I to je Formula 1! Nekako je adekvatno da je utrka koja će biti posvećena nažalost pokojnom Julesu Bianchiju baš neočekivano ispala fantastičan spektakl (osim navijačima Mercedesa) koji ćemo dugo pamtiti. Karneval od početka do kraja, i u humoru se mogu složiti s komentarima da bi ovaj Grand Prix, da je kojim slučajem uz sve još i pala kiša, vjerojatno bio previše za neuralno osjetljivije gledatelje.

Koliko god se suprotno moglo činiti slatkim, moramo biti realni: nije ovo nikakav “početak pada Mercedesa” kao što se neki nadaju, niti išta tome slično. Ovo je bio splet raznoraznih okolnosti koje su bile kaotične i nepredvidljive, na kraju su koštale srebrne strijele dobrih plasmana, ali neka nas ne čudi ako ih od Belgije opet vidimo prve ispod kockaste zastavice. Dominacije se ne gube baš *toliko* brzo, niti je njihov pohod na dvostruku titulu naročito pretrpio. Ne iz gledišta navijača već jednostavno nekoga tko voli neizvjesnu sezonu, donekle je šteta što Rosberg nije nadoknadio vodstvo za Hamiltonom kao što je u jednom periodu djelovalo – ali svejedno smo imali spektakl, što je važnije.

Rezultat kaosa je, dakle, druga ovosezonska Vettelova pobjeda – i sad moram, kao i mnogi drugi, natrag progutati svoje skeptične prognoze o tome kako gubi tempo. Unatoč grozno indisponiranoj prošloj sezoni, Nijemac je ipak, sad kad su se poklopili uvjeti da inače dominantni Mercedes nije u igri za pobjedu, opet bio “prvi među ostalima”, tj. onaj koji je oportuno ali čvrsto zgrabio priliku za to. Štetu koju mu je renome pretrpio od Ricciarda prošle godine sad ozbiljno nadoknađuje, i Ferrarijeva uprava koja je orkestrirala njegov dolazak u Maranello zacijelo trlja ruke.

Utoliko fijasko njegovog momčadskog kolege izgleda još neugodnije, iako se ovaj put u konačnici radilo o tehničkim problemima koji su ga koštali očito dobrog plasmana. Ako su u Ferrariju dovoljno razumni, ovo mu neće ubrojiti u negativno. Ali ovo sve skupa mora biti frustrirajuće kako za njega tako i za njegove navijače. “Bio je na postolju” zvuči puno bolje nego “bio bi na postolju da se nije dogodila greška izvan njegove kontrole”.

Prema tome, nakon Vettela je postolje ipak pripalo vozačima Red Bulla. (Nadam se da će sad tih 33 boda u torbi malo prorijediti jadikovke, a i još dvanaest bodova Verstappena, sestrinskog Toro Rossa je dobrodošlo.) Bilo je interesantno pratiti koliko je Ricciardo imao bliskih susreta s Mercedesima: inače agresivan ali odmjeren, Australac je ovaj put bio dinamit. Slično je zanimljivo da je Kvyat osvojio drugo mjesto unatoč prilično oštroj deset-sekundnoj kazni koju su mu pljusnuli radi rezanja zavoja.

Nasuprot njima, gubitnici su ovaj put, uz Mercedes, ispali Williamsi, završivši utrku spletom raznih problema i kontakata bez bodova iako su na gridu bili neloši šesti i osmi. Ovo im je tek druga utrka ove sezone bez bodova, nakon podjednako lošeg nastupa u Monte Carlu. Ništa za veliko plakanje jer je treće mjesto među konstruktorima i dalje sigurno, iako je napad na drugoplasirani Ferrari sad već manje vjerojatan.

Zatim, dvostruko odustajanje, po prvi put ove sezone, za Force Indiju: dok je Pérez imao probleme s kočnicama, Hülkenbergu se dogodio spektakularan lom krila koji je, uostalom, van izveo sigurnosni automobil. Srećom je Nijemac prošao bez posljedica, ali Force Indijin vikend nije. Nakon što se pred koji tjedan o njemu naveliko pisalo radi osvajanja Le Mansa, ovaj put je u naslovima po nečem gorem (iako ne svojom zaslugom, vjerojatno).

Dok je, dakle, Vettel vozač koji može biti najzadovoljniji vikendom, najveći korak naprijed napravio je ― za divno čudo ― McLaren. Nakon grozomornih problema u kvalifikacijama koji su samo potpalili već urnebesnu količinu crnog humora koji se slijevao prema Wokingu, Alonso je završio peti! S ovakvim McLarenom taj pothvat izgleda gotovo kao pobjeda s dvije minute prednosti ili na tri kotača po kiši. I još s devetim mjestom Buttona, bizarno je da je tih dvanaest bodova zapravo ispao izvrstan vikend za McLaren. Što ne znači da su ovi vozači sretni, budite uvjereni; obojica su (a jedan od njih naročito) tamo zato da bi pobjeđivali i osvajali titule, a ne bacali ekipu u trans dvostrukim osvajanjem bodova u desetoj utrci sezone. Pa ipak, i njihovi navijači barem imaju razlog otčepiti ako ne šampanjac, onda onu mineralnu vodu koja tamo stoji još od Grand Prixa Brazila 2012., kad su zadnji put u njenim rukama vidjeli pobjednički pehar. Lošija strana za njih je što je ekipa i dalje predzadnja među konstruktorima.

