900 utrka Ferrarija, III. dio: Usponi i padovi

I dalje smo u 1963., točnije u drugoj polovici sezone. Nakon pobjede u 100. nastupu, Ferrarijev nastavak sezone bio je ujedno ohrabrujući, ali i razočaravajući. U Monzi se pojavila nova izvedenica modela 156, nazvana 156 Aero. U njoj je Forghieri spojio moderne trendove u konstruiranju šasije kombiniravši “spaceframe” i monokok tehnologije. Rezultat je bio solidan bolid koji je pružio dobru osnovu za daljnji razvoj budućih modela.

Surtees je odmah na prvoj utrci s novim bolidom osvojio pole position, no zbog nepouzdanost motora odustao je s vodeće pozicije nakon samo šesnaest krugova. I preostale tri utrke u sezoni u kojima je 156 Aero korišten prošle su po sličnom obrascu – vrlo dobre kvalifikacije, potom odustajanja u utrkama zbog mehaničkih kvarova.

Povratak na vrh

Za 1964. Ferrari je pripremio model 158. Novi V8 motor je razvijao 210 KS, te je bio laganiji od V6 motora. Forghieri ga je namjeravao koristiti kao dio noseće strukture bolida, no morao je odustati od tog plana jer su intenzivna testiranja tijekom zime, i prije početka sezone, pokazala da je kućište motora preslabo za taj zadatak.

Unatoč velikom trudu uloženom u testiranja, model 158 je bio problematičan tijekom prve četiri utrke nove sezone. Pouzdanost motora i mjenjača je bila katastrofalna, te su u četiri utrke imali pet odustajanja. Jedino je u nizozemskom Zandvoortu Surtees zgrabio drugo mjesto, ali s preko pedeset sekundi zaostatka za pobjednikom Jimom Clarkom.

Kako bi bolid bio što bolje pripremljen za utrku, na utrku na Brands Hatchu Ferrari je došao sa samo jednim modelom 158, i to za Surteesa, dok je Bandini bio u 156 Aero. Uloženi trud im se isplatio jer je Surtees došao do novog postolja, a Bandini je bio peti. Ova utrka je označila polovicu sezonu i stanje u ukupnom poretku za vozače i konstruktore je djelovalo loše za Surteesa i Ferrari. U prvenstvu za vozače Surtees je imao dvadeset bodova deficita u odnosu na Clarka, dok je Ferrari u prvenstvu za konstruktore kaskao dvadeset četiri boda za Lotusom.

Druga polovica, do tada neuspješne sezone, počela je u Njemačkoj, na Nordschleifeu. Godinu dana nakon iznenađujuće pobjede u stotoj utrci, stigla je nova. Surtees je bio odličan tijekom cijelog GP vikenda. Osvojio je pole position, dok je u utrci uspješno odbio napade, prvo Clarka, a potom Dana Gurneya. Veliki uspjeh za Scuderiju upotpunilo je i treće mjesto Bandinija.

Ferrari je s pobjedama nastavio i na sljedećoj utrci, prvoj VN Austrije koja je održana na stazi Zeltweg. Tijekom utrke, favoriti – Gurney, Clark, Surtees i G.Hill – su jedan po jedan otpadali iz utrke. To je ostavilo Bandinija u vodstvu utrke koje je uspješno obranio od BRM-ovog Ginthera.

Na krilima dvaju pobjeda, Scuderija je stigla na domaći teren u Monzi. Ferrari se pojavio s tri bolida – s dva modela 158 za Surteesa i Bandinija, i s jednim 156 Aero za Ludovica Scarfiottija. Surtees je osvojio još jedan pole position, a s njim su u prvom redu još bili Gurney i Hill. U utrku je najbolje startao Bruce McLaren, no već do kraja prvog kruga glavne uloge su preuzeli Surtees i Gurney. U odličnom duelu koji je trajao 56 krugova, tijekom kojeg su se 27 puta izmijenili u vodstvu, na koncu je slavio Surtees. Gurney je bio prisiljen odustati od tog dvoboja zbog problema na BRM-ovom motoru. Tifose je dodatno obradovao i Bandini osvojivši treće mjesto u foto-finišu s Gintherom (razlika je iznosila desetinku sekunde). S drugom pobjedom u tri utrke, te odustajanjem vodećih vozača prvenstva – Clarka i Hilla – Surtees se odjednom našao u poziciji pretendenta na naslov prvaka, dok je Ferrari izbio na prvu poziciju u poretku konstruktora.

