Analiza visine i težine vozača Formule 1

U 69-godišnjoj povijesti Formule 1 uvijek je bilo zanimljivo promatrati F1 vozače. Naravno, osim rezultata na stazi rekao bih da je podjednako bilo zanimljivo promatrati i njihov život izvan staze. Da li su ti moderni gladijatori doista podredili svoj život samo treniranju i rezultatima na stazi ili su si ipak malo dozvoljavali i dozu „slatkog života“, a tu ne podrazumijevam samo kolače, ako me razumijete? Neću ulaziti u to s kim su spavali, odnosno bili budni tijekom dugih noći, već sam analizirao njihove fizičke predispozicije (visinu i težinu) i kako je to na kraju utjecalo na njihove rezultate, ako doista i jest, u karijeri u Formuli 1. Najprije sam se bacio na analizu aktualnih, vozača za 2018., a onda sam shvatio da bez osvrta na legendarne vozače Formule 1, te buduće F1 zvijezde tu neće biti relevantnih zaključaka na temu iz naslova ovoga teksta. Vidjet ćemo i kako će Strateška Grupa Formule 1 i FIA promijeniti pravila za minimalne težine bolida i vozača za 2019.

Bacio sam se na istraživanje po netu i tražio da li je ova prilično važna tema uopće bila doista ozbiljno analizirana. Ono što me šokiralo je to da osim dvije grafike (koje moram priznati i nisu bile loše, pogledajte u prilogu),

izvor: https://www.reddit.com/r/formula1/comments/35msdm/2015_formula_1_drivers_height_comparison_oc/

ili

izvor: www.celebritiesheight.com

te podosta tako-tako nabacanih podataka o visini i težini pojedinih vozača uvidio sam (prekasno!) da sam “zaglibio“ u prilično duboki mulj vjerodostojnosti pronađenih podataka.

Pogledajte samo na stranicama uglednog Eurosporta ili ESPN-a i vidjeti ćete da tu doista ima sasvim oprečnih podataka o pojedinim vozačima, ako ih uopće i ima. Ono što je možda još i zanimljivije jest činjenica da čak i na službenim stranicama F1 momčadi stoje podaci koji su u najmanju ruku doista začuđujući. Evo primjera: Scuderia Ferrari je na profilu Sebastiana Vettela stavila da je on visok 1,75 m i težak 62 kg (http://formula1.ferrari.com/en/main-drivers/sebastian-vettel/), dok je njihova druga velika zvijezda Kimi Raikkonen visok 1,75 m i težak 62 kg (http://formula1.ferrari.com/en/main-drivers/kimi-raikkonen/) Dakle, oba su vozača na dlaku isto visoki i teški! Yeah right, you bet they are!!! Ili na službenoj stranici Force Indije njihov vozač Sergio Perez je visok „čak“ 1,75 m (www.forceindiaf1.com/driver/sergio-perez) iako je na svim ostalim relevantnim stranicama on visok 1,73 m. OK, jasno mi je, da kao i puno stvarnih podataka o Formuli 1 tu je možda stoput više „iskrivljenih“ podataka, pa tako mislim da čak i na službenim stranicama F1 momčadi skrivaju točne i precizne podatke i to ne samo o svojim vozačima. Dobro, visina bi se nakon srednje škole ili početkom dvadesetih trebala zaustaviti, barem tako kažu antropolozi. Centimetar ili dva doista ne bi trebali biti sporni, čak niti za vozače Formule 1, ono što više brine jest njihova težina. Kada o ovome podatku lamentiramo onda je možda još važnija činjenica da tijekom života ona uglavnom raste, pa tako na početku svojih karijera vozači su mršavi, a onda se malo zaoble. Iako, nije baš da teže geometrijski idealnom obliku, a to je u svakom slučaju – kugla!  I tu je teško onda smisleno reći koliko su doista i bili teški u datom trenutku svojih karijera, ako se one protegnu i na više od dva desetljeća (možda ne samo u Formuli 1 već i u drugim kategorijama automobilizma).

OK, ja sam napravio svoju vlastitu tablicu visina i težina aktualnih F1 vozača za 2018.

Klikom na sliku otvara se u punoj veličini

Posložio sam ih, kako vidite od najvišeg Ocona do najnižeg Alonsa, a u slučaju identične visine vozača onog težeg sam stavio ispred: Sirotkin je visok 184 cm, težak je 71 kg, što je više od Hartleya koji je isto visok 184 cm, ali je nešto mršaviji, samo 67 kg. U prosjeku današnji, aktualni F1 vozači su visoki 178 cm i prosječno teški 68 kg.

