, a Ferrari je godinu ranije (2022.) ispustio moguće naslove zbog grešaka. Vasseurov zadatak bio je posložiti kuću i dovršiti započeto – eliminirati glupe pogreške, poboljšati strategiju i držati razvojni smjer.

2023. – Vasseurova prva sezona bila je rezultatski slabija nego su se tifosi nadali, ali daleko od katastrofe. Red Bull je ionako pobjegao svima, a Ferrari se našao u izjednačenoj borbi za poziciju “best of the rest”. Osvojena je i jedna pobjeda (Carlos Sainz u Singapuru), čime je Ferrari ostao jedina momčad uz Red Bull koja je upisala pobjedu te godine – makar i jednu. U konstruktorskom poretku završili su 3., za dlaku iza Mercedesa. Najvažnije, činilo se da je organizacija posložena bolje: strateške odluke bile su čvršće, a unutar tvrtke je proveo i neke kadrovske promjene (promaknuće novog šefa strategije Ravina Jaina umjesto Inakija Ruede, odlazak nekih Binottu lojalnih ljudi što Vasseura nije previše brinulo​.

U političkom kontekstu, Vasseur se morao snaći unutar Ferrarija koji vodi John Elkann kao predsjednik i CEO Benedetto Vigna – dvojac koji nema mnogo strpljenja za neuspjeh. Ipak, upravo su oni doveli Vasseura s idejom da vanjski čovjek razbije neke ukorijenjene boljke momčadi. Fred je poznat po svojoj direktnosti i smislu za humor, što mu je pomoglo i s medijima – kada su talijanski novinari početkom 2023. krenuli širiti glasine o “kriznom egzodusu kadrova” iz Ferrarija, Vasseur se nasmijao i rekao da ne razumije tu dramu nakon jedne utrke, te pozvao sve da se fokusiraju na posao i poboljšanja jer je prvenstvo dugo.

Tehnički razvoj za Vasseurova mandata zasad je u tijeku. Naslijedio je bolid koji je imao svoje boljke (pregorijevanje guma, manjak downforcea) i nije preko noći mogao promijeniti filozofiju. Nije ni pokušavao raditi radikalne rezove u tehničkoj strukturi na početku: “Bilo bi arogantno doći i sve mijenjati nakon dva tjedna,” rekao je 2023. U medijima se šuškalo da Ferrari pod njim postaje malo “internacionalniji” i moderniji u pristupu, nalik na Mercedesov ili Red Bullov model, za razliku od prijašnje talijanske “familije”.

Paralele i razlike između era – kako se Vasseur uklapa?

Usporedimo li prvih tri sezone Ferrarijevih šefova, odmah se vide obrasci. Domenicali je jedini koji je u prvoj godini uzeo konstruktorski naslov. Todt i Arrivabene nisu odmah osvojili trofeje, ali su do kraja treće godine bili u borbi za naslov. Binotto i Vasseur stabilizirali su tim, no zasad bez šampionskog iskoraka. Mattiacci, pak, nije ni dočekao treću sezonu – ekspresno otpisan.

Ferrari obično daje 3 do 4 godine šefovima – osim ako ne gori kuća, tad ih se riješi i ranije. Vasseur je u trećoj i zasad drži poziciju, no povijest sugerira: ili dolaze rezultati ili poziv s otkazom.

Po pitanju tehničkog vodstva, Todt je doveo cijelu vojsku iz Benettona, dok Vasseur dovodi pojedinačna pojačanja (npr. iz Mercedesa) i razbija tradicionalnu “talijansku jezgru”. Domenicali, Arrivabene i Binotto više su se oslanjali na unutarnje kadrove – s promjenjivim uspjehom.

Što se tiče kulture, Todt je gradio autoritet, Domenicali harmoniju, Arrivabene strah, Binotto toleranciju, a Vasseur kombinira opuštenost s jasnim standardima: “budi bolji – ili letiš”.

Mediji? Nemilosrdni prema svima. Svi su doživjeli paljbu naslovnica – i Todt i Domenicali i Binotto. Vasseur zasad pliva glatko, ali znamo kako to ide: bez pobjeda, čak i šale prestanu biti simpatične.

A politika? Todt i Arrivabene vukli su konce, Domenicali i Binotto bili tehničari, Mattiacci fusnota. Vasseur tek gradi utjecaj – ali djeluje kao netko tko zna kako pregovarati, i to bez talijanskog temperamenta.

Zaključak: Fred pred ogledalom povijesti

Gdje se, dakle, Frédéric Vasseur trenutno nalazi u povijesnom nizu šefova Ferrarija? Ako povučemo paralelu – pomalo je u poziciji Jean Todt 2.0, samo u modernoj eri: strani šef, naslijeđeni problemi, visoka očekivanja i nož oštrih medija iza leđa. Za razliku od Todta koji je morao graditi od ruševina, Vasseur preuzima solidnu, ali ne i šampionsku momčad. Za sada je stabilizirao situaciju nakon Binotta i nije napravio “štetu”, što za Ferrari nije mala stvar. Ali prava bitka tek slijedi: mora pokazati da zna iskoristiti tu stabilnost za iskorak prema naslovu, jer Ferrari nije tu da bude vječni viceprvak ili “prvi pratilac”.

Treća sezona, ova trenutna, mogla bi definirati njegovu sudbinu. Ako Ferrari osjetno približi ili (pazite sad!) osvoji naslov, Vasseur će ući u legendu odmah uz Todta. Ako ostane treći i dalje u zaostatku, bojim se da bi mogao doživjeti sudbinu Arrivabenea ili Domenicalija – lijep trud, ali dovodimo nekog drugog. C’est la vie u Maranellu.

Povijest nas uči da u Ferrariju strpljenje nije jača strana: čak je i Todt bio na rubu otkaza 1996. da Schumacher nije pobijedio par utrka. Danas je klima još nestrpljivija. Vasseur ima možda do kraja 2025. da pokaže smjer prema naslovu. Uspije li – mogao bi postati novi Todt i povesti Ferrari u novo zlatno doba. Ako ne uspije, bojim se da će i njegovo ime stati u dugu listu onih koje je “progutao” pritisak crvenog bolida.

“Crisis is almost the normal state at Ferrari,” rekao je Alain Prost davne 1991.​ Možda je konačno došlo vrijeme da kriza ne bude normalno stanje. Frédéric Vasseur bi mogao biti taj koji će to ostvariti – ili ćemo za koju godinu pisati još jedan ovakav članak o novom šefu i uspoređivati prvih tri sezone “Vasseurove ere” kao još jedne propuštene prilike. Kao i uvijek u Ferrariju, očekujte neočekivano. Jer, kako sami Talijani kažu, “Ferrari non ti lascia mai senza emozioni” – Ferrari te nikad ne ostavlja bez emocija, bile one radosne ili frustrirajuće.

10 godina F1pulsa Čitaš nas redovito? Ne želiš više gledati reklame? Podrži Puls portal s 3 eura mjesečno na ovom linku