Re: VN Turske (Istanbul Park) 13.-15. studeni 2020.
Postano: 17.11.2020., 18:25
Odlican Dinin tekst 
https://telesport.telegram.hr/analize/turska-kupelj/
Izdvojio bih ovaj uvodni dio:
Jedan od najemotivnijih trenutaka koje sam ikad vidio u Formuli 1, a pratim je 40-ak godina, dogodio se nakon završetka utrke u Istanbulu, na parkingu za tri najbolje plasirana bolida. Lewis Hamilton je, očigledno shrvan emocijama, dugo ostao sjediti u bolidu, pokušavši pojmiti da je upravo osvojio sedmu titulu svjetskog prvaka, izjednačivši rekord Michaela Schumachera. I, možda više od toga, pojmiti kako je uspio premoćno pobijediti u utrci u kojoj mu ništa nije išlo na ruku, u kojoj ga na vrh nisu doveli ni nadmoćni bolid (dobro, to niti ne odmaže…), ni dvojbene sudačke odluke, ni prevruća krv konkurenata, nego jedino i samo njegovo vozačko umijeće.
Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima nitko koliko-toliko objektivan ne može ništa doli skinuti kapu i priznati mu da je majstor.
Sjedio je tako, gotovo u transu, nakon što je — iznimno rijeka situacija — i preko timskog radija ostao bez riječi, a onda se pred njim pojavilo poznato lice i ruka pružena kroz kokpit. U tom povijesnom trenutku, kruni jedne od najvećih sportskih karijera 21. stoljeća, prvi čovjek koji mu je pružio ruku i čestitao licem u lice bio je njegov dugogodišnji arhirival Sebastian Vettel. Jedino što bi bilo ljepše od toga bilo bi da mu je osobno Schumacher mogao doći čestitati — ali to je, nažalost, slika koju možemo samo zamišljati, bolno svjesni da je nikada nećemo uspjeti vidjeti niti uz sva čuda suvremene medicine.
https://telesport.telegram.hr/analize/turska-kupelj/
Izdvojio bih ovaj uvodni dio:
Jedan od najemotivnijih trenutaka koje sam ikad vidio u Formuli 1, a pratim je 40-ak godina, dogodio se nakon završetka utrke u Istanbulu, na parkingu za tri najbolje plasirana bolida. Lewis Hamilton je, očigledno shrvan emocijama, dugo ostao sjediti u bolidu, pokušavši pojmiti da je upravo osvojio sedmu titulu svjetskog prvaka, izjednačivši rekord Michaela Schumachera. I, možda više od toga, pojmiti kako je uspio premoćno pobijediti u utrci u kojoj mu ništa nije išlo na ruku, u kojoj ga na vrh nisu doveli ni nadmoćni bolid (dobro, to niti ne odmaže…), ni dvojbene sudačke odluke, ni prevruća krv konkurenata, nego jedino i samo njegovo vozačko umijeće.
Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima nitko koliko-toliko objektivan ne može ništa doli skinuti kapu i priznati mu da je majstor.
Sjedio je tako, gotovo u transu, nakon što je — iznimno rijeka situacija — i preko timskog radija ostao bez riječi, a onda se pred njim pojavilo poznato lice i ruka pružena kroz kokpit. U tom povijesnom trenutku, kruni jedne od najvećih sportskih karijera 21. stoljeća, prvi čovjek koji mu je pružio ruku i čestitao licem u lice bio je njegov dugogodišnji arhirival Sebastian Vettel. Jedino što bi bilo ljepše od toga bilo bi da mu je osobno Schumacher mogao doći čestitati — ali to je, nažalost, slika koju možemo samo zamišljati, bolno svjesni da je nikada nećemo uspjeti vidjeti niti uz sva čuda suvremene medicine.
