Za ovu su se kategoriju “kvalificirali” oni od kojih najviše očekujemo, iz godine u godinu (s razlogom, jer ta očekivanja redovito ispunjavaju) pa su shodno tome isporučili i u 2019. ili pak oni koji su svojim rezultatima u vrhu ove sezone, ali oko kojih dosad nije bilo ničeg bombastičnog ili nečeg što odskače od normale, ili su jednostavno napravili pokoju grešku ove sezone, zbog čega nisu svrstani u Prethodnicu, bez obzira koliko je ta greška bila ili će biti skupa. Na primjer, Lewisa i Mercedes nisam stavio u Prethodnicu jer zbog Njemačke na sezoni ipak ostaje “mrlja” , bez obzira na vrlo vjerojatno osvajanje oba naslova.

LEWIS HAMILTON

Čovjek s kojim naizgled, unazad nekoliko godina, sve počinje i završava. Čovjek od kojeg je po svemu sudeći i Ljeto umorno pa već odavno na njega ne šalje ni oluje, drugim riječima, čovjek od kojeg pravi izazovi (u obliku prijetnji njegovoj kruni) bježe. Međutim, ove je sezone ipak došla na naplatu, na stazi na kojoj se najmanje nadao udaru munje. I odjednom, nakon toliko godina prividne nedodirljivosti i nesavladivosti, Lewis “Get in there” Hamilton je – otišao “out of there” . Dvaput. Ljeto skida skalpove i najprekaljenijim borcima te nas je nakratko odlučilo na to podsjetiti. No, tu ćemo stati sa opisivanjem “moći epskih razmjera” našeg figurativnog antagonista, jer bismo nastavljanjem jednostavno potpuno promašili stanje stvari. Naime, u svakom drugom zamislivom trenutku 2019. oluja je bio Lewis. Oluja od koje se nitko na gridu nije mogao skloniti, bio on 20 sekundi iza ili ispred svojih konkurenata 15-ak krugova do kraja. Da, Lewis je još nekoliko puta bacio zrnje svojim hejterima, pa i oni imaju pravo na sadržajnu ljetnu pauzu. Pričat će se o zabrani Netflixu, pričat će se o kanadskoj kazni, potplaćenim sucima, “aferi Bolest” iz Hockenheima, o sreći sa safety carom na Silverstoneu… S druge strane, među njegovim fanovima, pričat će se o nevjerojatnoj vožnji i pobjedi protiv Verstappena na Hungaroringu, pričat će se o karizmi, o “Still I Rise”, o ostavljanju prerano opjevanog i ovjenčanog Bottasa 2.0 20-ak sekundi iza sebe u istom bolidu u Francuskoj… Dakle, događat će se upravo ono što on želi. Događa se već godinama. Ove ljetne stanke, uz božićnu puricu, u sljedećim desetljećima, budućim naraštajima, na ovaj ili onaj način pričat će se. Pričat će se o Lewisu Hamiltonu.

