Mnogi vrhunski vozači tadašnjeg vremena smatrali su ga najboljim vozačem, boljim čak i od velikog Juan Manuel Fangija. Nema sumnje da je Fangio obilježio eru 50-ih i s razlogom se smatra, ne samo najboljim vozačem te ere, nego i jednim od najboljih u povijesti. Međutim, postojao je jedan čovjek koji je u pogledu brzine mogao parirati Argentincu, a nemali je broj i onih koji su tvrdili – bio je brži od Fangija. Nažalost, sudbina se okrutno poigrala sa životom Alberta Ascarija, i neke stvari ostavila nedorečene. No, u svojih 36 godina života, Ascari je već napravio dovoljno da se njegovo ime i dan danas, 65 godina kasnije, uvijek spominje u kontekstu najvećih. Donosimo vam pomalo misterioznu priču o dvostrukom F1 prvaku i – do današnjih dana – jedinom Talijanu koji je osvojio naslov sa Ferrarijem.

Domovine sin

Rođen je 13. srpnja davne 1918. godine u Milanu. Mali Alberto je tek napunio sedam godina kada je njegov otac Antonio, veoma poznati i cijenjeni vozač tadašnjeg vremena, poginuo dok je vodio utrku u Francuskoj. Alberto, koji se često s ocem motao po stazi, upoznao je tako mnoga velika imena iz svijeta automobilizma, između ostalih i Enza Ferrarija. Sasvim očekivano, Alberto uskoro kreće očevim stopama – mada ne na četiri kotača – nego dva. Možda mu je slavno prezime poslužilo kao odskočna daska kada je dobio mjesto da vozi sa Bianchi. Međutim, već tamo oko 1940. godine, Enzo mu nudi mjesto u Tipu 815 (prvom Enzovom automobilu) da nastupi na čuvenoj ”Mille Miglia” utrci. Dijelio je mjesto sa još jednim Talijanom i vodili su utrku dok im motor nije otkazao. Ubrzo se Italija uključila u Drugi svjetski rat, a u tom razdoblju Ascari je bio veoma blizu da završi karijeru. Njegova garaža u Milanu je bila servis za vojna vozila, a Ascari je skupa sa prijateljem Villoresijem (također vozačem) započeo biznis transporta goriva talijanskim trupama u Sjevernoj Africi. U međuvremenu se i oženio i dobio dvoje djece – djevojčicu Patriziju i dječaka Antonia, koji je ime dobio po svom slavnom djedu. Želio se u potpunosti posvetiti obitelji i biznisu, živjeti miran talijanski život, ali ga Villoresi uvjerava da nastavi trkaću karijeru. U tom post-ratnom periodu, početkom pedesetih godina, ostvaruje velike uspjehe u onome što danas nazivamo Formulom 1.

Dani ponosa i slave

Utrka kojom je Ascari pokucao na velika vrata dogodila se u 1948. godine u San Remu. Ascari pobjeđuje u Maseratiju 4CLT/48 ispred timskog kolege Villoresija. Tom pobjedom zaslužio je i priliku da u Reimsu nastupi za Alfu Romeo, koja je tada bila pojam za sve ostale bolide. Utrku završava na trećem mjestu. Iduće godine stiže u Ferrari, ostvaruje još nekoliko pobjeda za momčad koja se spremala za velike stvari. Početak 1950. označio je i početak F1 svjetskog prvenstva – i početak Ascarijeve emancipacije u jednog od najboljih.

Prvi nastup u inauguralnoj sezoni upisao je u vjetrovitom Monaku. Vjetar je izbacio vodu u zavoj Tabac, s kojim su se vozači po prvi puta susretali. Samo rijetki su izbjegli kaos – među njima i Ascari. Utrku završava na drugom mjestu, iza Fangija. Ferrari se vrlo brzo okrenuo razvoju bolida za iduću godinu, svjesni kako je Alfa Romeo trenutno miljama ispred ostalih. Ascari sezonu završava na petom mjestu, a prvu titulu osvaja njegov sunarodnjak – Giuseppe Farina. Novi Ferrari 375 pokazao se konkurentniji u odnosu na prethodnika. Ascari ostvaruje dvije uzastopne pobjede, prvo u Nurburgringu a potom u Monzi. Na španjolsko finale sezone, Ascari dolazi sa dva boda zaostatka za Fangiom, ali i sa najboljim vremenom u kvalifikacijama. Nažalost po Talijana, izbor guma se pokazao krivim, a svoju prvu titulu osvaja Argentinac u Alfi Romeo.

