Jack Brabham: Inženjer za upravljačem

Izdvojeno / Kolumna

Antonio Lončarević

Prije 4 godina 14 min 13 komentara

Kroz bogatu povijest našeg omiljenog sporta, gledali smo i čitali smo o različitim vrstama vozača. Svi oni, više ili manje, dijelili su neke zajedničke niti, kao što je ljubav i strast prema brzini. Ali svaki od njih bio je na neki svoj način specifičan. Tako smo imali adrenalinske junkie koji su, zahvaljujući urođenoj brzini i osjećaju te hrabroj i srčanoj vožnji, stekli kultni status među ljubiteljima ovog sporta. Imali smo također i one koji su eventualni nedostatak brzine nadoknađivali vrhunskim razumijevanjem bolida i njegovih tehničkih karakteristika. Lauda, Andretti, Prost, Schumacher – to su samo neki od velikana koji su, osim brzine, posjedovali i puno znanja. Znanja koje su iskoristili u razvoju bolida svojih momčadi, bez kojeg možda nikada ne bi došlo do rezultata kakve danas poznajemo. Ali među tim genijalcima, jedan čovjek se posebno isticao. Malo tko se danas njega sjeti kada se govori o velikim prvacima, vjerojatno zbog njegovog rezerviranog, ne baš atraktivnog stila vožnje. A takva vožnja proizlazila je prvobitno iz njegove fascinacije radom automobila. Iako nema sumnje da je volio brzinu, Jack Brabham je još više bio zaljubljen u ideju o brzini. Vozač, inženjer, mehaničar, biznismen – u njegovom slučaju ona fraza ”više od vozača” je poprimala doslovno značenje. Tri osvojene titule najbolje svjedoče nevjerojatnoj karijeri ovog svestranog Australca. A posebnu težinu ima ona treća titula, koju je osvojio vozeći za vlastitu momčad – nešto što nijedan vozač kroz povijest F1 nije ponovio.

Kako je sve počelo

Jack Brabham, Panini
Jack Brabham

John Arthur ”Jack” Brabham rođen je 1926. godine u Hurstvilleu, predgrađu Sydneya, u Australiji. Rani počeci vežu se uz njegovog oca trgovca. Mali Jack je od malih nogu bio uključen u obiteljski biznis. Pomagao je ocu oko popravka kamiona njihove kompanije, a već sa 12 godina naučio je voziti i obiteljski automobil. Ubrzo se i zaposlio kod oca, gdje je neko vrijeme vozio kamion. Imao je 15 godina kada je upisao tehnički koledž, gdje je studirao metalurgiju, stolarstvo i tehničko crtanje. Navečer je pohađao kurs mehaničkog inženjerstva, a preko dana popravljao i prodavao motore u dvorištu, gdje je napravio svoju malu radionicu. Ali svestran kao što je bio, kod Brabhama se uskoro pojavila želja za pilotiranjem. Čim je postao punoljetan, prijavio se u ”Royal Australian Air Force”, s ciljem da ga obuče za pilota. Nažalost po njega, RAAF-u nisu bili potrebni novi piloti, ali im je nedostajalo mehaničara. Obzirom na njegovo znanje na tom polju, ponuđen mu je postao aviomehaničara, što Brabham prihvaća. Bilo je to razdoblje drugog svjetskog rata. Dvije godine je radio tu, no nakon završetka rata je otpušten. Vratio se u svoje mjesto, nastavio je sa servisom strojeva, ali ubrzo otkriva novu strast – utrkivanje.

U svijet utrka zakoračio je zahvaljujući svom prijatelju, Johnny Schonbergu, koji ga je nagovorio da skupa počnu voziti midget automobile. U Australiji su takve utrke (tzv. speedcar) bile jako popularne u to vrijeme. Privlačile su i po 40.000 gledatelja, a vozilo se u malim ali brzim open-wheel automobilima na ovalnim zemljanim stazama. Brabham je ispočetka oklijevao, smatrajući kako su svi vozači luđaci. Međutim, malo po malo, Schonberg ga je uspio nagovoriti da naprave automobil u Brabhamovoj radionici te da se prijave. Ali žena je ubrzo Schonbergu zabranila da se utrkuje, tako da je Brabham ostao sam. Ali njegov pogled na utrkivanje se drastično promijenio već nakon prvih utrka.