Mercedes

Ostajemo u kampu pobjedniku, usmjeriti nišan na Lewisove generale još od vremena kad je hibridna era Formule 1 bila u svojoj kolijevci. Samo ih je Hockenheim koštao mjesta u Prethodnici. Jedini vikend za koji su naveliko planirali da bude savršen bio je sve samo ne savršen. Bolidi u zidovima, van staze, ruke vozača u sličnom položaju kao Vettelove godinu ranije, mehaničari u boksu u identičnoj situaciji kao Ferrari gotovo svaku utrku i, samo tako, Toto Wolff je uvidio istinu u vlastitim subotnjim riječima: “Izazivali smo karmu i mogli bismo to skupo platiti.” Samo tako, u onim impozantnim odorama iz pedesetih, umjesto kao geniji, izgledali su kao šarlatani. Gadan je protivnik ta karma. Gadan je protivnik to Ljeto. No, tu kao i kod Lewisa stajemo hvaliti antagonista, iz istog razloga – Njemačka je bila jedina njegova pobjeda. Ostatak sezone Srebrne su Strijele odradile onako kako iz vikenda u vikend očekujemo, ali nas isto tako iz vikenda u vikend iznova oduševljava. Kirurški precizno, sa nezamislivim brojem mogućih scenarija i odgovora na njih unaprijed posloženima, gotovo nadljudskom sposobnošću opažanja i prilagodbe na neočekivano, Mercedes je pomeo konkurencijeću. Drugi izraz za opisati stanje ove sezone ne postoji. Da, oni su na toj poziciji nedodirljivi već 6 godina. Da, i oni i Lewis ruše ili su na putu da sruše rekorde za koje smo dugo mislili da im se nitko neće ni približiti. Ali ovo je bila ona godina kad smo svi, velika većina svijeta Formule 1 bili duboko uvjereni u onu Tifosima vrlo poznatu “ove će godine pasti”. I rezultati na testiranjima su nam dali za pravo. Svi znaci su bili tu. Mercedes je odgovorio tako da je kraj tih znakova projurio dosad neviđenom silinom i svi su bili na podu brže nego što su postavljeni. Na kraju, ponovit ću onu svoju. Oluja nesumnjivo dolazi. No, nešto mi govori da je ekipa iz Brackleya za nju već odavno spremna.

Red Bull

Već udobno smješteni u status prijetnje iz prikrajka, Bikovi su ove sezone odlučili da im je udobnosti dosta. Napokon su rogove Maxa Verstappena usmjerili prema šampanjcu umjesto stražnjim krajevima drugih bolida te su žetva bodova i svrgavanje Ferrarija te lov na Mercedes mogli početi. Oh wait... Pierre Gasly se ne slaže s tvrdnjom. No, on je druga priča za drugu kategoriju. Menadžiranje njega i njegove situacije je ipak za ovu. Doći ćemo i do toga. Kao što je već opisano, Max je polusezonu proveo maximalno koristeći svoje vrijeme pod Suncem, ubirući plodove svog sazrijevanja te začinjavajući sezonu koja je inače obilovala olujnim nevremenima u liku Lewisa i Mercedesa. Ipak, kažu prijatelji Englezi “for every plus there is a minus”. Maxovo cvjetanje značilo je Pierreovo uvenuće. Izgubljen u neuspjeloj prilagodbi na (za njega a i neke fanove možda iznenađujuće) pobjednički bolid, iznova tovaren teškim pritiskom, Gasly je pao na koljena. Bolje rečeno, nije se nikada s njih ni pridignuo. Helmut i Christian od Australije su mu polako, ali sigurno prilazili, uvjeravajući ga da će sve biti u redu, a onda mu, kako obično biva, kad se najmanje nada, u trenutku kad su mu se činili najbliže, odašiljući maksimalnu podršku, zarili uspavljujuću injekciju u vrat. Kad se probudi u šumama Spa-Francorchampsa, nosit će svijetliju plavu. Plavu Toro Rossa. Koliko god okrutan, ovo je pogodak ravno između očiju jednih od nositelja teške artiljerije. Pierrea je ljeto pokosilo, a psihički pokošen ratnik manje je koristan od jednog manje. Srećom po Bikove, imaju luksuz druge momčadi i zamjene, dobivanja vojnika više po prvi put ove sezone. Takav je barem plan. Ponovit ću zadnje rečenice jučerašnjeg teksta. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati. Sretno Alex!

