Piše: Crankshaft

Prije 5 godina, 3 komentara

Procijenjeno vrijeme čitanja: 7 minuta

Adriana Neweyja svi znamo kao jednog od najboljih dizajnera u Formuli 1. Momčadi s njegovim bolidima su ukupno osvojile 10 naslova svjetskih prvaka (pet Williams, jednu McLaren i četiri Red Bull), ali i najboljima se potkradaju greške – pa tako i Neweyju. 59-godišnji Britanac je od 1997 do kraja 2005. bio zadužen za kreaciju bolida ekipe iz Wokinga, pa tako i McLarenovog MP4-18 kojeg su 2003. trebali voziti Kimi Raikkonen i David Coulthard. Naglasak na ‘trebali’, s obzirom na to da McLarenov bolid kreiran za Svjetsko prvenstvo Formule 1 2003. nikada nije ugledao gašenje crvenih svjetala.

Ferrari je u prethodne tri sezone osvojio vozački i konstruktorski naslov, a najteže za protivnike je bilo 2002. kada su se Schumacher i njegov F2002 jednostavno prošetali prvenstvom. McLarenov gazda Ron Dennis je stoga bio jasan, momčad se trebala okrenuti radikalnim rješenjima kako bi se mogli boriti s crvenim bolidima iz Maranella. Scuderia je upravo te 2002. naslove osvojila dosta rano, pa su se momčadi puno prije uobičajenog mogle fokusirati za narednu sezonu. Učinio je to i Adrian Newey sa svojim timom stručnjaka.

MP4-18 bio je tipičan Neweyjev bolid. Kompaktan, ali uz jednu malu razliku od ranijih radova. Bolid je imao toliko tijesno pakiranje da je za demontažu mjenjačke kutije i motora trebalo skinuti puno više ostalih dijelova bolida nego što je to u tim godinama bilo uobičajeno. Nos bolida je bio uzak i dugačak te se spuštao dosta nisko, praktički spajajući se s prednjim krilom. Nešto uže bočne stranice omogućile su bolji protok zraka prema stražnjem kraju. Štedjelo se i na masi te su inženjeri očajnički nastojali smanjiti težinu kako bi se što više balasta moglo strateški rasporediti po bolidu.

Krajevi ispušnih cijevi su još jednom završavale u difuzoru, što je koncept kojim se stvara više prianjanja. Međutim, to se događa dok je pritisnuta papučica gasa, pa tako nastupaju problemi kada vozač stisne kočnicu i ostane bez dodatnog gripa na kočenju. U McLarenu su vjerovali u ovaj koncept te su mu odlučili dati drugu šansu.

Direktor inženjeringa Neil Oatley je tijekom prvog testa na Paul Ricardu u svibnju 2003. rekao:

“To je veliki korak prema naprijed. Puno je truda i vremena uloženo u MP4-18 kroz dugačak period pa mislim da smo dobili strukturalno superioran bolid, puno tjesnije pakiran, puno učinkovitiji po pitanju mase, te očekujemo poprilično značajno poboljšanje u vremenima po krugu zbog svega toga.”

Adrian Newey je dodao:

“Bolid za 2003. je evolucija u nekim područjima, ali u drugima je dosta drugačiji. Pokušali smo pakirati što tjesnije pa je bolid puno manji od MP4-17. Stvarno smo pritiskali jako puno da dobijemo aerodinamički učinkovit paket koji omogućuje i nisko težište. Prema tome, pokušavamo uskladiti da aerodinamika i mehanika bolida surađuju u harmoniji.”

McLaren MP4-18

Međutim, kompleksnost takve filozofije britansku je momčad koštala ogromnih problema. Bočne strane su bile jednostavno previše krhke te je ekipa čak dva puta pala na obaveznim FIA-inim crash testovima, zbog čega je McLaren morao odgađati debi svog novog jednosjeda. Prve vožnje su pokazale ćudljivo ponašanje jer bi se bolid izvrtio iz nepoznatih razloga, a mehaničari su imali ogromne ruke posla kako bi rastavili ovjes u nastojanju da dođu do oštećenih komponenti zbog pregrijavanja koje bi često nastajalo kao rezultat kompaktne izvedbe stražnjeg kraja oko motora i mjenjača. Nadalje, hlađenje i balans predstavljali su ogromne probleme. Već nakon prvog testa momčad je morala u uporabu vratiti konvencionalnu izvedbu završetaka ispušnih cijevi, odnosno morali su napustiti koncept stvaranja dodatnog downforcea puhanjem ispušnih plinova u difuzor. Ta je odluka bila dobra jer je išla na ruku hlađenju, ali problem nikada nije u potpunosti otklonjen jer je Ilmorov motor rađen za Mercedes-Benz trebao dosta izvora hlađenja te je jednostavno bio podložan problemčićima, iako dovoljno snažan. Pregrijavala se i nova mjenjačka kutija od titana koja je bila lakša od one u prethodniku. Kada je postalo jasno da MP4-18 neće biti spreman za prvu utrku sezone, momčad je u uporabu vratila prošlogodišnji MP4-17 te je na njemu nastavila raditi dok nasljednik ne bude potpuno spreman.