Postao je legenda tog sporta u Australiji, osvojivši četiri nacionalna prvenstva krajem 40-ih i početkom 50-ih godina. U utrkivanju je pronašao novu strast, pa se u skladu s tim želio okušati i u cestovnim utrkama. Počeo je kupovati i nadograđivati Cooperove trkaće automobile, u kojima je nastupao na mnogim utrkama diljem Australije i Novog Zelanda, uz puno uspjeha. Tada je dobio nadimak ”Black Jack” koji ga je kasnije pratio kroz čitavu karijeru, koliko zbog njegove izrazito tamne kose, toliko i zbog nemilosrdnosti na stazi. Njegovi uspjesi nisu prošli nezapaženo, pa je pozvan da dođe u Europu, koja je žarište cestovnih utrka. Brabham je poslušao savjete, te 1955. seli u Englesku, s jasnim ciljem – da izgradi veliko ime i karijeru.

Speedcar, Peter Hamer.
Speedcar, Australia, Peter Hamer.

Aussie in Europe

Znate one filmske scene kada stranac dolazi u daleki i nepoznati grad, obično na drugom kontinentu. Ako bi se nekada snimio film o Brabhamu, gotovo da već vidim tu scenu kada 29-godišnji Brabham napušta aerodrom i korača u novi i nepoznati svijet. U tim mojim mislima u pozadini bi svirao ”Stayin’ Alive”, čuveni hit australske grupe Bee Gees. Šanse za to su nikakve, obzirom da je ta pjesma nastala nekih dvadesetak godina kasnije, ali savršeno opisuje cilj svakog vozača – ostati živ. Brabham je tamo kupio još jednog Coopera za utrke. Njegovi česti posjeti tvornici zbog dijelova, doveli su do prijateljstva s osnivačima Coopera – Charlesom i njegovim sinom Johnom. Brabham je puno puta izražavao želju da vozi za njihov tim, sve dok jednog dana nisu uvažili njegove zahtjeve. Nije ni bio zaposlenik Coopera, ali redovno je dolazio na ”radno mjesto” i pomagao inženjerima unutar momčadi. Iste je godine i konstruirao automobil namijenjen Formuli 1, u kojem je debitirao za momčad Coopera na VN Velike Britanije, na Aintree. Zbog kvara na kvačilu nije završio utrku. U jednoj neslužbenoj F1 utrci se borio za pozicije sa Stirling Mossom. Iako je Moss na kraju završio ispred, ova utrka poslužila je kao boost njegovom pouzdanju. Znao je da se može boriti rame uz rame sa najboljima.

Iduće 1956. upisao je i drugi službeni nastup u F1, i to u zastarjelom Maseratiju 250F, u koji je uložio puno novaca i vremena. To je bio promašaj i gubitak novca, ali srećom po Brabhama, sve je nadoknadio pobjedama u Formuli 2 i drugim trkaćim serijama, u Cooperu. Prednost Coopera u odnosu na ostale automobile tog vremena je bila u činjenici da se motor nalazio iza vozača, što je u velikoj mjeri olakšavalo upravljanje. Još uvijek je samo sporadično nastupao u Formuli 1, ali je konačno uspio i završiti neku utrku. U Monacu je dogurao do cilja svoj Cooper, pogonjen dvolitrenim motorom, nakon kvara na pumpi. S Cooperom je uzeo naslov prvaka Formule 2.

Brabham je puno putovao i uglavnom je vozio sa utrke na utrku. Ipak, njegova vožnja na javnim cestama bila je maksimalno sigurna (što je živciralo njegove kolege suvozače). Zanimljiva anegdota dogodila se na povratku sa utrke u Pescari, kada je Brabham vozio sebe i još nekoliko vozača, među kojima je bio i Tony Brooks. Naletjeli su na kolonu kamiona koju je Brabham odbijao prestići. Brooks se naživcirao i natjerao ga da stane, preuzevši upravljač. Takav je bio Brabham – na stazi brz i agresivan, ali van staze maksimalno suzdržan i racionalan tip, koji nije volio nikakve suvišne rizike. Ubrzo mu se opet probudila stara želja za letenjem, stoga se obučio za pilota, kupio privatni avion, pa ubuduće letio sa utrke na utrku, često u društvu prijatelja, kolega i drugih vozača.

