Sezona 2004. bila je velika prekretnica za momčad British American Racing, praktički ustanak iz mrtvih. U sport su ušli 1999. i ozbiljnijih rezultata, ili barem nadolazeće forme, nije bilo niti na vidiku. Da, 2001. se Villeneuve dovukao dva puta do postolja, no to je bila čista sreća. Stvar je 2004. godine postala ozbiljna, a BAR je od početka sezone bio vrlo konkurentna momčad, onakva kakva nikad prije nije bila.

Sezona 2003. bila je pomalo neuredna. Momčad je nekako na brzinu potpisala Jensona Buttona kao zamjenu za Oliviera Panisa, a za drugog vozača ostavili su nezadovoljnog Villeneuvea s kojim su bili u problematični pregovori. Na kraju je završilo progonom iz momčadi te dovođenjem Takume Sata, nestašnog Japanca. Naravno, u BAR je došao zbog Honde koja je htjela imati jednog japanskog vozača u Formuli 1. Bitna promjena dogodila se i po pitanju guma, pa je tako dogovoreno da od 2004. momčad surađuje s Michelinom, što se pokazalo kao pun pogodak.

2004. nije djelovala obećavajuće, već slično kao i prethodne sezone, nekakva sredina poretka uz pokoji bljesak. No, vrlo brzo se pokazalo da BAR Honda ima puno toga za pokazati. Nekoliko stvari se posložilo – šasija je bila iznimno dobro napravljena, Honda je dodatno pojačala snagu motora (na 960KS, tada najsnažniji), Michelinove gume su puno bolje funkcionirale te je cijeli paket bio pouzdaniji nego prijašnjih godina. Rezultati nisu izostali i već je Button na drugoj sezonskoj utrci osvojio postolje, treće mjesto na VN Malezije.

Samo dvije utrke poslije slijedi najbolji nastup momčadi od sudjelovanja u sportu. Button je osvojio pole position, što je bio prvi za ekipu, a dan poslije se morao zadovoljiti drugim mjestom u utrci. Bio je to novi najbolji rezultat nakon dvije uzastopne utrke na postolju. Treće postolje u nizu značilo je samo jedno – BAR je konkurentan i postolja se više ne osvajaju zbog ludih okolnosti, već čiste brzine bolida.

S druge strane garaže, Takuma Sato nije slijedio nastupe svog momčadskog kolege. Stalno je bio sporiji u kvalifikacijama, a u početku sezone nije imao sreće s pouzdanošću bolida – čak je pet puta morao odustati zbog kvara na motoru. No, nakon nekoliko odustajanja u nizu uslijedila je njegova najbolja utrka karijere i najveći uspjeh, treće mjesto na VN SAD-a voženoj na čuvenom Indianapolisu. Ostatak sezone nije bio loš, ali poptuno u sjenci Jensona Buttona, koji je na kraju osvojio deset postolja. Britanac je odličnim nastupima doveo momčad do povijesnog uspjeha.

Nažalost po njih i ostalih ekipa na gridu, Ferrari je za 2004. napravio prebrz bolid, pa se Schumacher prošetao do naslova, dok mu je Rubens bio prva pratilja. Možda o snazi Ferrarija najbolje govori stanje na tablici nakon završetka sezone – Ferrari 262 boda, drugoplasirani BAR 119. No, i tih 119 bodova bili su kao konstruktorska titula za BAR, raskalašenu momčad prepunu bačenog novca i neorganiziranog posla. Ipak, čarolija nije dugo opstala. Već sljedeća sezona bila je puno lošija te se BAR povukao na kraju 2005., ostavivši Hondu samu, čime je nastala tvornička momčad Honda Racing F1 Team.