Još šest bodova Grosjeanu (malo pomalo ali nešto se donosi u kasu) i jedan za Ericssona, i to je to od osvajača bodova. Toliko o pojedincima, ali treba ponoviti širu perspektivu: za Formulu 1 u kojoj se malo previše (i prerano) počelo pričati o dominaciji i dosadnosti utrka, ovakav cirkus u Mađarskoj bio je najbolje što joj se moglo dogoditi. Istina, prva četiri mjesta u konstruktorskom prvenstvu i dalje djeluju prilično čvrsto zacementiranima, dok nam na terenu vozača među prvom trojicom još može biti nekih neočekivanih preokreta. Vidjet ćemo ― ali dokle su utrke napete i nepredvidljive, čak i nije toliko važno baš i ako na kraju pobjeđuju ista trojica.

Naglavačke u razvod

Znači, ono što je prije bilo tretirano kao trač koji može i ne mora imati pouzdano porijeklo, sad se počelo kristalizirati kao konkretna opcija. Renault je, više medija potvrđuje, na rubu odluke o svojem daljnjem angažmanu u Formuli 1, od kojih bi onaj najbombastičniji bio ponovno preuzimanje Lotusa. Interesantno, i možda bi financijska snaga ovog automobilskog giganta malo digla ovu trenutačno srednje-ešalonsku ekipu natrag u vrh. Da ona može biti dobra, znamo; ne tako davno Räikkönen je s njom pobjeđivao utrke, a prije desetak godina, Alonso bio dvostruki prvak.

Podjednako je interesantno pitanje što će se u tom slučaju dogoditi po pitanju razvoda s Red Bullom. Hoće li Red Bull (i vjerojatno Toro Rosso) prihvatiti biti samo kupac motora ekipe koja ih proizvodi? Teško, osobito s njihovim trenutačnim performansama. Ferrari? Boljih je performansi ali opet se radi o tvorničkoj ekipi koja ih proizvodi, a sličan je problem i s Mercedesom. Tražiti novog konstruktora je malo kasno i prevelik projekt za ekipu koja malo-bi-malo-ne-bi u Formuli 1. Honda je već u (mučnom) braku s McLarenom, a trenutačno i ne izgleda kao naročita alternativa Renaultu. Bit će interesantno vidjeti kamo to sve vodi. Doduše politika je u takvim stvarima uvijek igrala podjednako važnu ulogu koliko i same performanse onoga što se nudi i kupuje.

Finac umjesto Finca

Iako u ovom Grand Prixu loš ishod ne treba svaliti Räikkönenu na leđa već konstruktorima njegove pogonske jedinice, možda je za to već prekasno. Sve se više bubnja o dolasku Bottasa na njegovo mjesto sljedeće sezone, dok su neki mediji išli dovoljno daleko da transfer proglase gotovom pričom koja samo još treba biti objavljena (prema čemu je razumno imati još malo rezerve). Priča je mogla biti namjerno puštena u javnost kako bi Räikkönena stavila pod pritisak ― već smo viđali i takve slučajeve.

Taj scenario bi mogao pokrenuti zanimljivi domino. Räikkönen bi vjerojatno otišao u penziju (ili možda u neku ekipu srednjeg reda, no malo tko si to može zamisliti), a bio bi bio oslobođen jedan kokpit u Williamsu koji je sad ekipa koja itekako spada u gornji ešalon. “Romantična” varijanta koju neki sugeriraju je povratak Buttona u ekipu s kojom je započeo svoju F1 karijeru, ali bi Williamsu mogli isto tako biti interesantni Hülkenberg (također povratnik u tom slučaju) i Grosjean. Obojica tragaju za kokpitom u jakoj ekipi, i bili bi isplativiji nego čupanje nekog od vozača glavnih ekipa iz njihovih ugovora ― čemu je Williams ionako nesklon.

Opet, u Groveu imaju i običaj nanjušiti nekog perspektivnog mladog vozača drugih kategorija i brzopotezno ga uvući u Formulu 1. I povijest pokazuje da su češće nanjušili točno, nego pogriješili. Prema tome, potpuno je zamislivo tamo vidjeti neko novo ime. Osim ukoliko netko nesumnjivo vrlo, vrlo očajan ima izvrsnu izlaznu klauzulu i spreman je voziti za kikiriki-budžet samo da bi imao priliku ponovo se izravno boriti za pobjede…