Brojevi u F1 od samih početaka su označavali samo redni poredak vozača i momčadi te su mnoge momčadi godinama imale iste brojeve, osim broja 1 koji je označavao aktualnoga prvaka (osim u sezonama 1993. i 1994. kad su prvaci otišli u mirovinu). Od 1996. broj na bolidu označava položaj u poretku sezonu prije, a od 2014. vozači biraju broj koji će nositi do kraja F1 karijere kao znak raspoznavanja te svaki broj kojeg su vozači odabrali ima neko značenje, a najčešće je to njihov sretni broj, broj na go kartu s kojim su počeli svoju motosport karijeru i tako slično. No 80-ih godina postojao je vozač koji je bio poznat upravo po broju bolida kojeg je on nosio dugi niz godina na nosu svog bolida i kojeg bi svi prepoznali kad im se kaže broj i boja tog broja. Njegovo ime je Nigel Mansell, srčani brkonja koji je 80-ih godina činio sami vrh F1, uz Prosta, Sennu i Piqueta. Red Five (crvena petica) je svojim srčanim vožnjama nerijetko na rubu izdržljivosti bolida i vlastitog tijela oduševljavao fanove F1 diljem svijeta.

Rođen 1953. u Upton-upon-Severnu, gdje su njegovi roditelji držali trgovinu čaja, djetinjstvo je proveo u Birminghamu. Tijekom početka svoje motosport karijere, zbog manjka sponzora je svoj put kroz niže kategorije financirao svojim novcem, točnije dao je otkaz na poslu na kojem je radio kao zrakoplovni inženjer te je rasprodao sve što je imao. Unatoč neodobravanju svog oca, prelazi u Formulu Ford koju osvaja 1977. godine. Nastupa još u britanskoj i europskoj Formuli 3 gdje ostvaruje solidne rezultate, što ne prolazi nezapaženo Colinu Chapmanu koji ga 1979. godine dovodi u Lotus kao test vozača. Inače, u kvalifikacijama na Brands Hatchu doživljava tešku nezgodu u kojoj je teško ozlijedio vrat. Doktori su mu rekli da je zamalo postao paraplegičar, ali da takva ozljeda vrata zahtijeva 6 mjeseci rehabilitacije i da se više nikad ne smije baviti utrkama, na što se on oglušio i nastavio s utrkivanjem. 1979. godine također doživljava tešku nesreću s Andreom de Cesarisem u kojem zamalo pogiba te doživljava ozljedu kralješka.S obzirom na to da mu je uslijedila proba kod Colina Chapmana, bol i ozljedu je prikrivao tabletama protiv bolova te je odradio probu kod Chapmana i on ga je primio u Lotus.

Cijeli njegov stint u Lotusu nije bio obilježen sjajnim rezultatima zbog pada momčadi Lotus, pogotovo nakon smrti Colina Chapmana. Također, od samih početaka se nije slagao s Peterom Warrom, pomoćnikom Colina Chapmana, poslije i šefom momčadi Lotus. 5 podija, 1 pole position te 10. mjesto u ukupnom poretku 1984. godine bili su njegovi najbolji rezultati za Lotus. Na kišnoj VN Monaka 1984. godine je pretekao Alaina Prosta za 1. mjesto no ubrzo nakon toga gubi kontrolu nad bolidom te udara u ogradu, što je rezultiralo odustajanjem. Jedna od najpoznatijih scena 80-ih godina u F1 je njegovo guranje bolida do cilja na VN Dallasa 1984. godine nakon kojeg zbog iscrpljenosti i temperature zraka od 40 stupnjeva Celzijusovih pada u nesvijest. Razlog za guranje bolida čiji je mjenjač otkazao poslušnost jest osiguravanje 6. mjesta u utrci koju je startao na pole positionu i na kojoj je vodio veliki dio utrke. O ne baš sjajnim odnosima između Mansella i Warra koji je preferirao Elija de Angelisa govori činjenica da je Warr nakon VN Portugala 1984. rekao za Mansella da neće pobijediti u F1 sve dok on (Warr) ima dupe na svom mjestu. Toj izjavi je prethodila Mansellova ljutnja jer Warr nije dozvolio promjenu kočionih pločica prije navedene utrke, na kojoj je Mansell odustao upravo zbog problema s kočnicama. Malo je reći da je Peter Warr promašio sa svojom prognozom.

