2014. godina nedgje četvrti mjesec, početak sezone. Prvi put dobio SK na TV-u pa palim neki vikend i gledam Moto3 misleći da je to onaj MotoGP, prava stvar i komentator priča o nekom 16-ogodišnjaku i ja se sve čudim kako neko malo stariji od mene već tako daleko dogurao. Motor prepoznatljiv, zeleno bijeli Go and Fun Gresinijev livery, karakteritičan broj 33 i ime i prezime koje nekako samo spada sa jezika, pa rekoh neka ide sve on mi je drag. Ubrzo nakon toga dolazi prvo postolje u Barceloni, pa brzo i prvi pole na istoj stazi, pobjeda u Misanu i farbanje kose u italijansku zastavu na stazi. Par godina truleža po moto3 gdje nije mogao da uradi ono što je danas uradio, ali i dalje se vjerovalo da je on vanserijski talenat, bar ja jesam.
A sada, sedam godina kasnije, tu smo. Zvjerkica korača velikim koracima, penje se na motor koji sam mislio da je vozio prije 7 godina a postaje ono što sam uvijek zamišljao da će biti. Od sada pa do vječnosti, Srđan Erceg će u prenosu govoriti kako je Enea Bastianini svjetski prvak 2020.
Ajmo zvjerko, još 8 do Rossija.