Upravo u to vrijeme, van staza Formule 1, Enzo je vodio pravnu borbu s FIA-om i talijanskim automobilskim savezom oko homologacije Ferrarija 250 LM. U znak protesta zbog njihove odbijenice, Enzo je zaprijetio da Ferrari više neće nastupati pod talijanskom zastavom, niti će njegovi bolidi nositi crvenu “Rosso Corsa” boju. Zbog toga je u posljednje dvije utrke sezone u SAD-u i Meksiku, Ferrari nastupio pod imenom N.A.R.T. – North American Racing Team. Vlasnik N.A.R.T.-a je dobro poznati Luigi Chinetti, prvi Ferrarijev zastupnik u SAD-u. Promijenjena je i boja bolida, koja je sada bila u bojama N.A.R.T.-a – kombinacija plave i bijele.

Vratimo se sada u napetu završnicu sezone, točnije na utrku na predivnom Watkins Glenu. U napetim kvalifikacijama najbolji je bio Clark, ispred Surteesa, Gurneya i Hilla. Surtees je poveo nakon Clarkovog lošeg starta, i tamo se zadržao sljedećih trinaest krugova kada je Clark preuzeo vodstvo. Clark je bio u komfornom vodstvu, dok su iza njega Surtees Hill i Gurney vodili dvoboje za drugu poziciju. No u četrdesetom krugu Clarka usporava problem s motorom zbog kojeg je primoran odustati nekoliko krugova kasnije. Nakon toga Hill je preuzeo inicijativu, te se odvojio od Surteesa i Gurneya. U 68. krugu Surtees je nakratko izletio nakon što je naišao na mrlju ulja na stazi, no bez kazne gubitka pozicije jer je dva kruga kasnije Gurney odustao zbog kvara motora. Hill se pobjedom odvojio na vrhu prvenstva, dok je Surtees zaostajao pet bodova. Clarkovi izgledi su bili minimalni, s devet bodova zaostatka za Hillom. Spomenimo i da je Bandini, Ferrarijev drugi vozač, debitirao novi Flat-12 motor koji je razvijao oko 220 KS.

Finale sezone održano je u Meksiku. Clark se kvalificirao na prvu poziciju, Surtees na četvrtu, dok je Hill bio šesti. Clark je odlično startao i poveo utrku, dok su Hill i Surtees pali na 10., odnosno 13. mjesto. Postupno su se počeli oporavljati, te je na otprilike trećini utrke poredak bio Clark-Gurney-Hill-Bandini-Surtees. Takav je poredak Hillu garantirao naslov, no u 31. krugu, tijekom borbe s Bandinijem, došlo je do kontakta i obojica su se izvrtjeli. Hill se nakon dugotrajnog popravka u boksu vratio na stazu, no njegovo osvajanje naslova sada je ovisilo o odustajanju Clarka i Surteesa. Dva kruga prije kraja utrke prva četvorica su bla u redoslijedu Clark-Gurney-Bandini-Surtees, što je značilo da Clark osvaja naslov. No Clarkov je Lotus počeo gubiti ulje zbog čega je morao odustati. Na trenutak je Hill ponovno bio prvak, no onda je Bandini u posljednjem krugu utrke mahnuo Surteesu da prođe na drugu poziciju koja mu je garantirala naslov prvaka.