1985. je bila prva njegova sezona za Williams i od tada on postaje poznat i kao Red Five. Naime, kako su brojevi 5 i 6 na Williamsovim bolidima bili previše slični, odlučeno je da broj 5 na bolidu Nigela Mansella bude crvene boje, a Murray Walker je u prijenosu zbog toga Mansella počeo nazivati Red Five. Iako je bilo početnih problema, Mansell je postao redovit u osvajanju bodova te je na VN Europe na Brands Hatchu ostvario svoju prvu pobjedu, a druga u karijeri je došla na sljedećoj utrci, na VN Južne Afrike. Također, on i Keke Rosberg, momčadski kolega, se nisu baš podnosili zbog nekih lažnih informacija koje je Rosberg dobio o Mansellu, no poslije su imali prijateljski i radni odnos pun poštovanja. Jedina utrka koju je propustio te sezone je bila VN Francuske na kojoj je na slobodnom treningu doživio sudar na kraju pravca Mistral te je udario u barijere pri brzini od 322 km/h, što do danas ostaje sudar s najvećom brzinom u povijesti Formule 1.

1986. i 1987. momčadski kolega mu je postao Nelson Piquet, dvostruki svjetski prvak i pridošlica iz Brabhama. Ako je odnos Mansella i Rosberga bio prijateljski i pun poštovanja, odnos Mansella i Piqueta je bio sve suprotno. Netrpeljivost van staze, za Mansella i mnoge neukusni Piquetovi komentari o fizičkom izgledu Mansellove žene i o samom Mansellu,sve se to prelijevalo i na samu stazu. Kvaliteti odnosa nije pridonio sukob Honde i Williamsa, budući da je Honda preferirala Piqueta kao dvostrukog svjetskog prvaka, a i još mu je plaćala izdašni dio ugovora, dok je Patrick Head, tehnički direktor Williamsa preferirao Mansella kojem je bio i trkaći inženjer. Franka Williamsa nažalost nije bilo obzirom da se oporavljao od teške prometne nesreće nakon predsezonskih testiranja u Francuskoj 1986. te je zbog te nesreće postao paraplegičar. Tijekom cijele sezone se borio s Piquetom u dominantnom FW11, što je dalo šansu Alainu Prostu da on do zadnje utrke bude u borbi za naslov. U posljednju utrku sezone u Adelaideu Mansell je ušao kao vodeći u poretku te je tijekom utrke držao 3. mjesto koje mu je bilo dovoljno. Onda 19 krugova prije kraja, šok za Williams i Mansella. Na Brabham pravcu, pri brzini od 290 km/h, eksplodirala je stražnja lijeva guma te je od eksplozije stradao stražnji lijevi ovjes i kočnica. Zbog opreza, Williams u boks uvodi Piqueta i Prost pomalo neočekivano osvaja naslov. Razlog puknuća gume je činjenica da su se gume na toj stazi trošile puno više, zbog čega je prije te nesreće McLaren zvao Prosta u boks po novi set guma, što mu se itekako isplatilo, dok se Williams išao kockati. Na kraju sezone Mansell je zamalo izgubio mjesto u momčadi budući da je Honda inzistirala da se Mansella zamijeni Nakajimom, što je Frank Williams odbio. Sljedeća sezona je ponovno donijela dominaciju Williamsa, ali ovaj put im nitko nije bio blizu te je Willams s nadograđenim FW11B bio svijet za sebe. Ponovno su u glavnim ulogama bili Mansell i Piquet, a kao pobjednik je izašao Piquet, a Mansell se po drugi put zaredom morao zadovoljiti titulom viceprvaka, budući da je morao propustiti zadnje 2 utrke sezone nakon teške ozljede leđa u kvalifikacijama za pretposljednju utrku sezone VN Japana. Svakako njegova najbolja vožnja sezone i jedna od njegovih najboljih u karijeri se dogodila na VN Velike Britanije kada je u 30 krugova skinuo 28 sekundi zaostatka za Piquetom zbog pit stopa, rušeći 8 puta najbrži krug utrke te ga je u 63. krugu prešao na kraju Hangar pravca u “dummy” stilu, na oduševljenje 100 000 Britanaca koji su vidjeli remek djelo omiljenog im vozača, a nakon utrke su ga okružili kad je stao nasred staze u cooldown krugu zbog problema s motorom koji je zadnjih 6 krugova radio u kvalifikacijskom režimu. 1988. godina je bila katastrofa zbog nepouzdanog i sporog Judd motora koji se nalazio u Williamsu nakon odlaska Honde i Piqueta te problema s aktivnim ovjesom, zbog čega je u 14 utrka Mansell završio samo 2 i to obje na podiju.