Uspjesi, pobjede i titule

Prva prava sezona za Brabhama bila je 1959. kada je osvojio i svoju prvu titulu. Cooper je konačno dobavio 2.5-litrene motore, te uz Brabhamovu pomoć, razvili su bolid dostojan pobjeda. Na otvaranju sezone u Monacu, Brabham ostvaruje svoju prvu pobjedu u karijeri, nakon što su Mossu i Behri otkazali motori. Drugu pobjedu sezone ostvario je u Velikoj Britaniji, gdje je odlično čuvao gume i završio ispred Mossa, koji je svoje istrošio. U Portugalu je imao nesreću u kojoj je zamalo izgubio život, kada je backmarker lansirao njegov Cooper u zrak, odbacivši Brabhama ravno na stazu. Na sreću, tragedija je izbjegnuta. Utrka odluke je pala na Sebring, zadnju u kalendaru. Šanse za titulu imali su tri vozača: Brabham, Moss i Brooks. Australac se nalazio u najboljoj situaciji. Noć pred utrku ostao je do jutarnjih sati u garaži, pripremajući bolid skupa sa mehaničarima. Moss je ubrzo ispao iz igre, nakon kvara na mjenjaču. Brabham je vodio cijelu utrku i išao uvjerljivo ka tituli, ali pred sam kraj utrke ostaje bez goriva. Opet je bio prisiljen napustiti kokpit i dogurati automobil do cilja. Ali njegov rival Brooks završio je tek treći, što je značilo da titula ide Brabhamu. Mnogi su se složili kako Brabham te godine nije bio najbrži vozač, ali da je titulu zaradio opreznom vožnjom, konzistencijom i pouzdanim bolidom.

Cooper-Climax, Brian Snelson.
Cooper-Climax, 1957. Brian Snelson.

Unatoč osvojenoj tituli, Australac je znao da može bolje. Iduća 1960. bila je još uspješnija za Brabhama, barem na papiru. Iako je njegov timski kolega Bruce McLaren pobijedio u Argentini, Cooper nije bio brz kao konkurencija. Brabham je još jednom umiješao svoje prste i pomogao u razvoju novog Coopera T53. U novom automobilu, Brabham je nanizao pet uzastopnih pobjeda i prometnuo se u glavnog favorita za naslov. U prilog mu je išla i ozljeda Stirlinga Mossa, a jedini koji je mogao ugroziti njegovu titulu, bio je timski kolega Bruce McLaren. Novozelanđaninovi snovi o tituli ugasili su se nakon što su britanske momčadi odlučile bojkotirati utrku u Monzi. Prednost koju je Brabham ranije ostvario postala je nedostižna i tako je Australac uspješno obranio svoju prošlogodišnju titulu. To je rekord koji je držao punih 26 godina, sve dok Alain Prost nije napravio isto u onoj ludoj završnici sezone u Adelaideu.

Inženjer za upravljačem

Brabham je odvozio još jednu sezonu za Cooper, ali britanska momčad se nije snašla u novim regulativama, koje su zahtijevale 1.5-litrene motore. Cooper-Climax nije mogao držati korak s Lotusom, Porscheom i moćnim Ferrarijem, koji je dominirao čitavu sezonu. Te 1961. godine je također prvi puta nastupio na čuvenom Indianapolisu 500, završio deveti i započeo revoluciju ”stražnjeg motora” u IndyCaru. Ali sezona je za Brabhama bila katastrofalna, skupio je samo četiri boda te na kraju sezone napušta Cooper, da bi formirao vlastitu momčad u partnerstvu s dobrim prijateljem i sunarodnjakom, Roy Tauranacom. Australci osnivaju kompaniju koju nazivaju Motor Racing Development – ili skraćeno MRD. Kasnije im jedan francuski prijatelj ukazuje na činjenicu da francuski izgovor ove skraćenice predstavlja nešto što nitko ne želi kupiti, nego radije sastrugati sa đona cipele. Radi marketinga, mijenjaju naziv u ”Brabham”.

Prve sezone novooformljenoj momčadi nisu bile nimalo jednostavne. U prilog Brabhamu nije išao ni novi režim koji je postavio motorni limit na 1500cc max. U tom periodu, Australac nije ostvario niti jednu pobjedu. Njegov tim je kronično patio od nepouzdanosti, a Brabhamov novi timski kolega (i uposlenik) Dan Gurney konstantno je bio bolji i brži od šefa. Nešto je uspješnija bila godina 1964. kada je upravo Gurney ostvario prve dvije pobjede za Brabham Racing. Brabham je sve više počeo razmišljati da se umirovi i u potpunosti posveti vođenju momčadi, stoga Gurney preuzima ulogu prvog vozača za iduću 1965. godinu. Gurney i Brabham su bili jako bliski i dijelili su iste strasti. Stoga i Amerikanac, potaknut Brabhamovim primjerom, donosi odluku o napuštanju momčadi na kraju sezone te osnivanjem vlastite ekipe.