Uzbudljivo finale je značilo da su u Maranellu slavili naslove u oba prvenstva, a Surtees je ušao u povijest kao prvi vozač koji je osvojio naslove prvaka na dva (četverostruki prvak u klasi 500cc) i na četiri kotača.

Unutarnja previranja i neiskorišteni potencijal

U 1965. se ušlo s puno optimizma temeljenog na snažnom Flat-12 motoru, no umjesto nove borbe za naslov, dogodio se pad u prosječnost. Clark u Chapmanovoj novoj kreaciji – Lotusu 33 – dominira osvojivši šest pobjeda u prvi sedam utrka. Nisu pobijedili samo u Monako jer su bili zauzeti osvajanjem 500 milja Indianapolisa.

Scuderija je u sezonu krenula s dva druga mjesta u prve dvije utrke, da bi nakon toga posjeti postoljima postajali sve rjeđi, a loša forma i nepouzdanost sve učestaliji.

Pred kraj sezone Ferrari je pretrpio još jedan udarac jer je Surtees zbog ozbiljne ozljede leđa, zadobivene na testiranju Lole T70 u Mosportu, propustio posljednje dvije utrke sezone. Zamjena mu je bio Meksikanac Pedro Rodriguez.

Nekoliko zanimljivosti vezanih uz Ferrarijevu sezonu 1965.. Na prvoj utrci sezone, na južnoafričkoj stazi East London, Scuderia Ferrari je nastupila pod imenom Eugenija Draconija (ravnatelj Ferrarijeve momčadi). Razlog tomu je činjenica da Enzo i talijanski automobilski savez još nisu riješili svoja neslaganja, te Scuderiji Ferrari nije vraćena licenca za nastup. Ta je trakavica napokon okončana početkom ožujka, netom prije neprvenstvene “Utrke prvaka” na Brands Hatchu.

Potom je na VN Meksika ponovno viđen Ferrari (sada samo jedan od dva koji su nastupili) u bojama N.A.R.T.-a. Sada je Ferrari bio u pravnoj borbi s Dunlopom, stoga su odlučili taj bolid prebaciti na Firestonove poluslik gume bez kršenja ugovora s Dunlopom.

1966. u Formuli 1 je nastupila promjena tehničkih pravila, a najvažnija je bila povećanje obujma motora na tri litre. Ferrari je ponovno bio glavni favorit za oba naslova, no politička neslaganja unutar momčadi uzrokovala su podbačaj na stazi.

Pripremljen je novi bolid, oznake 312. Motor je nastao na temeljima 3.3 litrenog V12 motora koji se koristio u sportskom automobilu 275 P2. Taj “prerađeni” motor davao je 360 KS pri 10000 o/min.

Trzavice između Surteesa i Dragonija počele su već na prvoj utrci sezone u Monaku. Surtees je preferirao model 246 F1-66, koji je u biti bio model 158 s 2.4 litrenim V6 motorom, dok je Dragoni inzistirao na korištenju novog 312. Prevladao je Dragoni. Surtees se kvalificirao na drugo mjesto, te je vodio sve do kvara diferencijala. Bandini, u 246 F1-66, je završio na odličnom drugom mjestu.

U sljedećoj utrci u Belgiji, Surtees je osvojio prvu pobjedu u sezoni. Grid koji se sastojao od 15 bolida bio je prepolovljen nakon što je kišna oluja iznenadila vozače sredinom prvog kruga. Jochen Rindt je dominirao po kiši, no kako se staza sušila, tako je Surtees lovio, i šest krugova prije kraja dođe u vodstvo. Bandini je ponovno bio na postolju.

Kad se nakon utrke pogledalo na ukupni poredak, moglo se vidjeti da su Bandini i Surtees bili na čelu poretka vozača, a Ferrari na čelu poretka konstruktora. Novi bolid se pokazao vrlo dobrim, a u prilog im je išla i činjenica da su britanske momčadi imale probleme u pronalasku kvalitetnog trolitrenog motora. Iznimka je bio Brabham s Repcovim motorom, ali i tri mršava boda iz dvije utrke.