1989. je bila novi početak za njega, budući da je prešao u Ferrari, na nagovor Enza Ferrarija te je Mansell bio ujedno i posljednji vozač kojeg je Enzo Ferrari osobno odabrao prije smrti, za što je Mansell rekao da je to jedna od najvećih časti koje je doživio u karijeri, a također je od Enza dobio i Ferrari F40. Obzirom da je Ferrari razvio prvi sekvencijski mjenjač u F1 upravo za novi Ferrari 640 i da je bio užasno nepouzdan već na predsezonskim testiranjima i u kvalifikacijama za prvu utrku sezone u Brazilu, Mansell je rezervirao rani let jer je očekivao da će mjenjač otkazati poslušnost u ranoj fazi utrke. No to se nije dogodilo i Mansell je na iznenađenje mnogih pobijedio u VN Brazila, na stazi u Riu de Janeiru, domaćoj stazi Nelsona Piqueta koju nije baš volio. Ostatak sezone je protekao u odustajanjima upravo zbog navedenog mjenjača te je u 16 utrka te sezone završio tek 6, ali u svakoj je ostvario podij, od toga 2 pobjede, a ta druga pobjeda spada u jednu od njegovih najblistavijih predstava u karijeri. Na VN Mađarske te godine je nakon starta s 12. mjesta srčanom i fenomenalnom vožnjom pobijedio s čak 26 sekundi prednosti nad Ayrtonom Sennom u McLaren Hondi. Inače te sezone 2 puta je diskvalificiran, u Kanadi zbog preranog starta iz boksa u odnosu na ostatak grida i u Portugalu zbog vožnje unatrag u boksu te zbog vožnje unatoč crnoj zastavi kada se sudario sa Sennom, zbog čega je zaradio i suspenziju za sljedeću utrku. 1990. je bila još teža za njega zbog ponovno nepouzdanog Ferrarija i zbog novog momčadskog kolege Alaina Prosta koji je postao broj 1 vozač u Ferrariju. Situacija je bila toliko loša za Britanca da se odlučio umiroviti na kraju sezone nakon odustajanja s VN Velike Britanije na kojoj je ostvario najbolji pole position u karijeri. Do kraja sezone je uspio ostvariti pobjedu na VN Portugala, a sezonu je završio na 5. mjestu, a tijekom 2 sezone u Ferrariju je zbog svoje srčanosti dobio nadimak Il Leone.

Iako se umirovio, Frank Williams ga je uspio nagovoriti na povratak u F1. Williams pojačan povratnikom Mansellom i mladim genijem Neweyem je 1991. bio najveći konkurent za naslov uz McLaren Hondu, za čijim je upravljačem bio Ayrton Senna, branitelj naslova. Iako je ponovno završio kao viceprvak, po 3. put u karijeri, Mansell je ponovno blistao, ostvarivši 6 pobjeda, a svakako najpoznatija je ona u Barceloni kad je vozio kotač uz kotač s Ayrtonom Sennom po startno ciljnoj ravnini pri brzini od 320 km/h i kojeg je prestigao na kraju istog pravca, stvorivši jednu od najpoznatijih scena u povijesti F1. Uz blistave trenutke, Mansell je imao i jedan ne baš briljantan. Na VN Kanade je odustao samo nekoliko zavoja prije kraja utrke jer pozdravljajući publiku zbog velike prednosti spustio okretaje motora prenisko i motor se naprasno ugasio, prepustivši pobjedu svom mrskom rivalu Nelsonu Piquetu, kojem to bila ujedno i posljednja u karijeri.