Ako pak, vidimo koji su od 20 vozača po uspješnosti najbolji onda imamo 4 vozača koji su barem jednom bili i svjetski prvaci; Hamilton i Vettel po 4 puta, Alonso 2, te Raikkonen 1 put. Njih četvorica su osvojili ukupno 11 svjetskih naslova, te 165 pobjeda. Od ukupno 982 F1 utrke u povijesti, njih četvorica imaju ih 16,8%. Njihov prosjek je po pitanju visine i težine kako slijedi: 174 cm i 67 kilograma.

Da li su ovo onda idealne mjere za svjetske prvake? Ne znam, ali da bih bio korak bliže ovome odgovoru morao sam napraviti tablicu i svjetskih prvaka iz prošlosti Formule 1. Učinio sam to za njih većinu, odnosno u 68-godišnjoj povijesti Formule 1 smo imali ukupno 33 različita svjetska prvaka. Ja sam u svojoj „history“ tablici stavio njih 16, plus nikada prežaljeni Gilles Villeneuve, koji nikada nažalost nije postao svjetskim prvakom jer je poginuo 1982. na kvalifikacijama za belgijski Grand Prix (zbog njega je čak i Enzo Ferrari plakao!), no on mi je više-manje poprilično odskočio iz prosjeka jer je bio sićušan; 156 cm i 50 kilograma. Ispod svakog od vozača sam stavio i njegov F1 bolid u kojem je prvi puta osvojio svoj naslov. Tako je Schumacher, iako u odori Ferrarija u tablici svoja prva dva naslova osvojio u Benettonu 1994. i 1995., a tek onda 5 u Ferrariju.

Klikom na sliku otvara se u punoj veličini

Njih 16 je osvojilo 40 naslova svjetskih prvaka, te zajedno imaju 424 pobjede (43,2% svih pobjeda do danas). Mogao sam staviti još i preostalu 13-toricu (koji imaju ukupno 17 naslova i 140 pobjeda ili 14,3%), no za neke, posebno one iz ’50 i ’60 nisam imao relevantne podatke o njihovim visinama i težinama, ali i ovako mislim da imamo reprezentativan uzorak kako bismo donijeli relativno precizan podatak koji nas zanima. Pogledajte ovo: bez Gillesa, te Rindta, Fangia, Ascarija i Piqueta (za koje nemam relevantne podatke o težini) dobijamo da su idealne mjere svjetskog prvaka: 175 cm i 70 kg.

Ako bismo od ovih „history“ svjetskih prvaka izabrali one koji su u tzv. idealnim tjelesnim karakteristikama po pitanju visine (od 179 cm pa sve do 171 cm, a tu ulaze redom Häkkinen, Senna, Fangio, Ascari, Schumacher, Fittipaldi, Piquet, Lauda i Jacques Villeneuve) dobili bismo i zanimljiv podatak da počevši od Häkkinena do Jacquesa Villeneuvea – njih 9 ima ukupno isto tako 28 naslova svjetskih prvaka.

Heroji budućnosti Formule 1

Da sve ne bi ostalo na ove dvije gornje kategorije uveo sam i treću; sljedeća generacija vozača (prvaka?) Formule1.

Klikom na sliku otvara se u punoj veličini

U ovu kategoriju su ušli u posljednje vrijeme aktivni; rezervni, testni i razvojni vozači F1 momčadi, kao i neki vozači iz juniorskih kategorija. Svi bi oni, izgledno je, mogli uskoro uskočiti u neki od bolida Formule 1, dobro, ne možda već sutra, no ipak, nikad se ne zna. Hartleya iz Toro Rossa su već otpisali, Ericssona već po navici otpisuju godinama, a niti vječiti favorit za top-momčad Grosjean ne stoji baš najbolje ove godine… A, još kad tata Latifi iskrca silne milijune McLarenu…možete se okladiti da će malac uskoro razmjenjivati sličice „Fudbalera i timova“ sa Strollom i Sirotkinom u paddocku Formule 1. Ima takvih primjera više, no nadamo se da će u budućoj Formuli 1 ipak rezultati na stazi u juniorskim kategorijama jednosjeda biti odlučujući kada dođe vrijeme da se odrede vozačke postave. U ovoj kategoriji su i neki poput Kubice, koji je nažalost spletom nesretnih okolnosti uprskao svoju bez dvojbe obećavajuću F1 karijeru. Tu su i Wehrlein, Kvyat koji su već ozbiljno vozili i bili u Formuli 1, te Giovinazzi koji ima dvije utrke za Sauber 2017. kada je uskočio umjesto ozlijeđenog Wehrleina. Za ovog potonjeg nisam baš najsigurniji da će daleko dogurati, osim ako Ferrari, tj. Alfa Romeo ne odluči još dublje ući u vlasničku strukturu Saubera. A, niti onda nisam baš siguran da će baš on biti prvi izbor. Slično je i s Alfonsom Celisom jr. koji je bio testni/razvojni vozač Force Indije, no u 2018. to više nije. Dakle, po meni su prvi izbor za neku buduću Formulu 1 prije svega mladi Britanci, te mladi Rusi. U ovome trenutku to je tako, no čekamo još neke, poput sina Michaela Schumachera – Micka koji iskustvo skuplja u europskoj Formuli 3, ali nakon 6 utrka ima samo jedno postolje i trenutno je tek 8. u ukupnom poretku. I ispod svih njih sam u tablicu stavio i sličice F1 bolida u kojima su vozili ili slobodne treninge ili testirali.