No, to je bila samo uvertira za ono što se spremalo. Istina, Ferrariju je put do titule bio znatno olakšan činjenicom da se Alfa Romeo našla u financijskim problemima zbog čega su napustili F1. Nekog pravog konkurenta Ferrari 500 nije imao, ali pred Ascarijem nije bio tako jednostavan zadatak, jer je za timskog kolegu imao Farinu. Fangio je pred početak sezone zadobio ozljede zbog koje je propustio sezonu. Bilo je jasno da će se bitka za naslov voditi između dva Talijana u Ferrariju (dobro, bio je tu i treći, Piero Taruffi). Međutim, malo tko je mogao očekivati takvu dominaciju Alberta Ascarija. Prvu utrku u Švicarskoj je propustio da bi nastupio u Indianapolisu. Tamo se izvrtio i odustao. No to je bila jedina utrka te godine u kojoj je Ascari nastupio bez da je pobijedio.

Nakon tog, uslijedio je nestvarni niz od šest utrka i šest pobjeda za Talijana, koji osvaja svoj prvi naslov, uvjerljivo i dominantno. Iste je godine uvjerljivo osvojio i prvenstvo veoma konkurentne francuske F2. A i iduću 1953. otvorio je s tri uvjerljive pobjede, što je činilo niz od devet uzastopnih pobjeda – rekord koji će tek 2013. izjednačiti Vettel. A neka mi Seb ne zamjeri, ali mislim kako ovakav podvig ima puno veću težinu u opasnoj i nepredvidljivoj eri 50-ih, kada se na stazi redovno ginulo. Nakon tri početne pobjede u novoj sezoni, uslijedilo je nešto slabije izdanje u Reimsu, kada pobjedu odnosi novi timski kolega Hawthorn. Međutim, pobjedama u Silverstoneu i švicarskom Bremgartenu, Ascari je osigurao još jednu poprilično uvjerljivu titulu. Drugi je završio Fangio, treći Farina, četvrti Hawthorn. Dakle, niti konkurencije nije nedostajalo. No, Ascari je jednostavno bio korak ispred ostalih.

Tragična sudbina velikog prvaka

Znate kako to uvijek ide, svakoj velikoj dominaciji prije ili kasnije dođe kraj. Nažalost, u Ascarijevom slučaju kraj je došao rano, prerano. Neočekivano, tiho, ali postepeno. Novu 1954. godinu obilježila je promjena pravilnika, koja je uvela nove 2.5-litrene motore (zamijenivši dotadašnje 2.0). Te promjene su privukle nove momčadi, kao što su Mercedes i Lancia. Ascari se odlučio za ovu drugu opciju. Međutim, Lancia je novi bolid mogla isporučiti tek na posljednju utrku sezone. To je za Ascarija značilo jednu krnju i neuspješnu sezonu. U dvije utrke je nastupio u Maseratiju, jednom u Ferrariju, ali niti jednu od tih utrka nije završio. A kada je konačno stigao novi bolid, Ascari uzima pole, samo da bi se već na devetom krugu opet odustao. Ipak, sezona za Talijana nije bila skroz promašena, zbog činjenice da je te godine osvojio onu već spomenutu, prestižnu utrku Milla Miglia. Oduševio je mnoštvo navijača, između ostalog i mladoga Maria Andrettija koji je prisustvovao toj utrci i od tada navodi Ascarija kao svoga najvećeg vozačkog idola, te razlog zašto se počeo baviti tim sportom.