1992. je konačno bila njegova godina. Za upravljačem FW14B, dominantnog i najnaprednijeg bolida u povijesti F1, uspio je osvojiti naslov, potvrdivši ga matematički u Mađarskoj te godine 2. mjestom u utrci. Te sezone je srušio mnoge rekorde, koji su dugo godina stajali neoboreni, kao što je 5 uzastopnih pobjeda u prvih 5 utrka (rekord kojeg je izjednačio Michael Schumacher 2004. godine), najviše pobjeda u jednoj F1 sezoni, točnije 9, koji je Schumacher srušio 2002. godine te 14 pole positiona u jednoj sezoni, broj kojeg je srušio Sebastian Vettel 2011. godine. Od rekorda koje drži do danas su najveći postotak pole positiona u 1 sezoni (88%), najviše naslova viceprvaka prije osvajanja naslova (3) i najviše pobjeda iz pole positiona u jednoj sezoni (9). Naravno, takav rezultat ne bi bio moguć bez dominantnog FW14B koji je posjedovao najnapredniju tehnologiju tog doba, kao što su aktivni ovjes i kontrola trakcije, koji je aerodinamički bio iznimno učinkovit te koji je posjedovao sjajno pogođen Renaultov motor.

Zbog problema s produženjem ugovora, Mansell odlazi iz F1 i nastanjuje se u američkoj CART seriji gdje je nastupao za Newman-Haas. U svojoj debitantskoj sezoni osvaja naslov prvaka CARTa, čime je ujedno postao prvi vozač koji je istodobno bio aktualni prvak F1 i najviše kategorije američkih jednosjeda. Također, postao je prvi rookie koji je ostvario pole position, najbrži krug i pobjedu na debiju u CARTu. Sveukupno, u 15 utrka ostvario je 10 podija, od toga 3. mjesto na Indy 500 i 5 pobjeda. Nažalost za njega, sljedeća sezona za njega nije bila ni približno bajna te su 3 podija bili njegov maksimum. U međuvremenu se ponovno vratio u F1 i to ponovno za upravljačem Williamsa koji je u Imoli 1994. ostao bez Ayrtona Senne te su u momčadi izmjenjivali Mansella i mladog Davida Coultharda kao momčadske kolege prvom vozaču Damonu Hillu. U 4 utrke je ostvario 1 pobjedu i to na posljednjoj utrci te sezone u Adelaideu, koja je ujedno i bila posljednja pobjeda za njega, čime je pomogao Williamsu u osvajanju konstruktorske titule. 1995. prelazi u McLaren, čime postaje tek 2. vozač uz Alaina Prosta koji je nastupio za Ferrari, Williams i McLaren. Nažalost, taj stint je bio jedan veliki promašaj za njega obzirom da u početku nije ni mogao sjesti u bolid obzirom da je bolid bio preuzak za njega, a u jedine dvije utrke na kojima je nastupio za McLaren nije ostvario bajne rezultate te je odlučio napustiti McLaren razočaran upravljivošću bolida. Poslije je nekoliko puta testirao Jordanov bolid te nastupio na nekoliko utrka BTCC prvenstva za upravljačem Ford Mondea.

Brz, beskompromisan, srčan su samo neki od epiteta koji krase jednog od najboljih vozača F1 80-ih i početka 90-ih godina. Tjeranje bolida do samog ruba, a nerijetko samog sebe do granica izdržljivosti mu je donijelo fanove diljem svijeta, pogotovo u Velikoj Britaniji, gdje je 5 puta pobjeđivao, od toga 2 puta na Brands Hatchu, a 3 puta na Silverstoneu, zbog čega je iznimno poštovan na Otoku. Uz sve te prednosti, ima on i pokoju manu, obzirom da je bio poznat kao pomalo težak karakter, što je sam naglasio Mario Andretti, njegov momčadski kolega u CARTu, a i svakako dio “krivnje” za unutarmomčadsko rivalstvo u Williamsu s Piquetom nosi i Mansell , iako takvih problema nije imao s nekim momčadskim kolegama. No neosporno je da je iznimno poštovan vozač u F1 (osim ako pitate Nelsona Piqueta) čije ime i ostavština nosi veliku težinu. Red Five ne mora strahovati od zaborava, jer sve dok se budu vrtjele snimke njegovih partija, pamtit će se njegovo ime i njegove brčine, koje baš i ne nosi posljednjih godina.