U McLarenu su sigurno vjerovali da odgoda debija novog bolida nije tako strašna jer je prethodne sezone i Ferrari učinio istu stvar, te su tako duže razvijali novi jednosjed i njime u konačnici harali sezonom. Napravili su to u talijanskoj momčadi i te 2003., ali s daleko većim uspjehom za razliku od McLarena.

No, vratimo se početku sezone 2003., ujedno i najzanimljivijoj sezoni u eri dominacije Schumachera i Ferrarija (Nijemac je osvojio naslov sa ‘samo’ 93 boda, dva više od Raikkonena). Stvari za McLaren na kraju i nisu ispale tako loše jer je David Coulthard s godinu dana starim bolidom pobijedio na prvoj utrci sezone u Australiji. I ne samo to, Kimi Raikkonen je slavio sljedeći puta u Maleziji što mu je bila prva pobjeda u karijeri (Ferrari je na prve četiri utrke također nastupao sa starim bolidom) pa su u McLarenu vjerojatno mislili da će otklanjanje svih problema na novom bolidu samo pomoći u ostvarivanju boljih rezultata. No, to se ipak nije nikad dogodilo.

McLarenovi stručnjaci su na sve načine pokušale MP4-18 dovesti u uporabljivo vozno stanje, ali bolji dani se nisu nazirali i ekipa je odlučila da će novi jednosjed debitirati tek na šestoj utrci sezone u Austriji (jednu utrku nakon Ferrarijevog F2003-GA). Međutim, ni to se nije dogodilo. Nakon utrke na A1-Ringu Raikkonen je i dalje imao dva boda prednosti nad Schumacherom, ali negativno je bilo to što je MP4-18 na raznim testiranjima i dalje bio problematičan po pitanju odrađivanja udaljenosti utrke bez pregrijavanja mjenjača, te je njegov debi odgođen za osmu utrku sezone – VN Kanade.

Alex Wurz testira MP4-18

Međutim, testni vozač Alex Wurz je prije utrke na stazi Gilles Villeneuve imao tešku nesreću u Jerezu, a slično se dogodilo i 10 dana kasnije kada je Austrijanac testirajući problematični MP4-18 imao još teži udes. Drugih opcija nije bilo nego i po treći puta odgoditi debi novog bolida, a Raikkonen je u međuvremenu izgubio vodstvo u Svjetskom prvenstvu nakon utrke u Montrealu.

Situacija je u sljedećim utrkama počela polagano ići u Schumacherovu i Ferrarijevu korist, a vrlo brzo je nastupio i mjesec kolovoz te je u McLarenu hitno trebalo donijeti odluku. Na jednom testu je Wurz uspio odvoziti 330 km, ali su temperature u mjenjaču prešle 120 Celzijevih stupnjeva te su uzrokovale raspadanje kutije. Tada je konačno sve bilo jasno – Ron Dennis je odlučio da MP4-18 neće debitirati 2003. te da će formirati bazu za bolid kojim će se McLaren natjecati 2004. Kimi Raikkonen je nastavljao s vrlo dobrim vožnjama te je u godinu dana starom bolidu vodio bitku za naslov do posljednje utrke, kada je izgubio za samo dva boda.

Međutim, ni 2004. McLaren nije imao neke velike sreće te su rezultati i dalje bili ispod očekivanja. Tada su počele kružiti glasine da odnos između Neweyja i Dennisa postaje sve lošiji, s tim da nije tajna kako Adrian nije bio zadovoljan okolinom u kojoj se nalazi. Konačno, u jesen 2005., Red Bull je potvrdio dovođenje Neweyja u svoje redove od 2006., a ostalo je povijest.