Toro Rosso

U većini slučajeva, dijete slijedi svoje roditelje. Mlađi brat slijedi starijeg. Barem u nekim korijenskim osobinama. Ako je Red Bull prijetnja iz prikrajka, Toro Rosso je prijetnja iz prikrivenog prikrajka. Polusezonu, već uobičajeno, proveli su daleko od svijetla reflektora. Osim… Doći ćemo do toga. Egzistirali su mirno, marljivo skupljali bodove, iskustvo i samopouzdanje za svoje vozače i za sebe same. To ne umanjuje činjenicu da je polusezona odrađena bez greške i da je maksimum ostvaren, mjesto u mojoj Teškoj Artiljeriji itekako zavrijeđeno. Naslijeđujući karakteristike starijeg brata u obliku hladnih glava na pitwallu u vrijeme kad je na stazi naj “toplije”, nemilosrdnosti prema protivnicima, ma kako god se zvali te potpunu posvećenost cilju (razvoj buduće Teške Artiljerije, buduće Prethodnice), Toro Rosso je tijekom svog sunčanog perioda ostvario maksimum i više od toga. Stvari su spremljene, oluja je pričekana na sigurnom. I oluja je nagradila. Utrka tijekom koje je velikoj većini na ovaj ili onaj način naplaćen i najmanji trenutak neopreznosti, Toro Rossu je “naplatila” suprotno. Prijetnja iz prikrivenog prikrajka se – prikrala. Još jednom do vrha. Do šampanjca koji je nakon dugogodišnjeg rollercoastera (blago rečeno) i prinove u obitelji tek noć prije bio toliko slađi. Ali, i to je priča za drugi put. Zasad, za ekipu, također je bio slaži. 11 godina. Od postolja do postolja. Od oluje do oluje. Nažalost (ili nasreću, vrijeme će pokazati), reljef se ponovo mijenja. Odlazi Alex, stiže Pierre. Usred partije, sve se karte u Faenzi moraju promiješati i ponovo dodijeliti. Cilj ostaje isti. Akteri ostaju isti, svi osim jednoga. “Jedan ko nijedan”, “Jedan ali vrijedan”. Dvije strane istog novčića. Na koju će pasti? Sretno Pierre! Sretno, Toro Rosso!

Carlos Sainz

Već smo analizirali svojevrstan preporod (ili početak preporoda, uzmemo li ipak dozu rezerve) momčadi McLarena, no red bi bio pohvaliti njihovog mladog vozača. Sada svi vjerojatno pomišljate kako sam mu u podnaslovu zamijenio identitet. Netočno. Kao što je i svijet Formule 1 pomalo zaboravio, Carlos Sainz još je uvijek mlad vozač s cijelom budućnosti pred sobom. Tu “cijelu budućnost” trenutno itekako osvjetljava predvodeći (na stazi) povratak na vrh giganta iz Wokinga. Svaka čast Landu, i njega ćemo posebno pohvaliti u dogledno vrijeme, ali propisana količina žganaca ipak se mora pojesti prije nego postaneš lav predvodnik. A iako je Carlos itekako još mlad, ono što nikako nije jest neiskusan. Gurnut u najpakleniju vatru, 2015. u Toro Rosso protiv Maxa Verstappena, Carlos se kalio na leđima najboljih, najžešćih. Max i Nico Hülkenberg, rijetki su oni koji bi naveli mnogo teže momčadske kolege za mladića koji pokušava pronaći svoje mjesto u paddocku, koji se tek uči kako pronaći najbrži put do apartmana i zatvoriti sve prozore prije nego ga oluja stigne progutati. Sada, on je postao jedan od njih. Oličenje konzistentnosti. Režiserov najomraženiji vozač, sjekao je nepreglednu travu poretka sredine svim silama, daleko od ekrana, daleko od očiju, junački je gurao McLaren kroz moguće i nemoguće sve dok u jednom trenutku, niotkuda, gledatelj ne bi bacio pogled na poredak u lijevom kutu prijenosa i ugledao SAI negdje visoko u bodovima. Možda uskoro i tog režisera napokon uvjeri da više nije onaj koji dolazi. Carlos Sainz je onaj koji odlazi, daleko iz vidika sredine, zajedno s McLarenom, sigurnim i odmjerenim koracima prema vrhu.