Ako prethodnom analogijom analiziramo njihove tjelesne predispozicije dobiti ćemo da je:

Klikom na sliku otvara se u punoj veličini

prosječna visina i težina budućih F1 vozača, zanimljivo je: 178 cm i težina 68 kg. To je na dlaku isto kao i prosječne vrijednosti aktualnih vozača za 2018.

Ako, pak uzmemo sve tri tablice zajedno možda možemo i prognozirati buduće svjetske prvake (uz aktualne F1 vozača iz 2018.) na osnovu tjelesnih karakteristika? Po tome ispada da buduće svjetske prvake moramo tražiti između Olivera Turveya sa 179 cm i Landa Norrisa sa 170 cm visine, dakle Turvey, Rowland, Aitken, Wehrlein, Mazepin i Norris. Dodao bih tu još i Georgea Russella, jer malac doista puno obećava.

Planovi FIA-e za 2019. po pitanju težine bolida i vozača

Svjetska Automobilistička Federacija (FIA) će za 2019. postaviti minimum težine vozača na 80 kg, čime bi se tako onemogućilo daljnje „kažnjavanje“ težih vozača. Strateška Grupa Formule 1, koja predlaže ovu promjenu, je rekla da je 80 kilograma za vozača sasvim realna mjera. Tako će se odvojiti težina automobila i samoga vozača (skupa s sjedalom!). Tako više teži i viši vozači neće morati ići na striktne dijetne programe da bi skinuli „višak“ kilograma.

Najbolji primjer u prilog te tvrdnje je u 2017. bio kod momčadi Sauber jer je Ericsson bio viši i teži od drugog vozača Wehrleina na početku prošlogodišnje sezone za čak 10 kilograma (plus 5 centimetara u visinu!). Otprilike je to bilo ovako ugrubo Ericsson je imao cca. 75 kg, a Wehrlein 65 kg. Tih 10 kilograma viška je značilo da je Ericsson bio otprilike u ovisnosti o stazi 3-4 desetinki sekunde sporiji po krugu od svog momčadskog kolege u identičnom automobilu (u slučaju kraće staze poput Monaka je ta razlika duplo manja). Kako je Ericsson i viši sigurno da samo skidanje viška kilaže nije i najbolje rješenje, barem ne za Šveđanina. Tu visinu treba slijediti i kilaža, da bi bio u optimalnoj fizičkoj formi. O razlici u visini pojedinog vozača ću nešto kasnije u tekstu reći koju riječ. Osim toga uvođenje sustava HALO je još više išlo na štetu višim i težim vozačima jer je težina same konstrukcije HALO-a otprilike 10 kilograma (iako, u stvarnosti su neke momčadi rekle da ukupna težina sustava HALO i sustava za njegovo pričvršćenje na šasiju iznosi čak 15 kilograma!), dok je ukupna minimalna težina vozila i vozača povećana u 2018. za samo 6 kilograma. Lakši vozači trenutno imaju prednost da rasporede balast na strateškim mjestima po automobilu radi boljih performansi, no po novim pravilima za 2019. će taj balast morati postavljen ispod stražnjeg kraja na samom sjedalu. Naravno, po zakonima fizike najbolje je da balast u bolidu Formule 1 bude najniže postavljen što je moguće radi inercije bolida u zavoju; ergo. što je više težište bolida centrifugalna sila u zavoju je i snažnija. Isto tako, u ovisnosti gdje je dosad bio raspoređen balast (ali i cjelokupna raspodjela težine samog bolida), a tu mislim na to da li je on raspoređen prema nosu bolida ili prema stražnjem kraju bolida, sam će bolid imati u prvom slučaju više „understeera ili podupravljanja (prednji kraj bolida ima tendenciju centrifugalno nastaviti u zavoju). U drugom slučaju, kada je veća težina straga bolid će imati u zavoju više „oversteera“ ili preupravljanja.