Brabham, Nurburgring, Lothar Spurzem.
Jack Brabham, Nurburgring, Lothar Spurzem.

A onda je uslijedila ta legendarna, kultna 1966. godina. Godina kada je Brabham osvojio i svoju treću titulu i u povijest se upisao zlatnim slovima. Godina kada je, kao nikada ranije, do izražaja došla Brabhamova inteligencija, proračunatost i genijalnost. Formula 1 je doživjela nove promjene u pravilniku, uvedeni su trolitreni motori, a Brabham je ovaj puta bio korak ispred ostalih. Sve ostale momčadi koristile su nove motore, s najmanje 12 cilindara. Sve osim Brabhama. Australac se odlučio na drugačiju taktiku. Angažirao je australsku kompaniju Repco, da mu razvije trolitrene 8-cilindrične motore. Brabham je odigrao glavnu ulogu oko razvoja tih motora. Opskrbio ih je blokovima sa Oldmobile 215 (V8) motora od aluminijske legure, te ih je uvjerio kako se dizajn novih motora može temeljiti upravo na tim blokovima, koristeći već postojeće komponente. Bio je svjestan da će po pitanju čiste snage, njegov motor zaostajati za drugim, jačim motorima. Ali je znao da jači motor ne znači nužno i bolji motor. Njegov lakši motor bi trebao biti pouzdaniji, za razliku od konkurentnih timova koji bi se mogli suočiti s nepredvidljivim kvarovima. Sve te Brabhamove zamisli i predviđanja vrlo brzo su se pokazale točnima.

Kombinacija Repco motora i Brabham BT19 šasije pokazala se savršenom. U francuskom Reimsu, Brabham ostvaruje svoju prvu pobjedu u sezoni – i prvu pobjedu još od 1960. godine. Tako je postao i prvi vozač koji je osvojio utrku vozeći za vlastitu momčad (kasnije će takav podvig ostvariti još i Gurney i McLaren). Uslijedile su i još tri pobjede: na Brands Hatchu, Zandvoortu i Nurburgringu. No jedna jako zanimljiva anegdota se desila na ovoj trećoj. Mediji naime nisu dali Brabhamu mira te su ga često prozivali zbog njegovih godina. 40-godišnji Brabham, naživciran konstantnim piskaranjem medija o njegovoj dobi, na Zandvoort je stigao noseći dugu lažnu bradu. Te godine je imao i jako uspješno partnerstvo sa Hondom, s čijim je motorima osvojio 10 od 16 utrka Formule 2. A povijesni trenutak kada je osvojio i svoju treću F1 titulu dogodio se na Monzi. Sa 40 godina. U vlastitom bolidu.

Zandvoort, Erik Koch.
Brabham, Zandvoort, 1966. Erik Koch.

Black Jack

Godine 1967. Brabhamova momčad je osvojila novi konstruktorski i vozački naslov. Ali ovaj put titulom se okitio Brabhamov timski kolega, Novozelanđanin Denis Hulme. Mogao je možda Brabham i do novog naslova, ali Hulme je tijekom sezone imao više sreće sa pouzdanosti motora. Razlog za to vjerojatno leži u činjenici da je Brabham tijekom sezone stalno eksperimentirao na svom bolidu, isprobavajući nove dijelove i nadogradnje. Iduće dvije sezone bile su loše za Black Jacka – u prvoj ga je nadmašio kolega Rindt, a u drugoj Ickx. Izgledalo je kao da je Brabhamovo vrijeme prošlo i da bi najlogičnija odluka bila završiti karijeru. Supruga, koja se plašila za njegov život, ga je nagovarala da se umirovi. Ali u nedostatku vozača za 1970. godinu, Brabham se vraća odraditi još jednu, posljednju sezonu. Otvorio je sezonu u stilu – pobjedom na Kylamiu.

Međutim, te godine doista nije imao sreće. U Monacu je vodio sve do zadnjeg kruga, kada su mu se kotači zaključali. Na Brand Hatchu je vodio sve dok nije ostao bez goriva. Na kraju, sezonu završava na petom mjestu i objavljuje završetak svoje bogate karijere, na veliko oduševljenje njegove supruge. Njegovu momčad je kasnije otkupio Ecclestone, a Piquet dodao još dvije vozačke titule. Brabham se sa obitelji vratio u Australiju, jer je žena svim silama htjela spriječiti da iste stvari ponovno proživljava i sa njihovim sinovima. No bezuspješno. Sva trojica – Geoff, Gary i David – krenuli su očevim stopama i ostvarili zapažene rezultate u raznim serijama. Genetika je čudo. Proživio je dug i ispunjen život – sve do 2014. godine, kada je preminuo u dobi od 88 godina. Ostaje zapamćen i kao posljednji preživjeli prvak iz 50-ih.