Lancia je ipak pokazala potencijal te se očekivala tijesna borba za titulu iduće 1955. godine. Ta je godina ipak prošla u dominaciji Mercedesa i novoj tituli za Fangija. Međutim, tijek povijesti je možda mogao biti i drugačiji da se nije desilo to što se desilo te godine. Tragediji u kojoj je izgubio život prethodila je kultna utrka u Monacu, druga u kalendaru. Ascari i Lancia D50 su vodili, no onda iznenadno gubi kontrolu u šikani i izlijeće ravno u more. Lancia se potopila, no nekih pola minute kasnije, dobro poznata nebeskoplava kaciga je isplivala na površinu i Ascari je preživio. Prebačen je u bolnicu, gdje se pomalo osjećao osramoćeno, ali istovremeno i zahvalno jer je preživio.

Međutim, četiri dana kasnije neočekivano se pojavio na Monzi da bi gledao trening vozača s kojim je trebao dijeliti Ferrari u nadolazećoj endurance utrci. No, tada je izrazio želju da sjedne u automobil i odvozi koji krug, da se uvjeri kako je s njim sve u redu nakon nesreće u Monacu. Ovdje sada dolazimo do onih misterioznih elemenata Ascarijeve priče. Naime, Alberto je bio poprilično praznovjerna osoba. Imao je neke svoje rituale, vjerovao je u određene stvari da mu donose sreću, odnosno nesreću. Od crne mačke je bježao kao od samog vraga, a nikada nije vozio bez svoje sretne nebeskoplave kacige. Možda biste ovo okarakterizirali kao glupost, ali u Ascarijevom slučaju je sve imalo smisla. Te su mu stvari davale osjećaj sigurnosti – nešto što je on kao vozač tijekom svoje karijere jako cijenio i uvijek se trudio na što sigurniji način voziti. Ali toga dana je u bolid sjeo bez svojih sretnih talismana. Umjesto svoje plave kacige stavio je Castellottijevu bijelu kacigu, a vozio je u jakni i kravati. U trećem krugu neobjašnjivo gubi kontrolu nad bolidom. U zloglasnoj krivini Vialone njegov Ferrari proklizava, prevrće se nekoliko puta preko glave, a Alberto Ascari ispada iz bolida, doživljava teške povrede i umire.

Legenda koja živi

Neporecive su i neke sličnosti između Albertove smrti i smrti njegovog oca Antonia. Obojica su imali 36 godina kada su umrli. Obojica su umrli na isti dan u mjesecu (Alberto 26. svibnja, a Antonio 26. srpnja). Obojica su četiri dana prije smrti imali teške nesreće koje su preživjeli. Obojica su stradali na izlazu iz brze lijeve krivine, obojica su iza sebe ostavili dvoje djece. I da, obojica su u trenutku smrti imali 13 osvojenih velikih nagrada. Još jedna zanimljivost je i slučaj Paula Hawkinsa. To je, uz Ascarija, jedini vozač koji je u Monaku izletio u more. Nekoliko godina kasnije, Hawkins se zabija u drvo na utrci u Oultonu i umire. Datum smrti: 26. svibanj – isto kao i Ascari.

Ascarijeva smrt je promijenila puno toga. Lancia se povukla iz F1, mnogobrojni Tifosi, kao što je bio i Andretti, izgubili su svog velikog idola i najvećeg talijanskog sina. Krivina u kojoj je poginuo pretvorena je u šikanu i nazvana po njemu. Ali legenda o Ascariju i dalje, nakon toliko vremena, živi jednakom energijom. I premda su prošle daleke 65 godine od tog vremena koje, vjerojatno, nitko od nas nije gledao, Ascari neće biti zaboravljen. Sve dok je vjerne vojske Tifosa koji pamte euforiju koju nikad ranije, a ni kasnije nisu doživjeli. Jedini talijanski prvak u Ferrariju – ne jednom, nego dva puta. Jedini koji je za tu veliku momčad osvojio uzastopne titule – sve do pojave Schumachera. Žitelj Ferrarijeve bogate baštine, jedna od najvažnijih osoba koju vežemo uz tu momčad. Odgovorno tvrdim – najveći talijanski sin.