I onda je uslijedio raspad sustava koji je kulminirao netom prije utrke 24 sata Le Mansa. Dragoni je obavijestio Surteesa da neće nastupiti u utrci. Zbog ozljeda zadobivenih u nesreći prošle godine, Dragoni nije vjerovao da Surtees može izdržati fizička iskušenja utrke koja traje 24 sata. To je toliko naljutilo Surteesa da je odmah napustio momčad i otišao u Cooper.

Surteesovo upražnjeno mjesto popunio je Mike Parkes. Parkes je od 1963. bio u Ferrariju, za kojeg je uspješno nastupao u utrkama sportskih automobila. U svom debiju za momčad, dohvatio je drugo mjesto na VN Francuske.

Sredinom sezone uslijedio je pad Ferrarijeve natjecateljske moći, te ih je Brabham u tri utrke prestigao u konstruktorskom poretku. Na jednoj od tih utrka (VN V. Britanije) Ferrari nije nastupio zbog štrajkova u Italiji.

Ferrarijev vrhunac sezone dogodio se na domaćoj utrci u Monzi. U kvalifikacijama su Parkes i Scarfiotti zauzeli prve dvije pozicije, dok je Bandini bio peti. Bandini je odličnim startom iz drugog reda poveo utrku, dok je Scarfiotti pao na sedmo mjesto. Bandinijevo vodstvo je kratko trajalo jer je već u drugom krugu morao u boks na popravak crijeva za gorivo. Ubrzo su se u vodstvu izmjenjivali Parkes, Surtees, Brabham i Hulme, dok je iza njihovih leđa Scarfiotti postepeno, ali nezaustavljivo, napredovao prema vrhu. Vodstvo je preuzeo u 12. krugu i tamo je ostao do kraja utrke. Na koncu je Ferrari sa Scarfiottijem i Parkesom slavio dvostruku pobjedu pred razdraganim Tifosima.

U sezoni u kojoj su mogli osvojiti oba naslova, Ferrari je ostao praznih ruku. Umjesto toga, Jack Brabham je ispisao nove stranice povijesti osvojivši naslov prvaka u bolidu s vlastitim imenom.

Sezona obilježena nesrećama

Ferrari je preskočio prvu utrku sezone u Južnoafričkoj Republici, stoga je za njih sezona počela u Monaku. U momčadi se dogodilo nekoliko promjena. Eugenio Dragoni je otpušten, a na njegov mjesto ravnatelja stigao je Franco Lini. Kod vozača, Lorenzo Bandini je predvodio momčad, a pridružio mu se talentirani Novozelanđanin Chris Amon. U kvalifikacijama je Bandini zauzeo odlično drugo mjesto, dok je Amon bio tek 14.. Bandini je nakratko poveo utrku, no ubrzo su Hulme i Stewart preuzeli prva dva mjesta. Potom je Stewart odustao u 15. krugu, što je ostavilo Hulmea na vodećoj poziciji. Kako je utrka odmicala, tako se Bandini približavao Hulmeu. No u 82. krugu uslijedio je šok. Bandini je u šikani izgubio nadzor nad bolidom, udario u rasvjetni stup, a potom i prevrnuo. U silovitoj nesreći probušen je i spremnik goriva pa je bolid odmah planuo. Sudcima, loše opremljenim za borbu s vatrom, je dugo trebalo da Bandinija napokon izvuku iz bolida. Hitno je otpremljen u bolnicu, no tri dana kasnije je preminuo zbog zadobivenih opekotina. Spomenimo da je Amon utrku završio na trećem mjestu.

Dvije utrke nakon tragedije u Monaku, nova velika nesreća za jednog Ferrarijevog vozača. U prvom krugu utrke na Spa Francorchampsu, u zavoju Blanchimont, Mike Parkes je naletio na mrlju ulja na stazi zbog koje je izletio pri brzini od otprilike 240 km/h. Srećom, Parkes je preživio nesreću, no zadobivene ozljede su bile jako ozbiljne (teški lomovi nogu, slomljeno zapešće, ozljeda glave).