Brabham and Gurney. Harry Pot.
Brabham and Gurney, 1964. Harry Pot.

Zaista je nevjerojatna priča o ovom čovjeku. Sve što je postigao, postigao je na teži način i to mu nitko nikada ne može osporiti. Čak ni ovi superbrzi automobili u kojima je osvajao titule, nisu mu servirani na tanjur. Naprotiv, upravo je Brabham taj koji ih je učinio tako brzima. Veličinu njegovih pothvata pokušat ću prikazati na ovaj način; kroz povijest Formule 1 najviše je bilo onih koji su imali brzinu. Samo nekolicina onih najboljih su uz to sve još i razumijevali rad motora te su bili od koristi u razvojnom planu. Samo trojica su otišli korak dalje i osnovali vlastitu momčad, s kojom su bili u stanju osvajati utrke. A samo jedan je u vlastitoj momčadi osvojio i naslov prvaka.

Da je bilo boljih vozača od Brabhama – vjerojatno jest. Da je bilo i boljih mehaničara od Brabhama – vjerojatno također jest. Međutim, ne bi smjela postojati ni najmanja sumnja da je Jack Brabham bio najbolji mehaničar među vozačima. Ili najbolji vozač među mehaničarima. Kako god vam draže.

Odgovor

13 komentara

  1. Honda
    zekohonda Donator Prikaži
    • 1515 d, 20:05

    odličan članak, svaka čast!
    ovo s bradom je genijalno.



    12
    12

    0
  2. David Croft
    Frantic Donator Prikaži
    • 1515 d, 22:02

    Australci osnivaju kompaniju koju nazivaju Motor Racing Development – ili skraćeno MRD. Kasnije im jedan francuski prijatelj ukazuje na činjenicu da francuski izgovor ove skraćenice predstavlja nešto što nitko ne želi kupiti, nego radije sastrugati sa đona cipele.

    :rofl: :rofl:
    Hvala na tekstu @Antonio :thumbs:



    8
    8

    0
  3. Sebastian Vettel 5
    Vettel-Ferrari Donator Prikaži
    • 1515 d, 22:04

    O Brabhamu sam jako malo znao, tako da sam mnogo toga naučio iz članka.
    Tako da, svaka čast Antonio na članku! :D



    5
    5

    0
  4. Antonio Giovinazzi
    Mazzacane Prikaži
    • 1515 d, 23:18

    Brabham je vodio cijelu utrku i išao uvjerljivo ka tituli, ali pred sam kraj utrke ostaje bez goriva. Opet je bio prisiljen napustiti kokpit i dogurati automobil do cilja. Ali njegov rival Brooks završio je tek treći, što je značilo da titula ide Brabhamu.

    I u tome mu je djelomično pomogao Brooksov momčadski kolega Von Trips, koji je Brooksa već na startu u prvom zavoju udario i oštetio mu bolid, tako da je ovaj proveo u boksu 2 minute i vratio se na pretposljednje mjesto.

    Međutim, te godine doista nije imao sreće. U Monacu je vodio sve do zadnjeg kruga, kada su mu se kotači zaključali. Na Brand Hatchu je vodio sve dok nije ostao bez goriva.

    U Monaku je izletio u posljednjem zavoju posljednjeg kruga, a na Brands Hatchu je ostao bez goriva također u posljednjem krugu. U obje utrke je ni kriv ni dužan pobijedio Rindt i tako osvojio dodatnih 6 bodova više, 9 za pobjedu umjesto 6 za drugo mjesto u dvi utrke. Rindt je kasnije osvojio naslov s 5 bodova više od Ickxa. Naravno niti se prvenstvo sastoji od samo 2 utrke, niti je Rindt odvozio cijelu sezonu, al eto čisto jedan fun fact.

    Odličan članak Antonio!



    8
    8

    0
  5. Stefan Bellof
    pigmalion Prikaži
    • 1514 d, 06:17

    Jutro. Gdje je moj kofein?

    Prehebena kolumna. Hvala Antonio.