U redu, vratimo se ipak onome što nas po pitanju težine vozača čeka u 2019. Tako će vozač npr. Ericsson sa svojih sada 70 kilograma morati postaviti još i balast od 10 kilograma (balast + težina sjedala) da bi zadovoljio normu od 80 kilograma. Naravno vozač koji ima 60 kilograma će morati sukladno tomu postaviti dodatni balast od 20 kilograma. Ipak, vozači teži od 80 kilograma će naravno biti i dalje u nepovoljnom položaju i nakon uvođena novih pravila u 2019. Sreća da takvih vozača barem prema dostupnim podacima u pitlejnu nemamo.

Vizualno je to najbolje prikazano na webstranici: https://twitter.com/scarbstech/status/986314920282206213

Dakle, FIA će od 2019. dodatno za 6 kilograma podignuti minimalnu težinu vozila i vozača na ukupno 740 kilograma. Sam automobil će biti težak minimalno 660 kilograma. Svi se konstruktori naravno trude da zadovolje minimalne dozvoljene težine, no nitko im ne brani da automobili budu i teži od tog minimuma, samo to će se negativno odnositi na rezultate na stazi. Sasvim sam uvjeren da neke momčadi poput npr.Williamsa sa svojim slabašno aerodinamički riješenim FW41 bolidom i „jednim i pol“ novakom (novacima) Strollom (182 cm/70 kg) i Sirotkinom (184 cm/71 kg) debelo gaze minimalnu težinu propisanu od FIA-e, pa su i rezultati takvi kakvi zasad jesu. Moram priznati da sam više očekivao od Paddyja Lowea ove godine. Odlazak glavnog dizajnera Eda Wooda, te glavnog za aerodinamiku Dirka de Beera iz Williamsa pokazuje da Lowe baš nije imao sve pod kontrolom kada su konstruirali novi FW41, odnosno ako jest – onda je i on poprilično kriv za loše rezultate u prvih 6 utrka.

Da se podsjetimo malo prošlosti Formule 1! U početnoj fazi V6 turbo-hibridnih motora teži su vozači bili u nepovoljnijem položaju od lakših jer su imali manje manevarskog prostora u raspodjeli balasta po automobilu. Prošle 2017. godine je zbog većih dimenzija guma min. težina automobila i vozača dignuta s 702 kg na 728 kilograma. U sezoni 2018. na 734 kilograma, i možda su doista u pravu oni koji se bune da su automobili sve teži i teži, što utječe na performanse na stazi. No kako vidimo rekordi padaju i ove godine na stazama, rezultat je to kombinacija bržih guma, veće snage motora i povećane aerodinamike prije svega u zavojima. Sam, gore već prozvani Paddy Lowe je rekao da prije mnogo godina težina vozača nije bila uračunata u težinu bolida. To je uvedeno tek sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća. Za mlade vozače posebno reguliranje tjelesne težine može dovesti do teških problema po njihovo vlastito zdravlje. Slično kao i kod ženskih „supermodela“, zar ne?

Samo još koju riječ o visini vozača i koliki je to nedostatak, ako uzmemo npr. najvišeg na gridu 2018. Ocona sa 186 cm i Alonsa kao najnižeg sa 171 cm. Razlika među njima je 15 centimetara (po težini je Alonso sa 68 kilograma 2 kilograma teži od Ocona). Čini se da to i nije previše ako uzmemo da je 1976. James Hunt sa svojih 185 cm i 79 kilograma bio čak za 29 centimetara viši i čak 29 kilograma teži od Gillesa Villeneuvea. No, vrag leži u detaljima! Rekao sam već da nije svejedno gdje će se taj balast nalaziti u bolidima, jer ako bude morao biti na stražnjem dijelu sjedalice, a ne kako bi se to prema današnjim pravilima raspoređivalo kako inženjeri kažu – tada bi se niži vozači mogli oprostiti od u pravilu svoje prednosti manje kilaže od viših vozača. Da to možda zornije pokažem, pogledajte kako je Alonso sjedio u svom Ferrariju dok je bio član Scuderije.

Uzmite u ovu jednadžbu 15 centimetara višeg Ocona i vidjeti ćete da je Alonso i dalje u prednosti po pitanju mjesta u cockpitu i visine same glave koja viri iz njega. Mogli ste nedavno pročitati da se Sirotkin u Williamsu mučio sa svojim neudobnim sjedalom u Španjolskoj? E, a rekli biste pa bar je sjedalo u bolidu nešto što mora oblikovano prema vozaču kao „saliveno“. Da, apsolutno se slažem s vama, no „siroti“ Sirotkin je 184 centimetara visoki Rus! Tko mu je kriv što je izvan idelanih gabarita za jednog F1 vozača, zar ne?

Vaš,
Zvonimir