To je ostavilo Amona kao jedinog Scuderijinog vozača u većini utrka 1967.. U jakoj konkurenciji Brabhama i revolucionarnog Lotusa 49, Amon je odlično vozio, te je skupio nekoliko postolja. Nadu da ozbiljnije konkurira za pobjede pružio je novi V12 motor s 48 ventila, koji je razvijao oko 410 KS. I zaista, Amon je u posljednje dvije utrke sezone, u SAD-u i Meksiku, vodio zanimljive dvoboje s Lotusima, no kronična nepouzdanost je upropastila obje utrke.

Na kraju sezonu, Amon i Ferrari su završili na petim mjestima u svojim prvenstvima, daleko od konkurencije iz Brabhama i Lotusa.

Rast konkurentnosti

1968. Ferrariju se priključuje talentirani Ickx, koji je prethodne sezone na Nordschleifeu impresionirao svijet Formule 1. Naime, Ickx je u bolidu Formule 2 u kvalifikacijama postavio treće najbrže vrijeme, no u utrku je zbog pravila morao startati s 18. mjesta. To ga nije spriječilo da se u utrci probije sve do 5. mjesta prije kvara na ovjesu.

Talentirani vozački dvojac je tijekom sezone najavio bolja vremena za Scuderiju. Osvojili su četiri pole positiona, nekoliko postolja, a vrhunac je bila pobjeda na VN Francuske, prva nakon dvije godine.

Na izazovnoj stazi Rouen-les-Essarts, po kišom natopljenoj stazi, Ickx je s treće startne pozicije poveo utrku. U prvih je dvadesetak krugova bio pod velikim pritiskom Rodrigueza i Surteesa, pa se nakratko izvrtio u 19. krugu. Kao da ga je ta greška bila poziv na buđenje, Ickx se već u sljedećem krugu vratio u vodstvo te je na koncu slavio s gotovo dvije minute prednosti ispred Surteesa.

Ta pobjeda, te dva postolja u sljedeće dvije utrke, napravile su od Ickxa izazivača za naslov. I tada je na red došao VN Kanade na stazi Mont Tremblant. Tijekom treninga Ickx je izletio sa staze nakon što mu se gas zaglavio. U nesreći je zaradio prijelom lijeve noge. To je označilo kraj nadanja o naslovu prvaka.

Ferrari je 1968. još uvijek koristio model 312. Bolid je tijekom godina razvijan, ali se sve teže nosio s konkurencijom i napretkom tehnologije, pogotovo kad se počelo eksperimentirati s krilima na bolidima. Također je bio i iznimno nepouzdan, te je zakinuo vozače za nekoliko boljih rezultata.

Vrijeme između sezona 1968. i 1969. prošlo je u znaku FIAT-ove kupovine 50% Ferrarijevih dionica. To je značilo sigurnu budućnost i povećani budžet. Unatoč tomu, 1969. je bila iznimno loša godina za Scuderiju. Momčad su napustili Jacky Ickx (otišao u Brabham) i ravnatelj Franco Lini. Ferrari je uglavnom nastupao samo s jednim bolidom. U prvoj polovici sezone to je bio Amon, koji je u Nizozemskoj zgrabio jedino postolje te godine. Pouzdanost je ponovno bila katastrofalna, pogotovo motora. Tijekom godine se intenzivno radilo na novom bolidu i motoru za sljedeću sezonu, koji su pokazali obećavajuće znakove, no Amon je ipak sredinom sezone napustio momčad. U momčad se vratio Pedro Rodriguez koji je do kraja sezone bio jedini Ferrarijev vozač.