    Jednom sam prilikom bio blizu kraj F1 bolida sa kraja 60-tih. Izgledao je jako…. hm, krhko. Ugrubo na prvu, vidio sam komad lima, povezanim sa “teškim” motorom, tj. recimo blokom lijevanog metala, gume i volan. Pomislio sam, ovo mogu voziti samo luđaci koji se žele ubiti. Ali, morali su to biti hrabri luđaci. Stvarno moraš biti poseban sjesti u taj “komad lima” i voziti to čudo koje te vodi u gotovo 100 % smrt sa 300km na sat.

    Za trkaće vozače, pogotovo za vozače NASCAR-a se govori kako su to vozači bez imalo mozga ( luđaci ) i li sa mudima do poda – ili sa obadvoje. Spominjerm NASCAR, jer sam nedavno pročitao ovaj tekst, izjava ( meni nepoznatog ) Joe Nemecheka:

    When you have 43 cars running thre wide and only a few inches apart, YOU NEED TO BE INTELLIGENT an not emotional. Like a good soldier, you have be thinking at all times about when and where you’re going to make ypor next move. Tempers and emotions need to be left in the driver’s motorcoaches. ONE WRONG OR STUPID MOVE CAN CAUSE A LOT OF DAMAGE, we saw that last year.

    I sad čitam ovaj tekst o Jack Brabhamu, i mislim si općenito o podcjenjivanju vozača i utrkivanja…… Međutim ( sa trunkom subjektivizma ) to je stvarno posebna vrsta ljudi. Neki bi rekli luđaci…… uvijek će biti osoba koji će sa nekom namjerom ili iz čiste sebične osobne zlobe / zabave vozače trkaćih automobila i bolida uspoređivati sa mentalno zaostalim ljudima i slična poniženja.

    To je stvarno posebna vrsta ljudi, hrabrih i strastvenih ljudi i da nije bilo Jacka Brabhama, Enza Ferarrija, Colina Chapmana; Ken Tyrrella i sličnih….. pa i Bernie Ecclrestonea, pa da sada ne nabrajam vozače….. možda bi neki drugi stvorili F1….. Ali ovakva F1, kao što je bila u 50-tima, 60-tima….. ne znam hoće li se ikada više pojaviti ( jer nisam vidoviti Milan ), ali film o Jacku Brabhamu treba snimiti, i to baš sa glazbom Bee Geesa:

    Znate one filmske scene kada stranac dolazi u daleki i nepoznati grad, obično na drugom kontinentu. Ako bi se nekada snimio film o Brabhamu, gotovo da već vidim tu scenu kada 29-godišnji Brabham napušta aerodrom i korača u novi i nepoznati svijet. U tim mojim mislima u pozadini bi svirao ”Stayin’ Alive”, čuveni hit australske grupe Bee Gees. Šanse za to su nikakve, obzirom da je ta pjesma nastala nekih dvadesetak godina kasnije, ali savršeno opisuje cilj svakog vozača – ostati živ.

    Hvala, Antonio. Živjela F1 i mi,…… hebo ih sve COVID-19!



    10
    10

    0
  6. Daniel Ricciardo
    _bataziv_0809 Prikaži
    • 1514 d, 11:16

    Odlican tekst!!!

    Međutim, malo po malo, Schonberg ga je uspio nagovoriti da naprave automobil u Brabhamovoj radionici te da se prijave. Ali žena je ubrzo Schonbergu zabranila da se utrkuje, tako da je Brabham ostao sam.

    LOL :D :D tipicno



    4
    4

    0
  7. Renault
    Renault_F1_team Pretplatnik Prikaži
    • 1513 d, 14:41

    Šta znači

    kada su mu se kotači zaključali

    ?


    0
    0

    0

Pročitajte više o idućim temama:

Reagirajte na ovaj sadržaj:

Novo na forumu Otvori

Bok, internet se promijenio. Sadržaj, vrijeme, znanje i rad uložen u portal koštaju i bez vaše pomoći - ove zajednice više ne bi bilo.

Ako cijeniš što radimo svaki dan već 8 godina, podrži nas tako da postaneš pretplatnik ili doniraš iznos po volji.

Pretplati se Doniraj jednokratno

Stvaramo uspomene zajedno!

Formula 1 je najbrže rastući sport na planetu, a Pulsmedia najaktivniji hrvatski sportski portal.

Kontaktiraj nas

Medijska prava

Sve fotografije vlasništvo su ekipa Formule 1 ili Pirelli media centra.

Pridruži se

Pulsmedia

Slijedi nas

© Pulsmedia, guramo od 2015.