Kada sam počeo pratiti F1, nekako sam instant simpatizirao Ligier, tako da su mi njihovi vozači bili najdraži u prvim danima: Laffite, Depailler i Pironi. Pa su me oduševili Rosberg senior i De Angelis, ali onu pravu navijačku strast doživio sam tek s dolaskom Senne.
Deset godina bio sam njegov vatreni navijač, samim time nisam podnosio Piqueta i Prosta, jedino mi je Mansell od konkurenata bio prihvatljiv.
Nakon Sennine smrti više si nikada nisam dozvolio da postanem ozbiljni navijač nekog vozača. Dragi su mi, dakako, bili svi koji bi povremeno uspjeli natamburati Schumachera, vozača kojeg sam najviše mrzio, jer je "uzurpirao" Ayrtonovu poziciju i naslove.
U 21. stoljeću uspio sam se više-manje odmaknuti od ma kakvog klasičnog navijanja, mada sam Alonsa nekako uvijek više cijenio od ostatka i još uvijek mi je drago kada bude dobar. Danas sam dojma da mi je malo draže kada Piastri napravi nešto dobro, nego kada to napravi neki drugi vozač, ali uistinu ne mogu to nazvati nikakvim klasičnim navijanjem.
S vremenom sam počeo sve više prezirati prljavu vožnju, pa mi ni Senna više nije tako drag, a dugo nisam zbog toga mogao smisliti ni Maxa. No Max je, kao i Schumacher ili, recimo, Button, primjer vozača koje inicijalno nisam volio, no s vremenom su sjajnim vožnjama stekli moje poštovanje.
Mada, realno, svatko tko je ikada došao do F1 - pa čak i spomenuti Yuji Ide - već samim time ima moje neizmjerno poštovanje i respekt.
Kako sam s vremenom sve više zalazio u povijest i istraživao prošlost, tako su mi neki drugi vozači, koje nisam gledao uživo, postali najdraži uopće, pogotovo Fangio i, iz vremena prije F1, Rosemeyer...
Razgovori o prošlim vremenima, mjesto za iskusne članove.