Povećani budžet rezultate je dao 1970.. Za novu sezonu je pripremljen model 312B, s novim Flat-12 bokser motorom koji se vrtio do 11600 o/min i razvijao 460 KS. U momčad se vratio Ickx, a od pete utrke sezone, u Nizozemskoj, priključio mu se Clay Regazzoni.

Nakon početnih problema s pouzdanošću i brzinom bolida, Ferrari se u drugoj polovici sezone transformirao u ponajbolji bolid na gridu (četiri pobjede u pet posljednjih utrka), no za osvajanje naslova prvaka u obje konkurencije postalo je prekasno. Jochen Rindt i revolucionarni Lotus 72 bili su gotovo nedodirljivi. Nažalost, sezonu je obilježila Rindtova smrt u Monzi, gdje je Rindt tijekom treninga neobjašnjivo izletio sa staze prilikom kočenja za Parabolicu. Taj je nesretni događaj ostavio mogućnost da Ickx zgrabi naslov, no do toga nije došlo. Prema vlastitom priznanju, Ickx ni najmanje ne žali – “To je bilo nešto što apsolutno nisam želio. Osvajanje titule na taj način bilo bi bez ikakvog zadovoljstva.”

I sam Ickx je na drugoj utrci sezone u Jarami bio blizu smrti. BRM Jackieja Olivera je ostao bez kočnica i bočno je udario u Ickxov Ferrari. U sudaru je probušen spremnik goriva i oba su bolida planula. Oliver se brzo maknuo iz bolida, no Ickx je ostao zarobljen. Srećom, brza reakcija španjolskog policajca, koji se zaletio u buktinju i izvukao Ickxa van, spasila mu je život. Ickx je imao opekline po licu, leđima, rukama i nogama, no već tri tjedna kasnije se vratio u bolid na utrci u Monaku.

Preko zime Ferrari je radio na unapređenju 321B koji je za novu sezonu nazvan 312B2. Bolid je tako više poprimio klinasti oblik radi bolje aero efikasnosti, a i stražnji ovjes je redizajniran u cilju povećanja stabilnosti. Vozačka postava Ickx-Regazzoni je ostala nepromijenjena, a u nekoliko je utrka u treći bolid uskočio Mario Andretti.

Sezona je odlično počela. U svom debiju za Ferrari, Andretti je slavio na trkalištu Kyalami. I u sljedeće tri utrke Ferrari je ostvarivao vrlo dobre rezultate, s redovitim posjetima postolju, i fenomenalnom Ickxovom pobjedom na VN Nizozemske. Pobjedu je ostvario nakon odličnog dvoboja s Pedrom Rodriguezom na kišnoj utrci na brzom Zandvoortu.

Nakon te pobjede, Ferrari je stao. Nepouzdanost je ponovno zadavala glavobolje, a ni performanse bolida nisu bile na razini konkurencije.

Pad u prosječnost

U 1972. je nastavljeno tamo gdje se stalo prošle sezone. Jedina svjetla točka, u inače katastrofalnoj sezoni, bila je Ickxova maestralna izvedba na njegovom omiljenom trkalištu – Nordschleifeu. Osvojio je pole position, bio je u vodstvu od starta do cilja, odvezao je najbrži krug utrke, te je predvodio Ferrarijevu dvostruku pobjedu s Regazzonijem iza. Ickx je zamalo zgrabio i pobjedu u Monzi, no trijumf pred Tifosima upropastio je kvar motora desetak krugova prije kraja utrke.

Prije nove sezone Scuderiju su zahvatile promjene unutar momčadi. Glavni dizajner Forghieri je preraspoređen na drugo radno mjesto unutar Ferrarijevog sportskog odjela, a njegovo mjesto je preuzeo mladi Sandro Colombo. Regazzoni je otišao u BRM, a došao je Arturo Merzario.

Dvjestotu GP utrku Ferrari je odradio na VN Brazila 11. veljače 1973.. Razloga za veselje nije bilo, premda je ostvaren najbolji rezultat u cijeloj sezoni – 4. i 5. mjesto.